Kada je u pitanju britanska scena voden provincijskim frustracijama i bratoljubljem uvijek prije tipujem na izvodace geopoliticki izmještene van uporišnih tocaka imperija - Londona ili Manchestera, npr. Pocetkom desetljeca na živahnu su nas škotsku scenu uglavnom podsjecali Teenage Fanclub. Devedesetpete bucno su se u svemir otisnuli genijalni Telstar Ponies (provjeriti " In A Space Of A Few Minutes", devedesetsedme su to ponovili Mogwai ("Young Team"). Danas smo, srecom, svjesni prave škotske invazije na ostatak svijeta. Premda ne crpe posljednje zalihe iz rudnika ideja Lennona i McCartneya i premda ih srce vuce s onu stranu oceana, americkim ili cak zelandskim i australskim kolegama, britanski je tisak - zacudo - lijepo prihvatio sastave poput spomenutih Mogwai, Delgados, Magoo, a posebice Arab Strap i Belle & Sebastian. Arab Strap su prvaci malog i odvažnog izdavaca Chemikal Underground (+Mogwai, Magoo i Cha Cha Cohen) i, poslije "The Weekend Never Starts Around Here" iz 1996., "Philophobia" je njihov drugi album. "Lambchop s kompjuterskim bubnjem", "Suicide" bez heroina i rock'n'rolla" samo su neki od brojnih pokušaja predstaviti javnosti njihov tvrdoglavi "sad-core" senzibilitet. Navodna srodnost s Tindersticksima nema baš puno smisla. Osim po laganom hodu izvedbe, lascivne sinkope Arab Strapa nemaju nikakvog sjecišta s velebnim, romanticarskim vizijama Maplesa i ekipe. Prije imaju s makroskopijskim vizijama sexa kod nezaobilaznog Oldhama ("Fuck The Mountain") ili povremenim Callahanovim bludnicenjem. Uglavnom - nitko ne zvuci poput Arab Strap, a prevladati sablazan nakon uvodnih stihova ("It Was The Biggest Cock You'd Ever Seen But You Have No Idea Where That Cock Have Been") i preslušati "Philophobiu" osobit je trip pustopoljinama duha koji se rijetko može priuštiti.
Belle & Sebastian su ime dobili po igranom djecjem serijalu iz šezdesetih, a i studentski staž svih clanova banda otkriva "knjiške" aspiracije nalik uzoru mnogih dosadašnjih pop skupina s Otoka - The Smithsima. Ipak, ugodni gorštacki naglasak u sklopu necega što se i olako imenuje hippie-folkom prave izvore Sebastian zvuka nalazi po najrazlicitijim zapeccima pop svijeta. Prije nego Morrissey i društvo, zaboravljena škotska skupina iz 80-ih Felt, potom rani R.E.M., središnji Yo La Tengo, cak Doors, te posebice šareni, psihodelicni pop davnašnje kalifornijske skupine Love i nezaobilazni Drake moguce su smjernice ka Belle & Sebastian. Rijec je o danas najboljem britanskom bandu. "Tigermilk" (polu-samizdat) "seminarski rad" nastao prije tri godine kao " fakultetska obveza" (?!), danas je raritet vrijedan i par stotina funti, "If You're Feeling Sinister" i sjajni EP "3…6...9…Seconds Of Light" iz 1997. (na njemu se nalazi meni najdraža "Le Pastie De La Bourgeorsie" - koja kao da je snimana u Flying Nun studiju u vrijeme "Submarine Bells" Chillsa i "Vehicle" Cleana) u rekordnom su roku pokorili nezavisne krugove s obje strane Atlantika. Novi album "The Boy With The Arab Strap" gotovo je jednako genijalna ploca kao i predhodnica. Ocito je kako Belle & Sebastian skladaju u vrlo poroznoj formi u kojoj ima još podosta prostora za manevar. Ovoga su puta svoje najbolje skladbe zaputili u smjeru lagano "išcašenog" space popa ("Sleep The Clock Around" i " A Space Boy Dream", koja ima utkane govorene dijelove poput onih s "White Light / White Heat" Velveta), a cijeli je album pomalo igriviji i brbljiviji (provjeriti naslovnu pjesmu, npr.). Za skladbe skupine Belle & Sebastian suvremena je psihologija i nehotice skovala sintagmu emocionalna inteligencija. Meni je to sve što tražim od pop glazbe.