Žigosan sam westernom od osme godine, od trenutka magične pojave drvene kutije sa crno bijelim prozorom u prostoriji, koja je istovremeno bila kuhinja, blagavaonica i dnevna soba. Pojavom te nadahnute alternative za dotadašnje voajerske poglede u zbivanja među svijetom odraslih, dok preusko otvorene oči šire svoje zjenice u čarobni i nadnaravni, skoro onostrani svijet pokretnih slika i prekrasnog zvuka, postajao sam drugačiji, odrasliji, možda pametniji, a ako odista i nisam, na površini moga nastupa ljudi nisu više prepoznavali onog šmrkavog klinca od prije, koji je samo ganjao loptu, i šutio. Odjednom sam imao nešto za reći i pokazati, poželio sam biti rječit poput Jamesa Stewarta, hrabar poput Johna Waynea, pametan poput Henryja Fonde, dojmljivo šutljiv poput Garyja Coopera ili brz poput Alana Ladda, zapravo Shanea, revolveraša u kožnoj jakni i hlačama sa resicama. Tako sam dobio nadimak Šerif i njime sam se ponosio, a kadrovi i sekvence mnogih velikih i malih westerna još od onih dana kolaju mojim venama i hrane me mitovima i legendama. Na taj način sam se borio od definitivnog odrastanja, opirao se pitanjima i nedoumicama nadolazeće tragikomedije od svakodnevnog života, sve dok nisam shvatio da sanjarenje o nekim drugim vremenima, mjestima i događajima nije odraslima zabranjeno, sve dok u pozadini dragih heroja i heroina nisam pronašao dublje značenje, ono isto od čega je sastavljen svačiji život, pa tako i moj. Postojanost i dosljednost sebi i drugima, nesebičnost i dostojanstvenost u primanju života i smrti, kao i vrijednost primanja i davanja ljubavi, samo su neke od osobina za koje tvrdim da su proistekle iz gledanja westerna. On je utvara mog djetinjeg života pored rijeke, igranja i odrastanja u pjeskari i močvari, ona utvara, koju često prizivam, dok jezdim usamljeničkim jastvom u pustoš gubitka. Ponekad se utvara vraća, a ja zamišljam da se ništa nije promjenilo.
RIJEKA TEČE-ZAŠTO SAM ZAVOLIO WESTERN?
Zbog svega opisanog u prologu. Zbog svih tih velikih opsjenara i vračeva, spremnih da vlastite opsesije i saznanja pretoče u pitku fluidnu rijeku događanja i odnosa, a koje zovemo redateljima. Oduvijek je western imao otprilike isto značenje za mene poput rijeke iz djetinjstva; dok su me filmovi uzdizali i pojačavali moju energiju, rijeka je (zapravo tri ukupno) prigušivala sve nadosjećaje, kako ponekad ne bih ispao patetična budala. Bilo je dvojako djelovanje western filmova na moju djetinju dušu, ovisno o glavnoj premisi gledanog filma, o happyendu ili unhappyendu (sretnom ili nesretnom završetku); to djelovanje je utjecalo na moje raspoloženje u igri u pjeskari, obično u igri kauboja i Indijanaca, što su moji suigrači tumačili kao ćudljivost. Utjecaj istih gledanih filmova je na njih drukčije utjecalo, jer se nisu uživljavali poput mene; za njih je to bila krasna pustolovina u nepoznatu zemlju, gdje se netko bori protiv nekoga, gdje ima akcije, a glavni likovi su svemogući bogovi. Nisu iščitavali emocionalna stanja glavnih likova, pri ljubavnim scenama su zbog stida okretali glavu, nisu plakali ako je poistovjećeni lik poginuo, bile su im dosadne scene razgovaranja, nisu razumjevali tragiku tih usamljenih jahača i revolveraša, koji pokušavaju pobjeći od sebe i od onoga što predstavljaju.
John Ford, Howard Hawks, Delmer Daves, George Stevens, Anthony Mann, Henry Hathaway, Fred Zinnemann, Raoul Walsh, Budd Boetticher, Sam Peckinpah, Fritz Lang, Jacques Tourneur, William A. Wellman, William Wyler, Andre De Toth, da nabrojim samo one najveće i najpoznatije redatelje westerna. Tko hoće može od kapi-kadrova njihovih rijeka-filmova sagraditi most k drugim ljudima i sklapati prijateljstva, kao Hank Fonda (lovac na ucjenjene glave) sa mlađahnim Anthony Perkinsom (šerif koji treba pomoć iskusnog revolveraša) u nadahnutom filmu Metalna zvijezda, ili, kao Alan Ladd (tajnoviti revolveraš) sa dječakom Brandonom De Wildeom (impresioniranim sinom mirnog zemljoradnika Van Heflina i njegove dražesne ženice Jean Arthur) u nadrealnoj fantaziji, prerijsko-planinskom westernu Shane.
Od naboranih struja rijeke-filma može se promjeniti čitavo svjedočenje o vrijednostima življenja, kao što to čini Jeffrey Hunter (golobradi mješanac, koji kroz gorkoslatku potragu za indijanskim plemenom ubojica i otimača sazrijeva uz mefistovskog vođu Johna Waynea) u tragičnom westernu Tragači, ili, kao James Stewart (čovjek zaljubljen u indijanku, koji na najteži način mora shvatiti da puritanska zajednica bjelaca ne želi mješanje rasa, niti prihvaća druge rase kao ravnopravne) u prvom filmu A holivudske produkcije koji donekle, pomalo na bajkovit način, pokušava prikazati Indijance kao civilizirane ljude i ponosne ratnike, pametnije i dostojanstvenije od bjelaca, ali nažalost malobrojnije i slabije naoružane, u filmu Slomljena strijela.
Od hodanja koritom rijeke-filma može se pronaći utjeha i naklonost Bogova, kao što čini Gary Cooper (mračni doktor, čija vanjština podražava tamnu prošlost, zakopanu u njegovoj nutrini, a postaje svjetlija tek nakon uporne ljubavi doseljenice Marije Schell) u filmu Drvo za vješanje, ili, kao Henry Fonda (konjički pukovnik premješten u zabit, koji želi poljuljano dostojanstvo zaslužnog vojnika dokazati u neravnopravnoj borbi sa Indijancima, nepromišljeno strada uz cijelu pukovniju, ali na kraju pred novinarima John Wayne, njegov podređeni, glorificira njegove postupke, kako bi cijela pukovnija otišla u miru u legendu) u filmu Fort Apache.
Od emulzije pijeska i vode rijeke-filma može se ispiti eliksir vječnosti i prkositi vremenu propadanja trajnih vrijednosti, kao što čini Henry Fonda (Wyatt Erpp na putu k slavi, od stočara do legendarnog maršala Divljeg Zapada, kada prihvaća braniti nadolazeću civilizaciju evropske provenijencije pred ostacima divljih i neobuzdanih zapadnjaka, predvođenih ocem i sinovima Clayton) u filmu Moja draga Clementina, ili, kao Gary Cooper (šerif koji ne bježi pred nadolazećim ubojicama-osvetnicima, i brani sebe, svoje dostojanstvo i brak sa mladom kvekericom Grace Kelly; možda bi mu ona oprostila bijeg, ali ne bi on sam sebi) u filmu Točno u podne.
Od plutajućeg lišća po rijeci-filmu može se mudro udomiti na okuci te iste rijeke, kao što čini skupina doseljenika predvođena vođom karavane James Stewartom u filmu Na okuci rijeke; rijeka nas/ih podučava kad treba u životu usporiti a kad ubrzati, kao što čini neobična skupina putnika u kočiji na Zapad predvođena karizmatičnim John Wayneom, jer zbog trudnice moraju usporavati pred Indijancima, a zbog malobrojnosti pred istima moraju brzo bježati, u filmu Poštanska kočija.
Od suhog granja, koje pada s drveća u rijeku-film, može se mnogo naučiti o čekanju i strpljenju, o snazi novog podizanja nakon pada, o ustrajnosti na borbi vidljivog i očekivanog protiv nevidljivog i neočekivanog, kao što to čini malena grupa oko šerifa John Waynea - pijanac pomoćnik (Dean Martin), šepavi i čangrizavi starac (Walter Brennan), golobradi revolveraš (Ricky Nelson), mlađahna kockarka (Angie Dickinson) i bračni par meksikanaca (Pedro Gonzalez - Gonzalez i Estelita Rodriquez), koja uz zvuke pjesme o pokolju u Alamu strepi nad očuvanjem malene zajednice prijatelja i njezinih zakona, u filmu Rio Bravo, ili, kao što čini skupina u bijegu pred Seminola Indijancima u močvarama Floride predvođena kapetanom Wyattom (Gary Cooper), ne znajući da li je opasnija sama močvara sa svojim zamkama ili razjareni Indijanci, koji brane svoju zemlju od pridošlica.
Dovoljni razlozi da volim western? A rijeka - film i dalje teče… teče… teče… kuda? Do mora? Do ulišta u nečiju dušu? Ili do zaborava? Nije važno što se više ne snimaju na isti način. Sada se snimaju postmoderni i urbani filmovi, koji podražavaju poetiku klasičnog westerna, ali nemaju vrhunaravno sjedinjenje realnog i prošlog vremena sa vremenom koje nikad proći neće, jer je zauvijek zaustavljeno u onima koji su western proživjeli.