Najbolji novi band iz 1997. po kritičarima Rolling Stonea izbacio je evo sredinom 2001. četvrti po redu album znakovitog naziva ''Doubleback''. Nakon jednog albuma za veliku diskografsku kuću te jednog albuma sa obradama (koji je, usput budi rečeno, također pred kraj godine reizdan na Glitterhouseovoj ''mailorder-only'' ponudi), cure iz Hazeldine su se vratile u krilo male njemačke diskografske ljubimice američkih alternativnih country bandova. Dakle, nakon Walkaboutsa i Hazeldine su razveselili radišnu ekipu iz Beverungena.
Trinaest potpuno novih samostalnih skladbi smještenih u dugosvirajućih 57 minuta, pokazuje Hazeldine u gotovo nepromijenjenom glazbenom izričaju spram prijašnjih izdanja. Možda je ovdje nešto više rockerskog ozračja što se najviše očituje u gitarističkom zvuku. Da li su Shawn Barton i Tonya Lamm radile na svojoj tehnici sviranja gitare ili je to jednostavno splet okolnosti i sazrijevanja ne bi znao reći, no guitar-indie zvuk se pomalo ističe u nekim pjesmama sa ovog albuma ( ''Say Goodbye'' i ''Sunset Strip'' u najvećoj mjeri) za razliku od prvog ''How Bees Fly'' koji je bio nešto tiši i smireniji. Producent ovog albuma je opet Chris Stamey koji je već spomenutom vokalnom duetu i bas-gitaristici Anne Tkach pridodao neke studijske muzičare u epizodnim ulogama, te Brian Dennisa (možda najzaslužniji za gitarističkiji zvuk) i Jon ''Superchunk'' Wurstera na bubnjevima. U skladu sa svojim pustinjskim naslijeđem, pjesme i ovaj put uglavnom govore o usamljenosti, starim neprežaljenim ljubavima, boli i snovima u kojima se vrte slike iz prošlosti. Sunce, tama, toplina, hladnoća, prašnjave cipele, pospana lica, zvijezde, mjesec, voda i raznorazni svjetovi tišine nastanjuju pjesme Hazeldine. Pjevane milozvučnim, čistim i nepatvorenim glasovima ove pjesme zvuče jednostavno u svojoj interpretaciji te time osvajaju sve one koji vole tople i nježne pjesme američkog tradicionalnog folk naslijeđa. Nema ovdje nikakvih vokalnih akrobacija i mislim da je to jedan od najvrednijih i najljepših primjera kako se vokalnom jednostavnošću mogu napraviti vrlo, vrlo dobre pjesme. Nekako se od svih pjesama izdvajaju sedmominutna zatvarajuće-albumska ''Rostock'' (još jedan od dokaza priklonjenosti cura Europi), laganica ''Miss Ordinary'' i fantastična naslovna ''Doubleback'' koja me neodoljivo podsjeća na one lagane stvari iz 70-ih uz koje smo svi padali u nirvanu (recimo ''Stairway To Heaven'') i da je ovakav glazbeni svijet ustrojen kako spada to bi trebao biti jedan od najvećih hitova 2001. Melankolija kao izvor energije - nemoguće? Uz Hazeldine itekako! Moglo bi se reći doublegreat!