Na stranu što volim momke u svim mogućim permutacijama koje su mi često i bolje od matična im sastava, i što sam ih zbilja slušao i slušao, no jednu stvar uvijek čujem prvi put-propuh u pjesmama.Howe i drugovi prave odn. sviraju načete pjesme, kao da je netko od tih glazbenih slatkiša odgrizao komad.Pjesma kao skelet, skelet kao vid koncentracije, redukcije. I onda kao da to nije dosta, na novom albumu Giant S. sviraju stare komade mrvicu iznad ili ispod njih samih.Famozno.Kao putokaz kamo sve ide i odakle je došlo, tu su obrade Black Sabbath, Casha ili Cavea.Pjesme su izvedene u verzijama prije njihova izlaska na top liste, i zvuče onako kako izgleda Halle Berry u pidžami...Navali narode!