Kristin Hersh je onako... pravi prototip domaćice. Nakon što ugasi peglu, opere suđe i potjera svoje četvero djece na igru, te na trenutak zatvori oči i nakratko se podsjeti nekih zgoda i nezgoda iz svoje više od 20 godina (!) duge glazbeničke karijere, spušta se u podrum gdje je čekaju dva momka (Rob Ahlers, Robert Georges) na basu i bubnjevima. Kristin tada uzima gitaru u ruke, te sa osmijehom na licu lomi i krši sva pojačala u okolini. I da, onako usput viče:»You know what? You know what? Shut the fuck up!». Spomenuh već: obična domaćica. Na ovom albumu ne nalazi se najbučnija, već NAJGLASNIJA glazba koju trenutno možete čuti (svi razumijemo distinkciju između bučnog i glasnog, zar ne?). Volumen zvuka kojeg imaju 50 Foot Wave je nevjerojatan, a lavina glasnoće koju Hershova i ekipa kotrljaju bez prekida na prvu loptu zvuči primjerenije nekom starom Amphetamine Reptile bandu. No, kvaka je upravo u tome što se ta silna crna masa isprepleće sa tipično «hershovskim» raster melodijama, a uz efekt sinergije konačna tekstura izgleda/zvuči zapanjujuće upečatljivo. 50 Foot Wave su toliko dinamični, vižljasti i rastrgani da je potrebno nekoliko slušanja samo za inicijalno prodiranje kroz tu gustu opnu zvuka, a uši je za raspoznavanje pjesama potrebeno dodatno kalibrirati. Tako treba pričekati neko vrijeme da se pojedinačno uživa u trenucima kada Kristin bijesno procijedi «I've never been afraid to die, I've never been afraid to live, I've never been afraid before!», te kada se u sjajnoj «Clara Bow» (jedna od tri pjesme sa nastupnog EP-ja koje je band reprizirao na ovom albumu) više ne možete snaći od silnih breakova. Energetski udar kojeg je Kristin prvi put kreirala prije dvije godine sa povratničkim/oproštajnim albumom Throwing Muses, sa 50 Foot Wave dobija puni intenzitet. Poliritmičnost i divljina zvuka sjajno korespondiraju sa mutnim strukturama pjesama i nagradit će svakog onoga koji nakon pet sekundi slušanja sve ovo ne proglasi nerazumljivom halabukom. Žurnost i punkerska frenetičnost ovog albuma savršeno se uklapaju sa izjavom Kristin Hersh kako je ovo band koji namjerava svirati barem 100 koncerata godišnje. Estetika radišnosti, upornosti i beskompromisnosti. Ovo možda nije glazba kakvu očekujete od Kristin Hersh, no stvar je u tome da vam je nitko drugi ne može pružiti. Sjajno, sjajno, sjajno. Nemam riječi.