DVIJETISUĆITA - OSTACI: Zanemareno, Kasno pristiglo…

DVIJETISUĆITA - OSTACI: Zanemareno, Kasno pristiglo…

At The Drive-In. Band iz El Pasoa u Texasu za kojim su se jagmili kriticari i slušatelji u godini koja nam je za ledima. At The Drive-In vec imaju album iza sebe, ali novim full-lenghtom imena Relationship Of Command lukavo su se uklopili u trend nove kvazi-metal buke. I dok Limp Bizkit i ostale plošne "nu metal" tvorevine ostavljam na slušanje zakašnjelim americkim adolescentima, preporucam poslušati doista zanimljive At The Drive-In koji zanimljivo spajaju tekovine MC 5 i šezdesetosmaške (glazbene)revolucije (citaj:sirovi proto-punk) s freneticnom poliritmijom jednih Fugazi. Nije baš moj par rukava, no album je izvrstan.
Queens Of The Stone Age. Još jedan band iz pustinjskog okružja (Salt Lake City), s podosta slicnim namjerama. Krajnji je rezultat njihovih pjesama buka, no izrazitog retro-predznaka (psihodelija, hard rock), uz pripadajucu ikonografiju body-piercinga, tetovaža i nargila. Kraljice znaju složiti pjesmu, tu nema prigovora, no za moj su ukus previše,hm, retro. Pretpostavljam da su vec stigmatizirani od strane domaceg mormonskog življa. Da, album se zove R (Rated) i poharao je sve relevantnije godišnje izbore najboljih izdanja u 2000. godini.
Damon & Naomi. Ritam dvojac dragih Galaxie 500 u proteklih je desetak godina ostao diskografski aktivan. Za njima je vec cetvrti album, zove se With Ghost i snimljen je u suradnji s Japancima Ghost, štovanim Galaxie sljednicima. Okupljeno društvo nudi ocekivani slowcore, s dosta neocekivanog bluesa i cak pokojom tihom solažom, što rezultira ugodnim kasnonocnim "specijalom". Dakako, usporedbe s Galaxie 500 ne dolaze u obzir (npr. u vezi s tim, Damon i Naomi naišli su na gnjev starih fanova na Internetu kojima se ne svida spomenuto osvježavanje koncepta bluesom). Simpaticno.
Damien Jurado. Treci CD našeg dragog prijatelja iz Seattlea zove se Ghost Of David i odmah je u startu imao tešku zadacu - izdržati usporedbe s prethodnikom, remek-djelom Rehearsals For Departure. Izdržao je. Album je komorniji, turobniji od prethodnika, inspiriran je smrcu prijatelja, a Jurado je osvježio pristup laganim downbeatom i pokojim ispadom kakofonije. Prekrasno.
Tom McRae. Kathryn Williams. Badly Drawn Boy. Moguci prekursori britanske glazbe u intimnije predjele, gdje se ocito postižu fascinantni rezultati. Još malo o duhovima. Jedan lebdi nad plocama Tom McRae, Little Black Numbers i The Hour Of The Bewilderbeast - duh Nick Drakea. Drake je umro neshvacen, jer su tih godina domacu glazbenu javnost zanimale drugorazredne hard rock i simfo kreature. Na srecu naših novih pop junaka, klima je na Otoku (i ne samo ondje) danas ponešto drugacija. Nekako, imam dojam kao da se više fanfarama ne najavljuju nove modne pop-kreacije Blura i Oasisa. E tako su se i McRae i Williamsova i BDB, posebice ovaj potonji, našli u godišnjim izborima britanskog i svjetskog glazbenog tiska. McRae je rasni kantautor, pjesama jakog fabularnog intenziteta, a njegova mracna, urbana pjesnicka vizija pomalo podsjeca na onu Elliotta Smitha. Ipak, aranžmani su mu kompleksniji a vokal ekspresivniji. Williamsova je doslovce ženski Drake, dok glasom frapantno podsjeca na Beth Orthon. Badly Drawn Boy je u ovom tercetu najviše "songless", a njegove djetinje maštarije strpane u Drakea, trip-hop, easy listening i još koješta cine The Hour… zbirkom fino složenog kreativnog nereda. Nešto poput pop-bojanke za odrasle.
Songs:Ohia. Ghost Tropic je svojevrsni drugi dio obracuna Jasona Moline s ludim Škotima Arab Strap i nimalo ne zaostaje za prvim dijelom - izvrsnim, isto tako prošlogodišnjim albumom The Lioness. Da nije Strapovaca, mislim da bi Molina još neko vrijeme cekao na izlazak iz društva bezbojnih Palace klonova.
The Webb Brothers. Maroon je drugi album americkog dvojca, u kojemu nema brace, ali u kojemu pjeva i svira sin znamenitog kantautora Jimmy Webba. Da krv nije voda dokazuje i Maroon, divni fluorescentni pop na tragu Elvisa Costella, Van Dyke Parksa i Flaming Lipsa. Ili, jedna od neobicnijih ploca iz americkog gitaristickog okružja u zadnje vrijeme. Band je jako voljen u Britaniji.
Willard Grant Conspiracy. Everything's Fine, kako mu i ime navješta, donosi mir nakon emocionalne bure zvane Mojave. Chris Brokaw, Edith Frost i ostala pojacanja s prošle ploce još uvijek su tu i cini se da isprva jednokratna suradnja poprima ozbiljnije razmjere. Americana u golom, esencijalnom obliku.
Twilight Singers. Greg Dulli iz Afghan Whigsa plus ekipa iz Fila Brazilije plus Barret Martin iz Screaming Treesa plus Shawn Smith pjevaju pjesme koje nisu našle svoje mjesto na albumima Whigsa. Ali kako?! Twilight As Played By Twilight Singers je neobican nacin da se opjeva ponoc - prigušenim grooveom od soula, jazza, trip-hopa, latina… Jednostavno, ono što Whigsi uspiju isplesti gitarama, Singersi dostižu sintetickim grooveom. Pun pogodak starog namcora Dullija.
Kasey Chambers. Kasey je mladahna Australka koja se prije dvije godine doselila u SAD. Imala je zavidnu kantautorsku reputaciju u domovini gdje je najprije i objavila svoj album Captain. Reizdala ga je po dolasku u Ameriku, a album je raširenih ruku prihvatila i kritika i publika. Kasey, ne bez vraga, usporeduju s Lucindom Williams. Captain je iz mog slušateljskog kuta prošlogodišnji What i Deserve (Kelly Willis), tanani, ženski country pop.
Death Cab For Cutie. Austinski slowcore/emo prvaci neobicnog imena imaju drugi album neobicnog naziva We Have The Facts And We're Voting Yes. Šturi melodijski sklopovi našpanovani malim emo-dramama - ništa novo za americko podzemlje, zapravo. No, vjerujte mi na rijec DCFC imaju ono nešto. Sneno i lomno.
Howe Gelb. Hisser je još jedna Gelbova posveta umrlom prijatelju Raineru Ptaceku (i, dakako, najboljem blues gitaristu minulog desetljeca), kucni uradak nastao u suradnji s društvom iz njegove omiljene skupine Grandaddy (ciji sam album The Sophtware Slump igrom slucaja preskocio, no koristim prigodu bezrezervno ga preporuciti). Album je objelodanjen u Americi prije tri godine, no reizdao ga je njemacki Glitterhouse s tri bonusa (ukupno 22 lirske minijature, pretežito akusticnog ugodaja). Gelb je neumjereni, srcani skladatelj koji povremeno ima dosta problema s recepcijom svoje glazbe. Tako su ovaj album na Internetovu All Music Guideu popljuvali, no mislim da svaki Gelbov štovatelj ima na njemu što naci. Meni je ionako lektira, pa vjerojatno nisam mjerodavan.
Grant Lee Phillips. Prvi solo album pjevaca skupine Grant Lee Buffalo zove se Ladies Love Oracle, suh je, akustican i nimalo ne razocarava. Phillips je preslikao nacin skladanja u Buffalu, no cini se i da dosta sunca probija iz njegovih novih skladbi. Tridesetak minuta glasa i gitare ne mogu dodijati samo kada je netko majstor, a Phillips to jest.
Matt Suggs. Matt Suggs nema veze s grupom Madness, on je prvi covjek skupine Butterglory (iz North Caroline, ako se ne varam), a Golden Days Before They End mu je prvi samostalni diskografski korak. Suggs me svojim lakonskim pristupom on the road poetici podsjetio na Stephena Merritta (Magnetic Fields itd.), no bez sintetickog predznaka (po glavi mi se motaju The Beatles, Randy Newman, Kinks, cak Wynn, no uz dobru mjeru humora.). Jako dopadljivo.
Bright Eyes. Bright Eyes je ime iza kojega se krije golobradi singer-songwriter iz Nebraske Connor Oberst, inace prijatelj momaka iz domacih Lullaby For The Working Class, zanimljivih chamber-folkera. Albumu Fevers & Mirrors ne bih znao naci mjesto u potpuno rasutoj diskografiji Bright Eyes. Svakako nije njihov (njegov) jedini album, jer je vec pocetkom 2001. objelodanio novi LP. Fevers…je tužan kao Nebraska, vuce na Lullaby FTWC, Oldhama i Godspeed You Black Emperor i savršeno pokriva osjecajni prostor zabilježen u filmskom remek-djelu Boys Don't Cry, cije je poprište upravo ravna, gola i sumorna Nebraska. Oberstu na plocama rado sviraju prijatelji iz skupina Of Montreal i dragih Neutral Milk Hotel. Oporo, sporo i tužno.
Cinerama.Off-projekt David Gedgea iz engleskih The Wedding Present i jedna od zanimljivijih novih skupina s Otoka. I dok su na prvom albumu iz 1998. sudjelovali Marty Piper iz legendarnih australskih The Church i cura iz The Delgadosa, posebnost njihovog drugog albuma nazvanog Disco Volante producentski je rad Gedgeova starog prijatelja Steve Albinija. Cinerama su simpaticni, uhu ugodni garage-disco-pop s jednom nogom u Bacharachu i Scottu Walkeru, a drugom u The Smithsima. Da, David i dalje umije zaplesti gitarom kao u najboljim danima.
Jess Klein. Jess je kantautorica iz Bostona, Draw Them Near joj je drugi album i ostvaren je u suradnji s dokazanim gostima, poput gitarista Will Kimbrougha i bubnjara grupe Son Volt Kena Coomera. Jess imponira krasnim ispovjednim stihom, robusnim, hrapavim glasom, a ukupni dojam je da ploca zvuci poput Lucinde Williams pracene grupom Son Volt. Jedno od boljih izdanja ženskog folka i rocka u 2000. godini.