Gledajuci mucnu propast glavnog aktera "Grada zlocina" (nesretnog li prijevoda za nešto što se zove "Affiction", a "zlocin" je u filmu tek "izgovor" za savršeno vodenu pricu o "muškom" nasilju u obitelji, smještenu u hladno srce sjevera Država) u osobi Nick Noltea, u nekoliko sam navrata poželio cuti glas Gillian Welch iz prikrajka. Neocekivano, cuje ga Peter Fonda u lijepom filmu o pcelama i ponosu koji se zove "Zlato Uleeja Jacksona". Izmedu mojih nepovezanih asocijacija, ovo je trebalo biti predstavljanje drugog albuma Gillian Welch, uz Lucindu Williams, danas prve dame country glazbe. Evo, ipak i nekoliko cinjenica. "Hell" je, kao i "Revival", producirao dragi T-Bone Burnett, podarivši sirovom appalachianu Welchove neopisiv zvuk. Gillian ni za milimetar nije odstupila od svoje nevesele country vizije nudeci nam iznova i jednako uvjerljivo skladbe koje kao da je radišni Will Oldham napisao za neko moguce ukrštanje glasova Emmylou Harris i cura iz grupe Freakwater. Tzv. Remek djelo.