Što ima novog u svima nam poznatom i dragom svijetu feedbacka i sjebanih štimova? Pa, osim što se u ovaj drugi dio trilogije o New Yorku uvukao i stari lisac Jim O'Rourke te osim što je Kim Gordon jednim svojim doprinosom još jednom odmah uletjela u zbirku najglupljih SY pjesama (nebulozna Plastic Sun), jasno je da nema ničeg novog što je naravno više nego dobra vijest (jedini promašaj u karijeri SY su imali kada su se 1994. na albumu Experimental Jet Set, Trash And No Star odmaknuli od sebe samih) i najveća preporuka za slušanje. Zapravo, ovaj put je i samog feedbacka nešto manje, SY su smireniji i manje psihotični, zvuk im sve više "pluta" jer vole produžiti pjesmu i više nego ikad prije povući u improvizaciju i neuznemirujuće "droneove", poznati vez dua Ranaldo/Moore je i dalje nedostižan i naravno- ploča ne sjeda na prvu loptu jer je neosporno potrebno nekoliko mućkanja ušima kako bi se primjerice pohvatale sve intrigantne rezbarije u Rain On Tin. SY su ove 2002. daleko od The Burning Spear, Death Valley '69, Cross The Breeze ili Skip Tracer, i dobro je da je tako. Dosljedno svojoj viziji, iskreno prema slušateljima te sa puno duha i vještine, SY se konstantno redefiniraju odbijajući statičnost i uhljebljenje u nostalgiji ili trendovštini. Ova ugodna i preporučljiva ploča to itekako potvrđuje.