Gle, tmino,

Kako se toči još jedan jad

I kako gorko koči

Tvoja sebeubiva riječ,

U smiraju svojih nadahnuća,

Gdje gorjela si svijet

I palila svitanja,

I gdje okivala si

Sebe samu,

Kao maglu, i kao san;

Što ostalo je nije

do govora, i šuti tek

U tminim dupljama...

Šutnja rekoh?! – Tihost sama!

O, neka se skoli i ova

Posljednja riječ,

Dok u govoru traži tvoj glas –

Umiruća vječnosti!

O smrti! O, besmrće!

Ne dotrajaste ni vi, dok

Na sunčevim stazama

Još borave jecaji...

Ali, zrak je tih –

Kao da se rađa pjesma,

Od vjetra

I od zuja jednog sjećanja...

O, kasno nas

Učiniste nezadovoljnicima,

Vi, muze blagoglasja,

Jer naš krik ne slomi vas,

Al’ ipak, mnogo o nama govoriste,

Kad našu šutnju prosuli smo

Po zemnome domu, bešćutno,

Dok sami smo, u nesliku

S glasovnicima, nijemo

Stajali bez znakovlja

Što navješćuje staklovanje,

U šumoru bezolovlja, golog svitanja, –

Te probudismo se sa zebnjom žudnje

Prostoga pijanstva drske radosti:

U snu bijahu slijepe oči magnovenja

Sa čelom sumornih kiša neusnulog grobovlja;

U veseloj igri mirnog stajanja

Trijeznih nogu umirala su,

Micanjem, duga kolebanja;

Kočili su se drumovi koji su,

Jednoć, vodili u više nazad –

Na bijele izvore, sa kojih

Od drhtave vode

Učismo prva zaricanja,

Dok je pjanstvo usni punih neznanja

Mrmljalo bespotrebnost

I za zamah kad bila

Dovoljna je riječ!

Prokleto pamćenje! –

Odveć su, duboke vaše brazde

Razrovale puteve zemlje

Gdje naši koraci bijahu veselje

Radosne rijeke blagoga utonuća –

Na obalama ljubičastoga pokajanja!

Al’ hvala vama, duhovi voda,

Što stopiste naša saznanja

Sa dubokom starošću blijedoga sijanja,

Jer tek velikodušnost sjećanja

Nama odobri da lice zaronimo još jednom

U dobri zakon vode, što tekla je

Koracima našega djetinjstva,

Blage spontanosti plemenitoga neznanja!

– Kasno te počeh, to znaš,

Nemirna šutnjo blijede glave

Udavljenika mirja svojeg

Svitanja što gusto umire

U grmljavoj noći

Čistog trajanja.

To zasvođeno je lice nevremena

Punih bljesaka golih praskozorja,

Gdje sviću čežnje i ponori

Što ismijavaju mirnost naših očiju

Dok traže svoja očekivanja.

Trajali smo trepet

Da bili bismo vrijeme

Brzog poniranja umornog nedostižja, –

Jer sva naša stremljenja

Raspolućja su jednog vraćanja,

Bez čistoće umiranja

Prekrasnog ravnodušja;

Gdje nismo stigli tu nije

Naša zahvalnost očekivanoga

Bezmjerja, nadomak krajnosti ...

I zato, neka ti bude dano,

Tamniče besvjetovlja,

Da jedino u svom hodu očekuješ

Ono trajno-bijelo svojih tragova,

Za koje sada tako vjerno znaš

Da nije kraj tebe; jer

Tu, ipak, tvoja nezavršja

Čekaju, kao i ti,

Vremena trajnoga usijanja

Neoskvrnutog bujanja sa dna

Dobrog stajanja stoljetnih voda

Mirnoga mreškanja

Lica samrtnog rashlađenja!

Ali sada, dok tek si tijek

U bezmjerju riječi, možeš li

Ovako sam stajati, bez pitanja

O sumračju vidnoga neznanja,

Čovječe upliven od kiša

Bestmurja jednoga sjećanja?

U daljinama je mir, to slutiš

U ovaj pretihi čas, dok

Slušaš njezina prokletstva,

A prokletstva osamljuju, znaš;

Ponoćni davno je krik

Napustio tvoja čekanja –

Nemirno glasje silne čežnje –

Al’ samo bi tada zvono,

Okovano bespusnim maglama,

Srebrno tuklo o svoje okovlje

I moglo gluho, bjesno-tiho zvati –

Lice prijatelja...

Ah! Čežnjo divljine!

Najduža od noći!

Čovjek bi htio nebo u grudi primiti!

Ludo je zalutao u pogledu svom!

Tek, teško pada kamen u bistru vodu

I teško umiru riječi u sudbini,

Što stalno cvjeta u beščujnoj tmini,

Jedinom od ljudi, čovjeku tek.