Jose Gonzales je Argentinac sa švedskom putovnicom, a njegov album «Veneer» drsko se prošetao nacionalnim (dakle, švedskim) top-tenom. Mekoća i lakoća skladanja otvoreno upućuju na njegovo latinoameričko podrijetlo, dok se ukupnom pojavom Jose uklapa u profil mladog, zamišljenog, urbanog folkera (pokojni Elliott Smith i Sufjan Stevens možda su mu najbliži srodnici). To što radi on radi dobro, no ne ostavlja dubljega traga. Lako se sluša, ali i lako zaboravlja. Radi usporedbe, pada mi na pamet Smithova superiorna vještina kretanja na «malom prostoru». Gonzales stvara vižljaste folk-pop minijature, pjevač je ugodna, tankoćutnoga glasa, solidno prebire po akustari, no fali mu vertikale koja bi ponijela njegove napjeve. Fali mu malo ornamentacije, malo «boldiranja» i «kurziva», podvlačenja i elipse. Skladno, čak egzotično, no već doživljeno. Puno puta. (P.S. Baš kao i album «Fisherman's Woman» Talijanke Emiliane Torrini. Bolji dojam ostavlja «11-11» Marie Taylor iz skupine Azure Ray.)