Ako je suditi po deskripciji istoga, živimo u prezanimljivim vremenima, okruženi nezapamćenom količinom genijalaca, otkvačenjaka i apartnih tipova. Njihove uglavnom bezbojne, predvidljive rezultate djelovanja, od sustavne kritičke obrade (ako je ta u takvom slučaju uopće potrebna) štiti jedino strah od stampeda krda razjarenih umjetnika, koje, eto, malograđanska sredina opet nije shvatila. U svjetlu toga konfekcijskog rebelijanstva Maurović je bio od rijetkih «normalnih» među nama. Čak i njegovi nagi intervjui danas izgledaju soteriološki. Kao da je sjedio gol da ne počne vrištati u nekoj od suludih odora koje si uzajamno propisujemo- da spasi glavu, a ne da zaprepasti. Daleko možda od toga da bi bio idealnim susjedom, bio je svakako (i još je, zapravo) idealnom paradigmom za ono stanje bez kojega je sve bljutavo-bio je svoj.Dakle, imao je što i dati. A dao je toliko, i na tako visokoj estetskoj razini, da je završio u svim relevantnijim svjetskim enciklopedijama stripa. Rodonačelnik stripa u Hrvata, kojega povijest počinje stripom «Vjerenica mača» (1935.god.), svoj kreativni vrhunac ostvaruje ovdje predstavljenim albumom «Trojica u mraku».

Neobična priča o «čovjeku koji nije čovjek, o konju koji je vrag, i o psu koji je zapravo vuk» prvi puta izlazi 1936-te, i ovo je reprint tog izdanja. Crtački izvanredni (studirao je na Likovnoj akademiji, s koje je bio izbačen jer je objavljivao, a to je tada bilo zabranjeno), snažnog melodramatskog naboja, poetični ( jednog mu junaka iz smrtne postelje diže glasanje divljih gusaka), dinamična i moderna kadriranja, izvrstan su podsjetnik kako vrhunska umjetnost može biti uzbudljivo i napeto štivo. Izvanredan scenario Krešimira Kovačića, nastao na kaubojskom književnom predlošku Maksa Branda, u spoju sa Maurovićevim načinom razmišljanja dao nam je strip koji spada u remek djela devete umjetnosti. S obzirom na na početku teksta spomenute otkvačenjake i genijalce, još bih samo rekao da je Maurović pripadao umjetnicima koji su briljantno radili svoj posao. I, naravno, bio je neobičan, ali samo zato što smo mi obični. Njegov razgnjevljeni kauboj izbacuje uljeza iz dvorišta (upucava se njegovoj djevojci) i kaže: Vaše ponašanje me izaziva, i ako tako nastavite, morat ću ponešto ispraviti vašu snagu. Čini mi se da je baš to napravio i Andrija Maurović, u odnosu na umjetnička krda svoga vremena-ponešto ispravio njihovu snagu. I ostao.