Nakon dva albuma na kojima je Mick Harvey (član Bad Seedsa, Crime & the city solution, itd.) uz pomoć Anite Lane prepjevao dvadesetak pjesama legendarnog francuskog kantautora Sergea Gainsbourga, te albuma na kojem Gainsbourgove pjesme pjevaju žene koje su imale veze s njim, glazbene ili glazbeno-ljubavne, stigla je i ova kompilacija obrada na kojoj se miješaju razni žanrovi, od trip hopa preko electro-popa do novog rocka, a mladim nadama pomažu starije kolegice, Gainsbourgove muze Jane Birkin i Francoise Hardy. Za neke izvođače je ovaj album objavljen u pravi čas da poprati njihova nova izdanja (Cat Power, Placebo), a nekima je pružio priliku da nas podsjete na svoje postojanje i još jednom nas natjeraju da se zapitamo gdje su i što rade (prije svega Portishead!). Najbolji su, po mojem mišljenju, Marianne Faithfull u suradnji s reggae producentima Slyom i Robbiejem (genijalci koji su producirali 2 albuma Gainsbourgu, a lani vratili u život karijeru Sinead O'Connor) obrađuje pjesmu «Lola rastaquere», koju pjeva kao da je napisana za njezin umorni pušački glas iskusne žene koja je sve-prošla-svuda-bila, i Tricky, pa makar u «Goodbye Emmanuelle» samo tu i tamo nešto prošapće uz tipični zanosni ženski vokal. Tu su i neizbježni Franz Ferdinand, Michael Stipe kao romantični recitator, pijanist-reper Gonzales u kolaboraciji s Feist, dva «the-benda», ne baš uspješni The Rakes (njihova «Just a man with a job» je najlošija stvar na albumu, ne znam kak su upali tu) i puno bolji The Kills, Marc Almond (da, onaj iz Soft cell! Još je živ a stvar uopće nije loša, za razliku od njegovih ubitačno dosadnih solo-albuma!) u suradnji s francuskim electro-pop bendom Trash palace pjeva «Boy toy», Brian Molko se iskazao u «Requiem for a jerk» (možda čovjek ima potencijala da bude nešto više od ušminkane drogirane lutkice?), svoj obol, ne preoriginalan ali solidan, dala je i bivša manekenka, danas šansonijerka Carla Bruni...

Kolaboracije su uspješne (skoro sam zaboravila - Jarvis Cocker i Kid Loco, o da!!!) i žanrovski raznolike; stvarno je zanimljivo kako je Gainsbourg utjecao na tako različite glazbenike (ne znam kaj bi još moglo povezat Trickyja, Placebo i Cat Power, npr.). Je li stvar u zaraznim melodijama, seksi ženskim vokalima, ili mitu koji je oko sebe stvorio bezbrojnim skandalima, po kojima je možda i poznatiji nego po glazbi (spalio je novčanicu od 1000 franaka uživo na televiziji, pjevao pjesme o incestu u duetu s kćerkom Charlotte (glumica, možda je se sjećate iz filma «21 gram»), «Je t'aime.. moi non plus» valjda ne treba ni spominjat, poslušajte ju samo u verziji Cat Power)? Prosudite sami! Nekako, dok slušate ovaj cd, prva teza uvjerljivije zvuči. No, poslušajte ga; ako ste već slušali Gainsbourga, nećete se razočarati, a ako niste, nabavite ga, ili barem Micka Harveyja, kojeg je kod nas možda lakše naći. Ova kompilacija zaostaje za radovima Micka Harveya samo što se tiče kvalitete prepjeva - neke rime su malo nategnute, kao da si nisu usudili dopustiti pjesničku slobodu. Naravno, engleski ni ne zvuči tako šarmantno kao francuski, ali, dobro, samo da nikom ne padne na pamet prepjevat Gainsbourga na njemački i sve bude ok.