PERSPEKTIVA PRIPOVJEDAČICE

Odmah po povratku u pansion, guglam lječilište i arhitektu i čitam kako zgrada nije bila upisana u katastar, kako se nije znalo da postoji i da je imala više funkcija, a sad je ovaj „dragulj modernističke jugoslavenske arhitekture“, „zaštićena“ kulturna baština, dakle, stoji i raspada se, jer se ne može nikome prodati, ne može privatizirati, ne može podijeliti, ukratko, ne mogaše se oni neki dogovoriti ko će jamiti. 

Pogledala sam iste večeri i epizodu „Betonskih spavača“ posvećenu ovom „uređaju za liječenje“, „inteligentnoj“ zgradi koja je slučajno „otkrivena“. Niko u stručnim krugovima, kažu u filmu, nije znao za ovaj projekt, čak je i ime arhitekte bilo nepoznato – Rikard Marasović je bio nedovoljno eksponiran ili nedovoljno znan i ostao tajanstven i zaboravljen do „otkrića“ lječilišta. Nekoliko poznatih informacija o njemu otkrivaju da je projektovao Objekt 99 na Plitvičkim jezerima, predavao urbanizam na Tehničkom fakultetu u Zagrebu i u kasnim godinama slikao akvarele.

Sutradan sam sama odšetala do Krvavice, možda da se uvjerim da nisam sve sanjala. Ponovo prolazim ispod lebdećeg objekta, penjem se uz rampu blagog nagiba koja svojim elegantnim lukom prati krug zgrade, hodam po sunčalištu s kojeg se čini da se može skočiti na Biokovo, gledam naljepnice likova iz serije Beverli Hils na prozorskom oknu – ko ih je zalijepio? Ko je kao ja bio tinejdžer u prijeratno i ratno doba? Sve to vrijeme razmišljam kolike je sate Rikard Marasović proveo učeći, crtajući, slušajući predavanja, koliko je godina uloženo da bi se nacrtao i izgradio jedan ovakav projekt, koliko godina ne samo njegovog rada, već i njegovih profesora, svih onih koji su prije njega radili, istraživali, pisali knjige da bi mu mogli prenijeti znanje, dok i on ne postane spreman i sjajan arhitekt, moralno odgovoran prema društvu kojem će projektovati ne samo sigurne i funkcionalne objekte, već i onakve koji su prijatni za oko, koji nadahnjuju, čiji prizor uljepša i olakša svakodnevicu – kao sve lijepe zgrade, i ova stoji na debelim i stabilnim temeljima umijeća i ljubavi.

(Pored svega što čitam o njemu, mene fascinira još jedan detalj iz života „samozatajnog“ arhitekte: iz preglednog rada „Dalmatinski arhitekti u zbjegu u Egiptu 1944. – 1946.“ dr. sc. Jasenke Kranjčević, otkrivam da je i on bio u zbjegu, a to saznanje probudi u meni ganutost i ponos rezervisane za moje sestre i braću, izbjeglice i migrante, koji se u izbjeglištvu odupiru letargiji i beznađu, te stvaraju, uče i napreduju, s nadom da će život vrlo brzo biti lakši, a svijet bolji.

Preko 20.000 izbjeglih Dalmatinaca i Zagorana brodom je plovilo ka sigurnim lukama, prvo na Vis, gdje za njih ne biješe dovoljno stambenih kapaciteta, pa se ukrcaše opet i zaploviše prema južnoj Italiji. Ni tamo ne mogavši ostati, uputiše se preko Sredozemnog mora. Da, i tada su brodovi i barke pune ratnih izbjeglica prelazili to lijepo more, kolijevku evropske kulture koja je zadnjih par decenija postala vječna, hladna grobnica za izbjeglu bliskoistočnu i afričku djecu, samo se u Drugom svjetskom ratu plovilo u suprotnom smjeru i bez straha od Fronteksovih sadista ili negostoprimstva domaćina u samoprozvanom civilizovanom svijetu. 

Pristigavši u pustinju, Rikard Marasović je s ostalim dalmatinskim arhitektama prvo projektovao privremena naselja za 28.000 ljudi, šatorske gradove sa smještajima, kuhinjama, ambulantama, školom, crkvom, prostorima za priredbe itd. Dalmatinke i Zagoranke su tu u pustinji na svijet donosile novi život – preko osamsto beba je rođeno u Egiptu gdje dobiše imena poput Nil, Sinaj, Izvor, Sueska ili Sinajka. Djeca su pohađala školu u šatorima, pišući ispočetka prstićima po pijesku. Niko se doma, u Jugoslaviju, nije vratio nepismen, niko nespreman da gradi novo društvo i novu državu. Marasovićeve izbjegle kolege arhitekte su dane u Egiptu provodili crtajući projekte koje su slali u domovinu ili podučavanjem mlađih. Nisu dokono sjedili i čekali da se rat završi, već su se uništavačkom bijesu rata suprotstavili na najbolji način: stvaranjem, širenjem znanja i vjerom u budućnost. Zamišljam ga kako gleda preko dina i s drugovima sanja mir, pravdu, slobodu, red, dostojanstvenu državu, civilizaciju, naučne institucije, parkove, zgrade, kuće, porodice, djecu, škole, uređenje. Zamišljam ga i kako gleda valove dok se vraća kući, s nepokolebljivom vjerom u svoj rad, svoj budući doprinos tek proklijaloj domovini, koja će se odužiti i njemu i svoj svojoj djeci.)

EPILOG

Eto, ne dade se tekst napisati bez uplitanja autorke. I ne treba, jer mene se i previše tiče devastirana zgrada u susjednoj državi – ona i ja bile smo dio istog organizma, zajedno s milionima drugih stvari i ljudi iz čijih se sjećanja, hronika i prepričavanja već decenijama prede vuna i tka tapiserija „nacionalnih“ istorija; njihovi konci i niti protivrječnih sadržaja, praveći nerazmrsive čvorove, svađaju se ko zbori istinu, a ko ne. Milione verzija ima prošlost, nezapisiva je, nespremna da se izlije u udžbenike, jer nepouzdane su anegdote, subjektivni epovi, do kiča sentimentalna sjećanja, prenakićene besjede zaljubljenih vila. Srećom, pa postoje još uvijek konkretni, opipljivi artefakti, dokazi za velika djela u bivšoj državi, za trud i znanje njenih velikana i velikanki, još jedan amanet o kojem ne brinemo, a stajaće nam kao suveniri i opomene sve dok se potpuno ne raspadnu: na hiljade zgrada, škola, fabrika i ovo lijepo lječilište u Krvavici.