"I want a mutually assured destructive life seizing seperate culture to take me over, moving silent like radar, take me over and blow out my mind", grčevito urla Guy Picciotto u "Full Disclosure" nakon što je prije toga nekoliko puta neukroćeno i mahnito kriknuo "I want out". Iza njega su stabilna, gipka i pokretna ritam sekcija i gitare koje se trgaju u disonanciji. Pjesma se nastavlja i nakon nekoliko prijelaza se konačno prelijeva u čvrstu melodiju nošenu Guyevim pjevušenjem i podcrtanu pratećim ženskim vokalom. Iz ujednačenog materijala sa The Argument sada izdvajam upravo ovu pjesmu zato jer je strukturom, tekstom i zvukom najprikladnija za dočaravanje onoga što se zbiva na posljednjem albumu najboljeg banda na svijetu. Naime, Fugazi na cijelom albumu kao i u te tri minute nakon spazmičkih napadaja staju na loptu i zatim nakon smirenja ponovno jure u frenetičnost, isto onako kao što se na cijelom albumu kao u nekom kovitlacu miješaju samosvijest, socijalna kritika te vlastite sumnje i frustracije. Fugazi na prvi pogled izgledaju kao shizoidi: s jedne su strane krcati emocijama i puni drske i divlje energije kao naloženi tinejdžeri, dok im s druge strane intelekt i nataloženo životno i glazbeno iskustvo garantiraju impresivnu kontroliranost. Ne znam kako u svojoj glazbi uspijevaju pomiriti, dozirati i izbalansirati te dvije stavke, no kako su već toliko godina neovisno o aspektu iz kojeg ih se promatra najbolji i bez najmanje mrljice u karijeri, oni očito znaju. Možda je tajna u uvjerenosti, dosljednosti i prkosu, činjenici da sve što čine rade pod svojim i samo svojim uvjetima ("The way we feel most comfortable with"- kako je jednom prilikom rekao sam Ian MacKaye)... zaista ne znam. Znam samo da su Fugazi band koji se stalno redefinira, mijenja i nelinearno giba pri čemu nikad ne zaboravlja svoju bazu i osnovne premise djelovanja. Nešto kao idealna konstrukcija Pirsigovih statičkih i dinamičkih uzoraka? Tako je ovaj fascinantan album nešto čvršći te uvjetno rečeno rockerskiji, manje izvitoperen i razbacan od End Hits, a za one koji preferiraju njihov stariji zvuk, u paketu dolazi singl Furniture sa konačno objavljenom pjesmom koja potječe iz najranijih dana banda. Nakon pročitane odlične knjige "Dance Of Days" autorskog dueta Andersen/Jenkins postao sam još uvjereniji u to da su Fugazi ne samo kulturni nego i sociološki fenomen, a nakon ovog nevjerojatnog albuma koji mi u vremenu kada smo više nego ikad okruženi dominacijom konfekcijskog bljedila (kojeg nam podjednako kao i tvornice potrošne popularne kulture/glazbe u raznim pojavnim oblicima pod krinkom "drugačijeg" preko odavanju pomodarstva serviraju i "nekonvencionalni") ubrizgava inspiraciju i volju sam također sigurniji u ono što znam već poduže, a što sam prije nekoliko redaka već i spomenuo. Ponovit ću: najbolji band na svijetu. Ikada.
Da, vrlo subjektivna izjava i... znate li što je najzanimljivije? Nitko me ne može uvjeriti u suprotno.