SVE ŠTO JE IZMAKLO IZRAVNOM OPAŽANJU

Proganjaju me najnevjerojatnije sitnice

Kako sam ti htjela dati jedan plavi Lidlov žeton

Koji sam sačuvala za tebe

Kopala sam po torbi i novčaniku

Ti si već valjda i pružio ruku

I onda ga nikako nisam mogla pronaći

Do dana današnjeg ne znam kamo je nestao

Svejedno i dalje bez traume predano idem u Lidl

Imam i aplikaciju

Nju se ne može ni dati ni izgubiti 

A pogotovo ne izgubiti u trenutku davanja

Proganjaju me najnevjerojatniji trenuci

Kako si rekao ne mogu se ljutiti na tu guzičicu a mogao si

Kako si govorio sve je u redu a nije bilo

Kako si govorio nemoj a možda si mislio moj

IŠČEKIVANJE KAO STIL ŽIVOTA

Život u čekanju da dođe mama

dok mi govore da to i nije tako važno

jer imam sve što mi treba

i beskrajno sam razmažena

Život u čekanju da se ti vratiš

dok se pretvaram da to i nije nešto

jer imam više nego ikad

i ubitačno sam samostojeća

Što je zapravo to čekanje

Blaženo i preplašeno stanje

u kojem svaki dio tijela

doživi veće ili manje promjene

Ovo je kao trudnoća

Ogledam svoje lice, svoj trbuh, svoje srce

Govorim si: ajde, još koji mjesec

KAD ME PRESTANEŠ VOLJETI

Kad me prestaneš voljeti, sve postane jadno i bezlično

Riječi koje izgovaram zvuče šuplje i banalno

Otkrivam ti se kao naivna seljančica, kao fejkana

junferica, ili kao očajna kućanica

Ne zna se što je gore

Kad me prestaneš voljeti, i dalje sam ti lijepa

pa se ljutiš zbog toga i ljutiš se što sam i sebi

onda kad si jesam, što uopće nije stalno

A to ti isto smeta, što sam nestalna

Što lebdim između neba i ovog dolje

Kad me prestaneš voljeti, i dalje sam ti pametna

Ali to više nije nikakvo nego iritantno

Jer ne radim ništa korisno s time

Jer bacam sve niz glupe rijeke

Što otječu u još gluplje more

Kad me prestaneš voljeti, padnu sve maske

Nestanu sve boje, figure, premazi i masti

Kad me prestaneš voljeti, to jako boli

To jako peče i jede iznutra

Na mome licu vidiš svoje

KAKO MI JE BILO KAD SI ME NAPUCAO PA SAM PLAKALA

Hvala ti što si odabrao doba sunčanih naočala

Da ne sablažnjavam ljude ljubičastim suznim očima

Uvijek se kod tebe znalo što je red i pristojno, kakva je navada

Dok se ja recimo nikad ne bih spontano sjetila

Poželjeti ugodan produženi vikend učiteljicama

Niti ti stalno ponavljati da si mi dobar, lijep i pametan

Kao što sam ja od tebe rado slušala

Uvijek si mrzio što mi se previše toga podrazumijeva

A ja nisam vjerovala da ne vidiš sve iz mog pogleda

S epizodama inatljiva grča triput dnevno kao antibioticima

Ja sad živim pretežno od sjećanja i ridanja, nešto pisanja

Tu sam sigurno smještena, ambijent je za to prikladno uređen

Pune kante uspomena da se o njih nasmiješena psujući spotičem

Razlijevam sadržaj, ručnikom brišem, sve na sebi i oko sebe umrljam

Ponekad lupim šakom o stol, ponekad sam izrazito konstruktivna

Možda ja znam bolje voljeti nego ti, to mi sad pod milim Bogom ništa ne znači

Ne može se kombinirati nedostajanja i povratke

Imaju previše slične, a opet nespojivo različite boje i uzorke

Ovo ne ide, to se međusobno kolje, tu nema dobrog ukusa, nema ni logike

Treba silom nastaviti disati, treba dočekati da se sve ispuše