Richard je svašta proživio u proteklih nekoliko godina. Uspio se rastati od žene, potom je "pukao", napustio Atlantu i otišao živjeti u šumu u blizini Seattlea.Tamo je lupao namještaj da bi se grijao preko zime, a kada je voda poplavila kolibu u kojoj je živio preselio se u San Francisco itd. Stalnu potporu svih ovih godina imao je u dvojcu Joey Burns/John Convertino (ili se to možda piše bez crte izmedu?), brass sekciji suludog pustinjskog comba Giant Sand, grupe koja je izmijenila njegov životni i umjetnicki svjetonazor, kako je sam, ne jednom, izjavio. Uglavnom, štošta je on imao snage prevaliti preko leda, no u jednom se pokazao kao teška kukavica - na svu srecu, nema hrabrosti biti nitko i ništa. U predasima izmedu lutanja i pijancevanja on je složio vec cetvrti album. The Hill je uglazbljena poema E.L. Mastersa, koju je kao vrsni poznavatelj književne tradicije Buckner pronašao u izdanju Spoon River Anthology, izvorno objelodanjenom 1915. godine. The Hill je pravi, savršeni izraz uglazbljene tradicije - apalachiana, rustikalnog folka, poezije "na narodnu" - i , kao takav, pravi, nesavršeni lo-fi, u kojemu svaki išcašeni ton, svaki Bucknerov falš znaci samo jedno -estetski odabir, a ne ekonomsku nuždu, netko bi rekao. Dostojno usporedbe s albumima Devotion + Doubt i Since te konacna potvrda cinjenice da su Burns i Convertino najbolji bas i bubanj današnjice.