Manje je bitno to što ovi umiljati Islanđani u prvu ligu ulaze pojačani nenadmašnim nazivom albuma, već je važnije to što su u ovo naše nesretno Pro Tools doba u kojem je elektronika simultano doživjela i renesansu i degradaciju snimili jednu malu, srčanu i toplu ploču koja će bespogovorno razoružati svakoga tko joj se približi sa predrasudama ili bez njih. Istovremeno jednostavni i kompleksni, izvitopereni i linearni, razbarušeni i umiveni, Múm sa svojim nizovima nenapadnih i repetitivnih melodija zvuče kao Kraftwerk transplatirani u dodijeljeno nam 21. stoljeće. Iako će dežurne sumnjičavce s galerije ozbiljnih vjerojatno zasmetati mrvica infantilizma koji se na prvu loptu ne može definirati niti kao iskaz iskrenosti niti kao ironija/korak iza ironije (a to je očito gejzirski trademark... vidi Sugarcubes/Bjork, Sigur Ros), stojim iza svog stava da ovih 67 minuta jednostavno ne zaslužuje nikakve prigovore. Suptilna i humana glazba. Briljantno.