PROLOG

Ovaj tekst bi mogao početi na stazi koja se proteže duž morske obale sjeverozapadno od centra Makarske, puteljku ravnom i prijatnom, kojim smo mi pješačile zadnjeg dana aprila, radosne, jer je stala kiša i možemo malo plivati. Ili bi mogao početi tačno osamdeset godina ranije, na brodu koji, boreći se protiv valova većih od sebe, plovi u pravcu ogromnog južnog kontinenta, dok u svojoj utrobi čuva šćućurene putnike, isprepadane nedavno pretrpljenim užasima i u strahu od neke morske nemani u koju neuk puk vjeruje i koja plovilo ljulja iz crne dubine. A i u zlatnoj pustinji bi mogao da počne, vječnoj i šuštavoj, pod njenim blještavim suncem od kojeg sve pred očima izgubi oblik ili na mjesečini koja nigdje nije tako tajanstvena i zavodljiva kao baš tu u Sahari. Svako od ta tri pitoreskna mjesta je dovoljno bajkovito da bi bilo mizanscen priče o nesvakidašnjem čovjeku i nesvakidašnjim događajima. Čovjeku vizionaru koji je poput čarobnjaka sazdao zgradu kadru da se brine o djeci, udahnuo život građevini koja je bila vidljiva, a nevidljiva, postojala, a bila nepostojeća. 

Još se nećka tekst kome će se dati da ga ispriča, da li nasumce odabranoj pripovjedačici koja se našla pred arhitektonskim remek-djelom i s kojom se autorka i previše prepliće ili je uvjerljivije ako se ispripovijeda u trećem licu, iz perspektive drugih bića koja se javljaju i nameću. Možda ćemo naći kompromis ili čak početi ovako, pa mijenjati i brisati, vidjet će se. 

Neka počne sada priča onako kako ću je ja, njena stvarateljica, moći lakše ukrotiti, iscijediti, uobličiti, namisliti, neka počne lagano poput lagane šetnje, jedne od onih koje posebno usreće flanere, jer prvi put prolaze kroz ovakve predjele, kroz ovaj terasasti maslinik, pa između okomitih desetometarskih stijena boje okera s desne i mirnog, mirisnog mora s lijeve strane, svježeg i umilnog nakon zimskih bura. 

U južnoj Dalmaciji, od Makarske ka Baškoj Vodi, nakon sitne kiše, bez gužve turista, evo je, počinje:

PERSPEKTIVA PRIPOVJEDAČICE

Nakon dvadesetak minuta prijatnog hoda, poče nam se izdaleka priviđati nešto što isprva nismo ni prepoznale kao građevinski objekat, već više nešto nalik olupini svemirskog broda. To mora da je nedovršena višespratna garaža, pomislile smo, mizerno ruglo koje je ambiciozni tajkun počeo graditi, pa od namjere odustao iz kakvog banalnog ili vulgarnog razloga, nešto toliko beznačajno da nismo ništa komentarisale, sluteći možda i kako će poružniti ta ruševina sveukupan dojam obale i time pokvariti naše raspoloženje. Približavajući se zgradi, kroz grane borova počesmo nazirati veličinu koja nas prva zaprepasti, pa kružni oblik, rijetkost na ovdašnjim građevinama, pa njeno stanje, dijelom devastirano, dijelom kao novo, pa stadosmo pred nju, otvorenih usta sagledavajući graditeljsko čudo u raspadu, uništenu ljepotu u borovoj šumi, koja i dalje, prkosno, rekla bih, odolijeva rušilačkim silama. Kakvo mjesto: prema Italiji se plavi more i miriše jedro, na suprotnoj su se strani isprsile dinarske litice, posmatraju nas, njene ljude, vijekovima, „ljudi smo s kamena i od kamena“ govorimo ponosno, kao da nas je sam kamen dobrovoljno napravio, tako se naš kršni, jaki narod samozadovoljno opisuje, a gleda planina sve i ćuti vijekovima. (I tako se tu nenadano iz jedne šetnje počela odmotavati ova priča. Ovo je njena peta verzija od maja dvije hiljade dvadesettreće, a tek od danas, četvrtog oktobra dvadesetčetvrte, sadrži neke bajkovite elemente. Što da ne, pa i ta država u kojoj se gradilo lječilište se sad čini nestvarnom bajkom – čak me ponekad ubjeđuju da sam ja sva svoja sjećanja iz djetinjstva izmislila – i školu i livadu iza škole, „nije to ništa tako bilo kako ti tvrdiš, tebi je kao i svima bio ispran mozak“, a sad, nakon te države, svijet vidimo jasno kao kroz kristal ili šta?  Dobro onda, ako ispada da sam izmaštala svoja sjećanja na čitavu jednu zemlju i čitavo djetinjstvo, može i ova priča biti maštovita, a onda mogu njenog i svog junaka do mile volje kititi perjem i lovorikama, jer tako se odvajkada radi s junacima i junakinjama, s onim pravima koji se žrtvuju za druge i opšte dobro i ovim modernima, grlatim i prolaznim, koji vape za novcem ili obožavateljima. Ali moj će junak imati osobine poput skromnosti, nesebičnosti, radišnosti i duboke naklonosti prema prirodi i umjetnosti – vrline koje su postale rijetkost, čak se smatraju slabostima, preprekama na putu do uspjeha. Isto tako neću duboko kopati istražujući kakav je stvarno bio – on je lik iz priče, moje priče, ja ga stvaram onakvog kakav nam je potreban. Toliko za sad od mene, vratimo se pripovjedačici.)

Ulazak u napuštenu kuću koja se polako, ali neizbježno ruši, uvijek budi blagi osjećaj nelagode: duhovi ukućana još uvijek brane svoje dostojanstvo, privatnost i sjećanja kroz koju se ti, upadač, obzirno i oprezno pokušavaš probiti. I ovde je u početku tako, ali onda sama zgrada započinje svoju besjedu, priča tekstom i slikama kako je nastala: informacijske ploče u predvorju nam kazuju da je između 1960. i 1962. arhitekt Rikard Marasović projektirao zgradu Vojnog dječijeg lječilišta. Kažu dvije je godine osmišljavao projekat, a onda… 

PERSPEKTIVA DRUGA

Ma, bolje da mi to ispričamo. Za nas ste sigurno svi čuli, na primjer iz ove pjesme: 

Grad gradili tri godine dana,
Tri godine sa trista majstora;
Ne mogaše temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada:
Što majstori za dan ga sagrade,
To sve vila za noć obaljuje.
Kad nastala godina četvrta,
Tada viče sa planine vila:
„Ne muči se, Vukašine kralje,
Ne muči se i ne harči blaga!
Ne mož, kralje, temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada,
Dok ne nađeš dva slična imena,
Dok ne nađeš Stoju i Stojana,
A oboje brata i sestricu,
Da zaziđeš kuli u temelja:
Tako će se temelj održati,
I tako ćeš sagraditi grada. 

Često ste na nas u pjesmicama bacali drvlje i kamenje, a vi i dalje ne znate zašto smo tražile sve te žrtve. 

E, sad vidite, mi s vama dijelimo isti prostor još od sedmog vijeka, kako vi računate vrijeme, a s vama se sve teže nagoditi. I ne vidite nas, a kamoli da nas cijenite i ostavite nam okoliš čist i zdrav kakav nam je neophodan za opstanak. Vas je sve više i više, ionako ni jedni s drugima ne možete skladno živjeti. A, šta smo se krvi nagledale, aman! Vijekovima kukate kako samo rušimo, ali mi vas uglavnom pustimo da gradite: stotine hiljada kuća smo poznavale, gledale od momenta kad se taba zemlja i kopaju temelji, pa okupi rodbina i komšiluk da redaju kamen na kamen, ciglu na ciglu, pa proslave kad pokriju krov. Gledale smo kako nastaju domovi i ognjišta, dograđuju se sobe, dižu spratovi, dolaze nevjeste. Radovale smo se svakom porodu, žalovale zbog svake smrti. Plakale smo i kad se kuća uruši, znajući da je bila namijenjena djeci i unucima, a oni se razbole, umru, pokupi ih vojska, pobjegnu zbog progona ili gladi, a i kuća se izopači kad u njoj ne ostane živih, krov propadne, u zidove se uvuku zmije, vlaga izjede drvo, moljci krevetninu, tužno je to. Nismo vas dirale ni kad ste gradili bolnice, škole, univerzitete: evo ih, hoće da uče, radovale smo se, sad će napokon poštovati svijet oko sebe!

Bunimo se i branimo samo kad siječete šume, prokopavate planine, zagađujete vodu. Zato smo i tražile žrtve, ali sve je to uvijek bio blef, sve smo zahtijevale u nadi da ćete odustati od gradnje. Ta nismo stvarno očekivale da ćete vlastitu djecu uzidati u bedeme i mostove! A uporni ste, vala, ko mazge, vidite ne ide, ruši se temelj, a vi opet udri, udri, gradi, gradi – svaku noć moradosmo silaziti s gore da obaljujemo; i nama je to nemilo, radije bismo plesale na oblacima. Mislite da ste bitniji od nas i sve na silu, pa moramo se braniti. Još uz to, kad nam pred očima sinu slike iz dolazećih vremena, slike bitaka i rijeka krvi, kad shvatimo kakve namjere imate, čemu će služiti te tvrđave, tamnice, tad vam ne smijemo dopustiti da gradite u našoj blizini, pa da gledamo kako se koljete, da nam zatrujete sve. Zato smo obarale, u nadi da ćete se predomisliti. A vi ništa. Tako je i sada: betonirate, bušite, ogoljevate šume, gomilate otpad, isušujete rijeke, pregrađujete ih, onda moramo plaviti, rušiti, tresti. 

E, naš Riko biješe drugačiji, na vas deset i pol tisuća se rodi jedan poput njega. Mi smo njega tako rado posmatrale. Posmatramo mi odvajkada svakojake građevinare, zidare, neimare, inžinjere, čim ga vidimo, znamo je li dobar ili ne, radi li savjesno, znamo čiji će se zid kada urušiti, temelj poljuljati, krov prokisnuti. Znamo ko gradi sebi, a ko drugima, ko pravi dom, a ko samo zidove diže, ko radi okom, rukom i srcem, a kome se žuri da pobjegne s terena. E, Riko je bio poseban, ma čitava njegova porodica, to bijahu pravi graditelji, vrijedni ljudi, kako volješe i čuvaše svoj grad!

On je živio u ono strašno, strašno doba, svjedočio je nepodnošljivim grozotama. Tad smo se najgorih nagledale stradanja, to je bio mračni, kako vi kažete, „neljudski“ vakat, zavladalo je bezumlje i zvjerstvo, u pećnicama ste jedni druge spaljivali, zlo se rasplamsalo, bojale smo se da mu neće biti kraja. Kad izađe svijet iz te tmine, uslijediše zakletve i obećanja: nikad se ne ponovilo, rekoše. Uporedo sa zakletvama, otpoče vrijeme popravki, izgradnje i stvaranja, tad napokon na Rika i njemu slične dođe red da stvore nešto korisno. 

Od prvog dana kad je došao sam, zanesen i miran, on poče razgledati, dodirivati zemlju, drveće i kamenje, duboko udisati zrak, mirisati smolu borova. Dolazio je često i s drugima, ali najviše smo ga voljele gledati kad dođe sam. Tih prvih dvaju godina, sve bismo se okupile i sakrile iza žbunja i posmatrale kako stoji ovdje u podnožju masiva, mjeri, posmatra tle, povlači zamišljene linije, gleda u more i planinu. Sklepao je radni sto, pa pregledao crteže i popravljao makete. Nekad bi dolazio pred zoru, gledao kako sunce izlazi i pratio ga pogledom dok šeta preko neba. Poslije smo saznale da je razmišljao kako da izgradi tu zgradu za bolesnu djecu, a da joj je svaka soba na sunčanoj strani. Nekad, kad bi dodirivao stabla borova, pa dizao pogled ka krošnji ili obrazom dodirivao koru drveta, pomislile bismo da je jedan od nas, da je vilenjak. Sjećamo se sve kako je dolazio i subotom i nedjeljom, posmatrao šumarak i žalo, sjenu i svjetlost, u martu bi došao da osjeti vlagu u zraku, u novembru da osjeti buru, u januaru da gleda valove. Razmišljao je puno o vjetrovima, jer jaki su ovdje, naškodit će bolesnoj djeci ili oštetiti zgradu. I pade mu na um da ih iskoristi: kad se divlja bura niskovitla s Biokova, ovdje će se u dvorištu razbiti u malene uzdahe i pomiješati s vlažnim, slanim maestralom. Tako je i zgrada, eto, liječila djecu, štitila ih, ušuškavala ih tu u dvorištu, pripitomljavala vjetrove da im pročiste pluća – živu zgradu je napravio Riko, i to okruglu, pa mi do tad nismo ni znale da zgrade mogu biti okrugle, a oko takvih je najljepše trčati.

Sjećamo se kad su počeli radovi i kad su donijeli kamen. Mramor je i ostao kao nov, vidite, sve i jedan kao da je juče postavljen. Vidite ove zidove od lijepo poredanih kamenih kocki, kao da su ih juče redali. Klesali, mjerili, birali, postavljali. A tek pod, uglačan i vani i unutra, kao da je juče postavljen, poravnan, ulašten, na njemu se ne vidi koliko je zgrada stara. Tu piše da su radovi počeli 1963., ali počelo je sve kad je drvo niklo u šumi, kad su ga kiše zalijevale, zemlja hranila. Dok je ono raslo, rasli su i šegrti i meštri, učenici i esnaflije, sjedili u školskoj klupi, pa upisali zanat, pa se onda godinama usavršavali dok nisu naučili kako se drvo bira za sječu, kako obara, kako mu se guli kora, kako se suši, mjeri, pila, reže, delje, šmirgla, savija, buši, šarafi, lijepi, spaja, rezbari, lakira; kako se od njega pravi krevet, stol, stolica, ormar, prozorsko okno, pa utovari na kamion, pa preveze, pa istovari, očisti, postavi, održava – koliko je ruku i sati potrebno da se napravi jedan komad namještaja? 

A tek mramor: hajde de, probudi se ujutro prije nego što svane, odi u kamenolom, miniraj stijenu, nagutaj se prašine, reži, cijepaj, lomi, prenesi, kleši, mjeri, izdubi, probuši, glačaj, poliraj, utovari, istovari, nosi, namjesti, popravi, stanji, spoji, zalijepi, zbrusi, i sve tako, dan za danom.

Gradilište je bilo kao mravinjak, a mi se nismo miješale, nismo se ni šalile kao obično, skrivale alat ili gasile makinju. Jednom kad je došao Riko, to veče su svi radnici odmah s vrata rekli ženama: „Danas je došal Marasović. Kakav mirakul od čovika!“ Motivisao ih je da budu još bolji i precizniji, da uživaju u radu i jedni drugima pomažu, i to bez ikakvih uvježbanih govora, već svojim primjerom, načinom na koji je učtivo nadgledao radove, savjetovao se s inženjerima, zapitkivao majstore da mu otkriju tajne zanata, hvalio ih, pjevušeći pomagao radnicima da prenose kante pijeska, miješaju malter, čiste teren. Od prvog je dana svakome upamtio ime i prezime, šalio se s njima dok su zajedno u hladovini jeli marendu, interesovao se ko je oženjen, ko ima djecu, ko gdje živi. Prepričavali su godinama šta su sve od njega naučili, te s kolikim se iskrenim poštovanjem ophodio prema svakome, s kakvom zahvalnošću rukovao na kraju smjene: „Odmorite se do sutra, druže Joze i pozdravite svoje.“ 

Nakon dvogodišnjih radova otvorilo se lječilište i tada se ovdje jako lijepo živjelo. Cijelo selo se zaposlilo tu u zgradi, ne zna se ko je sretniji bio. Dođoše doktorice, sestre, vojnici. Dođoše autobusi s djecom. I mi smo stalno bile tu. Kad djeca zaspe, mi siđemo dole da igramo oko zgrade, koja uživancija, trčale smo oko stubova što podupiru polukružni most, posmatrale ribice u onom malom bazenu, krale šampite iz slastičarne, plesale na sunčalištu kad je pun mjesec. Mjesečina se odbija o more, sve svijetli mliječno kao da je nevista cijeli svijet pokrila svilenim velom, borovi šušte i mirišu, zrikavci zriču, a mi plešemo i trčimo što više i što brže možemo da se izguštamo prije zore. Onda se zadihane sakrijemo i gledamo kako stazicom dolaze zapričani radnici i uvijek utihnu kad se približe zgradi, gledaju u tu ljepotu zadivljeno, raduju se novom radnom danu. Na pauzi i poslije posla odšetaju do žala, kupaju se, sunčaju, pričaju s turistima, šalju ih doktoru u lječilište kad stanu na ježa ili uganu stopalo. Kad je utakmica, pogotovo kad igra Hajduk, cijelo se selo okupi u televizijskoj sali, jer aparat je tad bio luksuz, nije ga svako imao, a ovako se moglo vatreno navijati sa susjedima. A djeca su jačala, zdravila, čim stignu u Krvavicu vrati im se apetit, smiri kašalj, pa se igraju u kamenom holu, upoznaju, gledaju crtiće, sunčaju, uče plivati, trče uz rampu, razmjenjuju adrese i telefonske brojeve pred odlazak. 

Onih godina kad je sve više porodica fićom i spačekom počelo dolaziti na Makarsku rivijeru, tad je i lječilište pretvoreno u odmaralište. Sjećate li se tih ljetovanja na Jadranu? Razglednice, sunčanje, plivanje, šugamani, plastične sandale, fotoaparati, kanui na naduvavanje s licem indijanskog poglavice, špilovi karata, morske zvijezde, školjkice, fritule, točeni sladoled, skika i smijeh. 

No, ne potraja dugo, jer opet ste počeli ratovati i u zgradu se smjestiše izbjeglice, s malo prtljage i puno strahova. Jeli su u kantini, pili kavu na sunčalištu, plakali u sobama, u holu pušili i gledali vijesti, u atriju čekali da stane rat. I stade rat, kao svi ratovi što stanu, neki od izbjeglih odoše odmah da vide ima li još njihovih kuća ili su spaljene, a ubrzo potom ode i vojska. 

A onda je jednog dana zora zarudila, sunce izašlo iza Biokova, prešlo preko neba i opet zašlo na drugoj strani, pa uveče dođoše neki bijesni koji ne naučiše kuda i kako s bijesom i tras, razbiše stolicu koju je predano pravio marangun, pa dođoše neki koje muče strahovi i nemoć, pa tras, razbiše krevet koji je precizno lakirao kalfa, pa se neki htjedoše dokazati pred društvom i tras, razbiše prozor koji je čistačica glancala stojeći na stolici, pa neki zaglavljeni u ulozi žrtve, tras, porazbijaše sve posuđe iz restorana, neki vidješe u umivaoniku lica nasilnih vršnjaka i tras, u komadiće razbiše rad vodoinstalatera, tras stolovi, tras nečija meštrija, tras vrata, tras nečiji trud, tras ogledala, tras bazenčić, tras zimska bašta, polomi, poruši, uništi, nije ovo ničije, niko nas neće kazniti, uništavaj u transu, da barem pola sata budeš značajan, moćan, snažan – lupaj, razbij, razvali! 

I sad stoji tako uništena zgrada. Namještaj izrazlupan, pod posut krhotinama stakla, nijednih vrata, nijednog prozora, nijedne utičnice, nijednog radijatora. I ljudi dolaze ovako kao vi, gledaju zabezeknuti, pitaju, kako se ovo moglo dogoditi? Prvo se čude da se nešto ovako lijepo uopšte izgradilo, pa im mi onda ponosno ispričamo sve o Riku, a onda, zašto se uništilo, eh, na to bismo isto mogle odgovoriti, ali ćutimo. Red bi bio da to pitanje postavite sami sebi, duboko u sebe pogledate, pa sebi onda date i odgovor.