Ian "Papa" MacKaye je umoran. Nije ni čudo, a ne može mu se zamjeriti to što njegova energija gubi meč protiv smirenja koje nužno dolazi u paketu s nataloženim životnim/glazbenim iskustvom. The Evens nisu Fugazi, hvala na pitanju i hvala Bogu. Ian je skulirao gitaru, smirio pojačalo i pustio svoj glas da odleprša u fina dvoglasja sa bubnjarkom Amy Farina (koja je inače svojevremeno čuvala leđa MacKayeovom bratu Alecu u vrlo dobrim The Warmers). Već i sama postava (gitara i bubanj) jasno ukazuje kako je ovdje riječ o svođenju glazbe na rudimentarno. Dolje s ukrasima. Ekonomičnost The Evens je transparentno jasna i uglavnom efektna, no njihov je prvijenac prvenstveno "potencijalan", a tek onda nešto više. Mutne melodije s kojima se Ian i Amy poigravaju često povuku na "žensku maglovitost" zaboravljenih Tsunami ili Retsin, a ponegdje asociraju na ogoljelu i manje ekspresivnu verziju Fugazi. The Evens su tako ispali smiren, opušten i gotovo deklarativno "mali" band. No, to što suhoj i bazičnoj glazbi The Evens fali intenziteta nije ništa loše. Spomenuo sam već da MacKayeu treba odmora. Ukoliko je nešto ovako neobavezno upravo ono što je potrebno kako bi Ian uzeo zraka da krene dalje, to je sasvim u redu. Ja nemam primjedbi. Bez otvoreno ekstatičnih momenata i u skladu sa manifestnim stihom "We keep on climbing but we never find the top", The Evens djeluju nevjerojatno simpatično. Ugodno, bez velikih ambicija i pretenzija. Ian, vidimo se i dalje, može?