Žuđena vedrino! Kraljice spokoja!

Ti bezglasjem si se slomila O prijelome oka, nemila šutnjo, Kada te je namjernik Pozvao u svoj dom, –

Čekajuće srce! Kapljo kamena i čežnjo otrova – Govoriš li trajno o blještavilu voda Ili snuješ prozračja kroz koja Letje tvoj pad, dok ludo si Imenovala svoja dozivanja? ...

Ali sada, evo, neka druga Jasnost prožima moj hod, Jer puti su bili zbačeni Kad zamro je prvi korak U prozirnost.

Al’ pjesma ima jeku! To znaš, prijatelju iz nedozivlja, Što stajao si i sam, Kao i naši silni, kad zanijemješe,

Gle, tmino, Kako se toči još jedan jad I kako gorko koči Tvoja sebeubiva riječ,

Jednom sam, muklo i tamno, Od sumorja sluđenom glavom, Niz proljeća hrlio – k tebi, Moja besmirna tugo...