Ti bezglasjem si se slomila

O prijelome oka, nemila šutnjo,

Kada te je namjernik

Pozvao u svoj dom, –

Tu častila su te sazvučja

I nebeski poj, trajući u jesen

Tvojih plodova i mirujući

Jezerima tvojih prijetnji,

Sva opijena bezgraničjima

Koja su plovila vedrinom

I nadvješenstvom spokoja,

Premile doline tvoga bola;

I sanjivost ti je kazivala

Na saznanje puno prijetnji

Tupih buđenja, od kojih se

Zasvodi i nova tama pretopi nebo...

I dugo te je nosila, jer bio si sam;

Čežnjivo te je darivala

I pokazala ti je tragove u bestmurju

Zanosa razvjetnog neba,

Koje razmiče predjele, i zrači,

Dugo sanjajući svoj presmjeli let;

Dok noga je tražila ples, a ono se

Naslađivalo preimućstvom boja,

Ti tužan si hodio, osamljujući svoj hod,

Kad napustio si svijet

Sav tužan zbog radosti koja se nosi

Bez korijena nasnutog plača,

I bez gnijeva svoga spastva,

Što hrlilo je, slijepo, u ponore...

Jer, bila je mrtvost i bolja

Od svoga jedinog glasa

Niz osamljeni bruj večeri

I huk povjetarca, što disao je

Tvojim stopama i titrao

Vršcima tvojih ruku,

Kad potražio si rosu u kamenu;

Al’ tamo te je stara ruka vremena

Naučila spokoju, jer

Snatrila je šuma svoju osamljenost...

A onda je čovjek

Naučio hod i načinio pute

Kud gubio se njegov tok,

Koji je naslućivao bezmjerja...

Ali sada, davno i teških ruku,

Čitao je svoje dlanove

Dok blijedilo je oko

I mutila se sazvježđa;

Dalje nisi išao, i sada si tu,

Premro i bez glasa,

Sa rukama punim pepela svojih

Riječi i pogledima prekomorja;

Načinio si put, al’ zaboravio si hod

I drhtaj nadahnuća, koja nekad

Bila su svetost i jedini put.

Sad sve je bolje, i bit će dobro,

Ako stojimo mirno i čekamo

Svoje spokoje, koji stići će, tiho,

Kako i stoji do predsmrtnog poja –

Sa preoblikom boja i licem

Tvojih tragova iz predsnitih doba!