Ambrose Bierce u 'Đavoljem rječniku' za idola piše da je to simbolički predmet obožavanja. Međutim, dodaje, vjerojatno ni za jedan narod na svijetu nije istina kako obožava baš taj lik za koji tvrdi da ga obožava. Istinski vjernici preziru počasti što ih dajemo idolima, jer znaju kako ništa što ima ruke nije svemoguće, kako nitko tko ima tijelo nije sveprisutan i tako dalje. Ukratko, zaključuje Bierce, Bog ne bi mogao ispuniti nijedan od naših zahtjeva da je, kojim slučajem, opterećen činjenicom postojanja. Slično je i s junakom Horvatove knjige, za kojim se čezne obrnuto proporcionalno njegovoj realnoj nazočnosti na ovim prostorima. Dva filma, 'Sretno dijete' i 'Kad Miki kaže da se boji' vrte se oko Štulića a da se on 'direktno' ne oglašava ni u jednom. Horvatova knjiga promptno slijedi trend hagiografiranja lika i djela jednog od značajnijih hrvatskih rockera, autora nekoliko značajnih albuma i vjerojatno najpoznatijeg ili barem najželjenijeg nizozemskog stanovnika porijeklom s ovdašnjih prostora. Tako se šezdesetih Bob Dylan 'izgubio' na nekoliko godina, a svoja iskustva prepričava u 'Chronicles'. Kaže kako su mu u kuću non-stop upadali likovi koji su ga pitali kada će već jednom stati na čelo nekome, nečemu, i povesti tu ekipu protiv, nekoga, nečega. Dylan priča da je bilo strašno, da su mu se po imanju stalno muvali neki mutni tipovi, i da je nekoliko puta bezuspješno mijenjao adresu. Njegovo pojavljivanje na koncertu za Bangladesh popraćeno je tako snažnim odobravanjem publike, da je s ove vremenske distance snimke njegova nastupa gotovo bolno gledati. Bude vam žao što im Dylan nije dao nešto više od svojih, doduše genijalnih, pjesama. Što im nije dao nekakav lijek protiv svega. Aura koju je stekao i dimnezije do kojih je Dylan rastao u odsutnosti, nešto su što se Štuliću događa još od njegova prvog odlaska u 'pečalbu', sredinom osamdesetih. No, njegovi povratci nisu, nažalost, bili obilježeni stvaralačkim trijumfima, poput Dylanovih, nego je, kako su godine prolazile, Đoni Štulić sve više, svakim svojim novim istupom, izgledao kao gastarbajter iz viceva s potpuno krivim poimanjem 'zabave' u domaji. Junak jednog od boljih zagrebačkih grafita ('Vrati se Đoni, jebe nas Jajo'), veze s realnošću kao da je pogubio još prije dobrih dvadeset godina. A Horvatova bografija Đonija slijedi korak po korak na njegovom neveselom putu, obilježenom gorčinom i gomilom nebuloza. I tu čovjek čak ne zna čemu bio dao prednost, albumima objavljivanima koncem osamdesetih i u devedesetima, ili 'netaktičnim' izjavama koje nisu uspostavljale kontakt ni s establishmentom ni s njegovom odanom publikom. Jedna se činjenica čini neupitnom: da je Đoni kojim čudom zasvirao u Hrvatskoj početkom devedesetih njegov bi život izgledao drukčije, bio bi pun para, ali, bogme, i sveden na realniju mjeru, i u toj njegovoj gesti, njegovom odbijanju preuzimanja nemalog tekućeg računa, krije se dobar dio fascinacije njegovim likom i - djelom. Kada bi kojim čudom Čupko došao po šolde, mnogi bi se zaljubljenik u njega i njegov shizofreni opus nabacio fekalijama na njega, iako bi čovjek, zapravo, samo došao po svoje. To što on neće biti ono što bi mnogi po svaku cijenu htjeli vjerojatno je presudni dio ove velike fame. No prije nego je priča otišla u današnjem smjeru, a to je fakat koji bi mogao potvrditi svatko tko je nazočio nekom od koncerata 'prve' Azre (Štulić, Leiner, Hrnjak), jer bi vjerojatno bez većih naprezanja mogao ispričati priču koju bi se lako moglo uklopiti u legendu o beskompromisnom autoru hrpe dobrih pjesama, čovjek je bio domaća verzija kralja rocka. Azra je uživo bila sjajan bend springsteenovskog poštenog odrađivanja posla. U Osijeku su svirali prije dvadesetpet godina u STUC-u višesatni koncert, iako su tada imali iza sebe tek jedan singl i prvi album. Đoni je bio odjeven u nekakvo crno konobarsko odijelo, s hlačama na crtu i šimikama s kakvima je koju godinu kasnije osvanuo Nick Cave na Križankama, a svirali su, kako se to kaže, kao da im je to posljednji koncert. Onako, baš do daske. Dvije godine poslije napunili su Zrinjevac, i, iako su u međuvremenu zasjeli na tron, odsvirali su koncert identične radne etike. Kod Đonija nije bilo spike 'ajmo ruke gore', no nije bilo ni potrebe za njom: ruke su uglavnom bile 'gore'. Leiner je bio sjajan bubnjar negdje na tragu Stewarta Copelanda iz grupe Police, a Štula je pjevao do granice pucanja po šavovima, fotke iz tih vremena dobro su zabilježile njegovo napinjanje, Azra je uživo zbilja bila dramatičan bend. Dobre albume sipali su kao iz rukava, i stvar je savršeno klapala sve do 'Kad fazani lete'. Horvat nudi u 'Fantomu slobode' zanimljiv pogled na razvoj Azre. Po njemu, Štulić je pokazao beskompromisnost upravo na točci razlaza između Azre i mnogih starih fanova, kada je 'Fazanom' krenuo razvijati složeniju glazbenu strukturu pjesama, i kada se od glasnogovornika ulice premetnuo u introspektivnog autora. I u nekakvom heavy-šansonjerskom žanru snimio dva inovativna ili barem hrabra albuma. Zadnji dio karijere, nekoliko posljednjih Štulićevih radova, zaključno s u Beogradu objavljenim 'Analima,' Horvat s pravom smatra dnom dna, albumima iz kojih bi bilo teško iscijediti dvije-tri dobre pjesme. Prevodilački Štulićev posao oko Tukidida, Homera, njegovu privatnu fascinaciju dalekoistočnim autorima-mudracima poput Lao Tsea i Chuang Tsea nije interpretiran kao ego trip svojevoljno umirovljene zvijeze, barem ne direktno, ali su u knjizi zato kritike Štulićeva 'prepjeva' Ilijade našeg poznatog greciste Bore Radakovića, i jedna blagonaklona beogradska recenzija. Našao lonac poklopac! Početkom ove godine u Beogradu objavljena je Štulićeva knjiga 'Smijurija u mjerama', miks njegovih prepjeva i autobiografskih stihova, u kojima se povremeno vrlo duhovito prisjeća vlastitih početaka i dana slave. Štulić kao duhoviti komentator frke oko vlastita imena povremeno ubode baš kako treba, svjestan valjda kako 'čuvenost i smiješnih strana imade na primjer'. No shizofrenost koja kao aura okružuje sve čega se ovaj neobični čovjek ikada dotaknuo naprosto piri sa stranica 'Smijurije u mjerama'. Prkos bode oči već s naslovnice, gdje, a radi se o latiničnom izdanju, nadimak 'Đoni' piše ćirilicom. Kao da je omot napravljen dok je jedno oko počivalo na Zagrebu. No gdje ima dima ima i vatre: Đoni je jedan od najfascinantnijih rock autora s ovih prostora, njegove pjesme često su bile ispovijedi totalno fokusirana čovjeka, nekoga tko se propeo na prste da bolje vidi stvari. I, kada je bio na vrhuncu malo se tko mogao s njime mjeriti. Pohod na tržište bivše države izveo je nezapamćenom mjerom strasti, gotovo bez ikakvih kalkulacija, i, poput kakva junaka pjesama Neila Younga, u tom 'poslu' pošteno izgorio. Danas je njegov status pun kontradiktornosti koje je djelomično i sam izazvao. Kao šerpe privezane za branik netom vjenčana para, Štulića prate gluposti, njegove vlastite, ali bogme i gluposti onih koji o njemu progovaraju. Tako smo svojedobno mogli slušati kako je samo Štulić toliko lud da jednog izvrsnog gitaristu poput Jurice Pađena stavi na ritam gitaru, dok je sebi nekritički dodijelio ulogu solo gitariste, no tako što mogao je lupiti jedino netko tko gitaru nikada nije imao u rukama; naime, Pađen je u odnosu na Štulića najobičniji gitaristički rutiner, gotovo svatovski glazbenik. Ili, da Azra baš i nema dobre tekstove. Nažalost, Azra ima hrpu odličnih tekstova, iz kojih jednostavno blješti i šljašti pomaknuta vizija njihova autora. Jednako tako malo tko se tako isprovaljivao kao Štulić, pogotovo progovarajući o odnosima Srba i Hrvata. Ili o svom balkanstvu. Svatko tko je ikada volio tog čovjeka u tim je trenucima pomišljao na čike u bijelom. Na hitnu pomoć. Čudno je da ova generacija, rođena osamdesetih ili devedesetih, još uvijek nema svog glasnogovornika, usporedivog s Đonijevom karizmom. No iz ovog revivala Azre, iz ovih dobrih lektira, možda ispadne nešto. Htjeli to dušebrižnici priznati ili ne, na ulazu u adolescenciju na ovim prostorima stoji Đoni Štulić i pečati duše. Horvatova knjiga fin je putokaz kroz jedan kaotičan život pun patosa, promašaja i izvanserijskih pogodaka. Čitajući je teško se othrvati utisku kako je Štulić i kada nije u formi-a nije već dugo-pametniji od svojih kritičara. Ludu mu glavu i tako nitko nikad nije dovodio u pitanje.