Ali sada, evo, neka druga

Jasnost prožima moj hod,

Jer puti su bili zbačeni

Kad zamro je prvi korak

U prozirnost.

Te krenusmo! – al’ kao u sudbi! –

I ne usnusmo više ni jedan trag,

Već gledasmo zemlju, i punu smisla,

Gdje nosila je svoja prostranstva

Među besnovlja, koja više nisu tonula

Za dodirjem svoga mnogolika,

Već koračahu, ali bez slutnje – i svuda! –

Tad spoznasmo rijeku i stablo

Gdje kićahu svoje šarenilo sa sobom,

I blistala se trava u bezbroju jedinstva,

Koje gledahu naše oči, –

Ali naiđe još i topot sunca

Što razlijevalo se – svo u sutra!

I zlaćalo se tamno podne

Kad stiže i navjestilac – vjekovnik vjetar –

Ukazujući na ono blisko,

Što bdije kraj nas, i uvijek nužno!

I s puno ljubavi nam kazavši

Svu radost raskriknuća grudi

I darovitost dodirja, od neba tihu, –

Te ponijevši u riječi svu silnost,

Kao i nas, u ono sveobilno;

I priđe, ali nesmireno...

I napaćena zemlja sa svojom

Sprženom korom i presahlom travom,

I korijenjem, pa i

Ona rijeka i stablo,

Sad osjećahu svoju bol

Kao prelakost, i još samo

Kao uzdisaj međ’ prozračje...

Jer, nije bitnost zbiti se

Brzo, već radost je zemlje

Stati u svoj hod

I pretiho liti svoj poj

U bezračja i svod:

Tad vraća se mnogostruko!

Jer, premilo biti je na stazi

I čekati putovanja kroz

Vjerojatnost smisla, te

Onda, bistriti svaku ranjivost,

I onda prolaznik biti –

Sa zemljom i tobom!

– To pjesma je rekla

Još prije bola, ono što

Zbilo se među tonovima,

Dok smirivala se utroba prasvijeta,

Skladajući tek razastrtu misao

I lijući tijeke bezgovorja

Sa beščujnog neba, dok bdilo je,

Svo u sricajima, s pretskazanjem bola...

Tad smijala se zemlja otvorena lica

I sve jače pružajući se u milost,

Koja je dopirala iz dubine,

Blistajući niz hiljadu

Nesnatrenih bliskosti, –

Tek podražujući vrijeme

I saznavajući svoj konačni tijek!

Al’ vatra je, čuvarica vremena,

Gdje blistaju se domovi –

Na vrhuncima snaprostorja granice svijeta;

Al’ i čuvari su bliski, premili ljudi,

Al’ ne vole tamu, u sklanjanju

Tragova svojih nenaviđa.

Al’ ipak, sav pretonuo,

Boravi čovjek u svojoj bliskosti

I govori o daljinama što

Prenose veselost u zaborav

I zahvalno protiču međ’ svjetovlja

Bez samosti, koju sni

Još samo govornik, čovjek.