Čekajuće srce!
Kapljo kamena i čežnjo otrova –
Govoriš li trajno o blještavilu voda
Ili snuješ prozračja kroz koja
Letje tvoj pad, dok ludo si
Imenovala svoja dozivanja?
Šutljivo srce! –
To čekaju tmine tvoje
Još na izvoru, nedostignute;
Umirene prijanjaju uz pretilu riječ
I samrtni prah sa usana ti,
Koje još drhte od dugog prizivanja
Čujnog i oglasovljenog krika!
Svo u tminama! –
Koliko gore duboke vatre,
Koliko se trnu nedostižja
U bistrom plamenu, kojim bi
Oprljen i čovjekov sin, prahovnik,
U sjeti posvećujući svoj glas
Svećutnom nebu, koje sve zna,
Svo u dodirju, netaknuto!
S opčinjenjem čistih boja
Ispio je plavet, sav suh od straha,
U dugom čujenju uzvika svoga glasovnika;
Al’ tiho je srce uplavila modrina,
Gdje navješćuje skončanje, mir...
Tome je i njegova riječ,
Jer uvijek brižan, prestiže on
Svoj strpljivi hod – i tome kasni!
Jer nismo pjesma!
Gdje nađe se prvi rijek,
Još nenaučen u hitroj jasnosti,
I čuvar dobrog sjećanja;
I srce, ti nisi glas!
I nisi slutnja, što bi
Uspokojila sva naša stajanja!
Tek jasna riječ i ponoćno svitanje
Dokučuju u tijek tvojih puta.
– Al’ naše oči ne sniju nas!
I blažena tama ne dodiruje sjećanja;
To nije san! – I nismo sni
Koji bi bili od svjetila vlastita neba!
Ali, neki plam ipak blista
U dalekim prostorima, dok
U toplini trepere sumračja.
To bila je svjetlost!
I bestrajna noć!
O, sjajna, sjajna noć!
I bistri, jasni pad
U neka druga,
Noćna i mila bestmurja...
I ne mrijem zaludu, jer
Borava šume i liju potoci,
A dolje, u dolini, dodiruju se vjesnici –
Ti bio si tu, to dobar je hod;
I nije zaludu dan današnji
Od svitanja u lakoći premro:
Sunce blista a zemlja rađa,
Divljač nastanjuje svoja boravišta,
A čovjek sniva i noći sumračja,
Sam i prazan od svitanja,
Na besputima svojih tragova,
Koji dugo traju, te znaju
I svoju dugo i umuklu dob;
A čistoća boravi u prostorima,
Te čeka vremena mirnotiha,
Koja će znati da sretnu, i s puno pažnje,
Svoju vlastitu kob, te
U mirnu danu, i s puno
Prijateljstva, proslaviti –
Ponovno vraćeni glas
I bliskost!