Veterani OP jedni su od mojih starih miljenika i osobno ih svrstavam u istu ladicu s imenima kao što su The Fall ili Sonic Youth. Naime, riječ je o veteranima od kojih se više ne očekuje mnogo i čiji su kreativni zeniti definitivno stvar povijesti, no koji i dalje unatoč pokojem saplitanju konzistentno rade dobru glazbu koja često ima više duha i dinamičke kvalitete od one svojih sljedbenika i učenika. Tako je i recentna ponude Kebre & co. mnogo više od rutinski odrađenog posla. Primjerice, teško da se lani u svijetu pojavilo mnogo jačih pjesama od nevjerojatne uvodne Kad se neko nečem dobrom nada čijim tekstom "Pravila su uvek tako stara, zašto moram njima da se klanjam? Nije važno, pričaj mi o sreći, nešto lepo kao čokolada. Ovaj put je porodično stablo mali prostor koji tako volim. Sve je spremno, to je moja snaga. Nežni ljudi različitih strana." Kebra nakon mnogo vremena naslućuje kako dani povlačenja i frustracija možda nisu prošli, ali kako sa sobom barem donose više sunca. Jednako tako, oduševljava što su OP nakon ponekad nezgrapnog koketiranja s elektronikom, konačno uhvatili i oblikovali svoj novi zvuk koji ih vuče prema sparnom punkerskom discu tipa Girls Against Boys. Civilno društvo je još uvijek daleko od ovih naših koordinata, no vizionarski soundtrack istog nam Obojeni program nude već godinama i nema nikakvog razloga da ga ne prigrabimo.