John Fahey (1939.-2001.) bio je ekscentrični finger-picking virtuoz i inovator gitare. Dakako, njegovo je stvaralaštvo za života uglavnom bilo minorizirano i tek je među odmetnicima s rubova popularne glazbe on važio za kultnog autora. Među dokazane obožavatelje njegova rada ubrajaju se Thurston Moore, Jim O'Rourke i Howe Gelb, primjerice. Premda je na površini svojega unikatnog gitarističkog rukopisa operirao folk, blues, pop, čak ragtime matricama, u njegovoj je dubini John Fahey stvorio nesvakidašnju, osebujnu i rudimentarnu inačicu nečega što teorija glazbe prepoznaje kao «konkretnu glazbu» (musique concrete). Istinski majstor izoliranih tonova, on je stvarao kaligramske pjesme. U njima je pokazao i dokazao kako je najbogatija intonacija ona koja se ostvaruje tišinom - usamljeni zvuci gitare traju dulje omeđeni tišinom, negoli kontekstom. U takve je auditivne zapise, Fahey hrabro infiltrirao sekvence vojnih marševa, dječijeg smijeha, buke strojeva, životinjskog glasanja..., i to u godinama prije «Sgt. Peppera» ili «Pet Soundsa». Nije stoga niti čudno što je danas njegov autorski pristup presudan za razumijevanje geneze post-rocka, lo-fija ili acid folka. Album «I Am The Resurrection» koji je nedavno objelodanio Vanguard Records, treba shvatiti kao iskrenu posvetu i podsjećanje na autora koji je mnogo čime zadužio današnju popularnu glazbu. Izbor je izvođača koji su se uhvatili u koštac s Faheyem zanimljiv, no uza sav uloženi trud ponuđeni materijal ne ide dalje od dubokog naklona velikanu. Jer, Fahey je praktično «neobradiv», ne da ga se «presvirati» - bilo da se imitira original (Peter Case «When The Catfish Is In Bloom», M Ward «Bean Vine Blues # 2»), bilo da se pjesme slobodnije interpretiraju (Howe Gelb je «My Grandfather's Clock» klavirom rekonstruirao Faheyevu gitaru, Sufjan Stevens je zapjevao u psihodeličnoj varijaciji na temu «Commemorative Transfiguration & Communion At Magruder Park», a Cul De Sac su «The Portland Cement Factory At Monolith CA» prepekli na post-rockerski način). Faheyeve instrumentale treba slušati u originalu, jer onda do punog izražaja dolazi zavodljiva jednostavnost njegova stvaralačkog genija, sa snažnim podtekstom i čitavim jednim umjetničkim svjetonazorom između «pasusa». Među hrabrim interpretima još su Devendra Banhart, Calexico, Pelt, Fruit Bats, Lee Ranaldo, Jason Lytle i dr.