Žuđena vedrino!
Kraljice spokoja!
Ti jeko smrti iz sumračnih dola,
Sad šutim tvoj predsmrtni poj –
I gledam u novo!
Što gle! sad blista, zlatno,
Na rukama mojim –
Otajstvo zore, nikad suđeno
Snu koji snivaše on,
Neki drugi mladić,
Što tako se hitro okrenuo
Vjetru, nenadano,
Prignuvši lice čudotvorstvu noći
(Jer na vjenčanje bješe prizvan i on);
I žuđen još od pupoljka sitnih,
Što zveckavi bjehu uokolo,
Zgrabljen stiscima zore –
Koja opet sviće, al’ druga –
Od noći predana,
Mirišljavim, mekim rukama,
Svenazočnom jedinstvu dana, –
Da bi se opet slio u drugo,
Ali nesnivano snom,
Praznujuć početak i grleći kraj...
(Ne mogaše više gledati on, jer
Lice mu bješe sleđeno svo!):
Al’ tu, pred nama, pruža se
Vječnost sva u zahvatu
Pojedinačnog prigrapka smrti,
Upućenog na strah i odjarmljenog
Sa tuđosti svom, što
Sija bez sunca, al’ prži,
Jer nismo navikli gledati noć...
– Možda je dobro spoznati strah
I ćutjeti bol pokretima vođenog
Zbitkom onog suđenog – da, naime,
Svjetlost nosimo, pokrenuti igrom
U miru, svečanom...
Al’ drugo nam se čini –
Da jesmo bitni, ovako,
U igri, zauvijek plamteći
Nekom buktinjom ruku,
Koje se pružaju hitro
U dohvaćaju uvijek prosutog
Lika pepela žitka vlastitog!
Jer, samo smo trnut!
Al’ prepun sreće!
I obiljem svojim što hrli
U van, u sebi samome
Vječno zaigran, plamteći
Doba svojih lomova!
Al’ sada mi reci,
Gorući tinjkom, priču, što
Opet čuti je neću,
Dok sam ne stinjam
Riječi posljednjom, onom,
Što tako se brzo smiri sa
Sobom, hodeć u mrak,
Gostujuć sebe, u strahu
Bez sunca, navikloj,
Uvijek svjetlinom što buđaše nas
Kad bijasmo samo usnuti san.
I tvoja ljubav gleda;
Ljubav što bez straha te
Hitnula ‘amo, u zlatnu noć,
Da praznuješ silno i, proklinjuć,
Bjesniš o umoru svom –
Samotih da pjevaš o onom
U dubini noći
Suncem pokrenutom!
_______
Kraj poriče početak!
Moja je misao mrtva.
Mrtav je i moj san.
Zar nisu mrtvi i dotoci
Izliva našega jutra?
Nije li minuo posljednji dan.
Prestajem sada; dok trajem
Past ću, i opet smrtnu
Podići glavu – da gledam!
Mnogojutra zoro!
Tebi se klanjam!
Al’ tvoju istinu ne znam –
Tek glasno pjevam pjesmu
Koja me sažima - - -
– Cvjetaju nagdje svici;
Žubore negdje potoci;
Al’ zemlja šuti.
Jer, sin je danas nađen ukopan
Sa udubljenim očima
( – koja su negda nosila
jutra puna novih sutona! – )
Ali, naša tama je nevidljiva
I u zemlju se baca još
Čitav plod, i trudi se nada,
Vođena rukom starih bogova.
Ali sudba se ne zna!
I slučaj je sretan kada se zbije!
To je pjesma!
To je hvala!
Tek, slika čovjekova
Zanavijek blista,
Nošena ćudima nevremena,
Jer to je prisnost mira:
Biti navjestilac, i biti dar,
I biti potomak grobova!
Zauvijek ostaj mirna
Planino starih bogova,
Jer ja sad nestajem –
Da bila bi pjesma!
(Ona ne pozna)
(1992.)