Calexico je ime kalifornijskog "grada duhova", jednog od nebrojenih uskih grla americkog brzog napretka. Uobrazilja ghost towna savršeni je foršpan za vizualizirati glazbu skupine Calexixo, banda izopcenog iz okružja suvremenog hi-techa i u cijelosti okrenutog duhovima prošlosti. Istovremeno odvažno i prijeteci, Joey Burns i John Convertino porucuju nam da znaju pravu istinu o postanku Novog svijeta, o Zemlji koja "jede svoju djecu" i bez skrupula zatire neprilagodene. Oni stoga biraju dragovoljno izgnanstvo u pustinju Arizone i u sklepanom kucnom studiju stvaraju note kakve ni jedno elektronsko cudo nije u stanju proizvesti. Glazbu s uvjerenjem, iživljenu, oprljenu velikim pustinjskim suncem, glazbu što se cijedi niz celo i briše o mokri rukav košulje. Burns i Convertino rijetko pjevaju stihove (ipak, "Ride (Pt. II)" je sjajna), no njihova je zvukovna postavka toliko sugestivna - vizualno prispodobiva - da sasvim lako prevaljuje put od slušnog do cerebralnog, rišuci slike kao bilo koji trenutacni produkt pjevane tradicije. Multikulturalni esperanto americko/meksicke granice polazište je (ne i predložak!) grupe Calexico. U njihovu slucaju, medutim, nije rijec o formi "light" tex/mexy, vec prije o dramaticnom morriconeovskom neo-westernu. Otprilike kao da njihova maticna skupina Giant Sand (na zaboravljene Enniove partiture) svira najsjetniju tex/mex uspavanku za kojega umiruceg Leoneovog anti-junaka. Barem u Osijeku, Calexico su najveci hit sezone jesen/zima '98. u neformalnim rock krugovima. U mom slucaju, jedan od najboljih albuma devedesetosme. (P.S. "The Black Light" je hommage bivšem suradniku Giant Sand i najboljem bijelom blues gitaristu zadnjh 20-ak godina - Raineru Ptaceku - koji je umro prije dvije godine. I Howe Gelb mu je poklonio svoj drugi solo-album "The Hisser".)