Sve je pocelo negdje davno sa Wild Thing, da bi se produžilo u sedamdesetima sa nekoliko albuma od kojih je najpoznatiji Last Chance iz 1973. Onda se nakon duge glazbene pauze (koja je bila uvjetovana njegovim profesionalnim bavljenjem kockom) pojavio ponovo 1996. sa Hit Man albumom, pa zatim sa kronikom jedne smrti Living Room Tapes (1997), kronikom jedne ljubavi Seven Days In May (1999) te napokon kronikom jednog društva Black And Blue America. Chip Taylor je valjda najpoznatiji po svevremenskom hitu Wild Thing kojega su proslavili The Troggs, te kao (što je kod nas možda manje poznato) mladi brat poznatoga glumca Jona Voighta i stric Angeline Jolie (njegovo pravo ime je John Wesley Voight). No, njegova popularnost bi ipak trebala biti zbog toga što je u zadnje vrijeme jedan od najkvalitetnijih singer-songwritera cjelokupne americke glazbene scene. Njegov recitativni vokal jedna je od specificnosti koja ga izdvaja od ostalih autora slicnog glazbenog izricaja, a njegovo jednostavno, direktno pricanje price zacinjenih vicem cini ga autorom vrlo bliskim publici umornoj od visoko intelektualiziranih songwritera pomalo nerazumljivih sebi samima.
Album Black And Blue America je izašao u najnezgodnije vrijeme, negdje oko 11.rujna, tako da je u pocetku ostao pomalo nezapažen od šire publike i nije možda zbog toga ušao u neke relevantne godišnje top liste albuma. Tek pocetkom ove godine album dobiva vecu pozornost i uglavnom sjajne kritike. Black And Blue America kao kritiku i kroniku jednog društva zacinio je sa šesnaest pjesama i šesnaest kratkih uvoda u pjesme. Ti uvodi su još jedna od specificnosti ovog albuma koji albumu ne daju višu glazbenu kvalitetu jer su to govorni uvodi sa televizije, filmova pa cak i telefonskih sekretarica, ali se dobro uklapaju u cjelokupan koncept albuma. Pjesme? Pjesme su divne! Sveukupno ih je šesnaest na albumu, ali da ne duljim previše izdvojit cu samo neke. Naslovna je društveni prikaz u kojoj se izdvajaju Dylanov (The answer my friend is blowing on the wind) i Elvisov citat (I forgot to remember to forget her). It Don't Get Better Than This završava stihom: But George said we ain't killed an innocent man yet… simpatican cinizam spram poznate teksaško-svjetske osobe…not here in Texas. Ha! Interpretacijom i pricom Theme For An American Hero podsjeca neodoljivo na Cohenovu The Partisan. Sjajna I Need Some Horses Around s vrlo decentno glazbenom podlogom (uostalom kao i na cijelom albumu. Ovdje treba izdvojiti predivnu gitaru Johna Platanie nekadašnjeg gitaristu Van Morrison banda.on je ovom albumu dao jedinstven pecat). Jednu od nekoliko ljubavnih balada Blind Of The Midnight Hour. Za kraj pregleda pjesama sam namjerno ostavio cetiri dueta. Dva su sa Lucindom Williams, Could I Live With This i The Ship su jedne od najljepših pjesama koje sam cuo u posljednje vrijeme. Sjajni vokali Taylora i Lucinde jednostavno opcinjavaju. Fantasticno! Prekrasno! Nezaboravno! Preostala dva dueta i glazbom se odvajaju od ostatka albuma. The Way Of It s John Prineom možda ne toliko ali u osnovi je to dobra pjesma s korištenjem drum loopa vrlo opuštene atmosfere i dojmljivog teksta. Album zatvara suradnja s P.P.Arnold i pjesma Temptation. Sjajan soul vokal Pat Arnold nadopunjen ženskim gospel pratecim vokalima, Chipovim vokalom i možda najboljim tekstom na cijelom albumu u kojem preslikava društvo, život i svu njegovu smisao i besmisao, prošlost, buducnost, vjeru i tlapnju. Album završava stihovima, And I do run I do run And at night I pray. Chip Taylor ovim albumom jednostavno potice svakog tko ga sluša i zavoli da to isto cini. Fantastican album! Jedan od najboljih u posljednje vrijeme!