Jednom sam, muklo i tamno,

Od sumorja sluđenom glavom,

Niz proljeća hrlio – k tebi,

Moja besmirna tugo...

U tvoja sam njedra snio,

Bjesneći o svome kraju,

Gdje sam sam sebi htio

Otkriti ljeskavu tajnu;

Tad skočih se sav u tihu stravu,

Gdje noćio sam svoj dugi traj,

Što blistao je u dnu šume,

Koja se, mirjem, jezerila u meni;

Al’ gluhost je noći

Sabrala svoju tamu

U bistro kočenje oka,

Što spiralo je bol

Sa dna tmuše, opijene i sramne,

Dok grabile su se daljine

Od crnila gladne, ostavljajući

Tminu na grudima,

Da dišu bezglasja...

– Od tada sam noćivam šume

I danom trajem bez glasa,

Sa rukama punim čame

Svoje more hvatam

I spirem ih u pjesmama

Što čekaju, u dnu zaborava,

Na mirnost rose...

U drhtaju kamena

I samoći prozračja, sam,

Uz glasje noći, čekam –

Na svjetlace zvuka

I sav bruj sumračja!

Tihom jekom, mirno,

Noćala nas je tišina,

Dok u nebu punom slutnje

I pjanom zbog bezgraničja

Počivala su bespuća oka;

Tmine su, pune zlaćanih govora,

Otvarale visočja, i puna slutnje

Razastirale svoje dubine,

Kriknuvši od predsmrtnog daha!

Al’ gore je, drhtanje silno,

Uzburkalo lice pjevača,

I sunulo je, presahlo,

Ječanje puno govora

Od zapadnih vrata, tmurno...

Lavina je nosila u sebe i van

Sva svoja graničja

I slivala se, žudno,

Niz dolinu od plača, utonulu

U neku drugu jasnost:

Tek znali smo da

Okovani su i glas, i strepnja;

Još je i drhtač gubio svoja oka

I usta su kapala, pretiho,

Riječ – da bili bi drugo!

Pozlatio se pehar

I zlaćale su se ruke

Naimenovanog trajnika,

Koji je mogao, sav u tminama

Drugih ljudi, i sam,

Ispiti svu bol, što lila se

Niz okamenjenu riječ – i najednom:

Presunuo od plača, i kamen je

Dobio svoj glas! –

Ali se nije nosio do mrklih

Dubina da traži bistraj...

Al’ možda je srce

Izgubilo riječ, i bilo

Silno, i bez dvojbe

Prosijalo

U srasti raskoši boja

Sa tonovima titraja zvuka

I rukama tiho uzdrhtalog

Jasnika, koji sam nosi svoj glas –

Tek stiglo je jutro,

I zaborav;

Grč je smirio svoja kolebanja,

Koja su mirila bestraj i plač,

I mislio je svoje jutro

Kad nasnio se titraj u bistraju oka,

Il’ možda beskrajna slutnja,

Koja ne označava pad,

Koji i ne znači drugo

Do glasnost i mir po dubinama,

Kada se beshode netražja...

Al’ nije dobro

Sam prići svome licu

Kad gubi se zaborav,

Jer biti drugo

Nije tek slutnja, il’ nagovještaj –

To znanje je bestalasja

I miris besvjetovlja,

I samost preoblika

Kroz svitu ravnodušja;

Jer, zajedništvo je premrlo

Sa blizinama, koje nam

Nose i više od sebe,

Stapaju daljine i liju bespuća:

Ali tada jarkost svijeta

Dopire sa dna boja

I gubi se u sveprozirju

Kad čovjek ispruženih ruku

I drznik navika silnih

Dobije sebe sam –

Kada traži se premnogo,

Dobiva se prelakost;

I sudi se!

Ali nesmiljeno!

I baca se put u nemiran hod

Što slijedi još samo

Slijepost i bol, što trza

Naš slutnjom zastrti san, –

Jer ništa se ne zna!

I ne možeš nikad izići van

Dok se u tebi ne smiri

Ono iz nedoziva –

Te potresa! Ali ona,

Sveuzdrmljiva i bez imena,

Sveprisutna sudba!

– Tu skrha se mirom

Vrijeme i san

I osta još samo kliktaj

I plač da slavi naš

Novi i besmrtni dan!

I dariva! Jer,

Dobitak je samost!

I vraća se

Isto, i davno utonulo

U bezdimnu jeku

Svoga samosniva,

Da zasniva!