Al’ pjesma ima jeku!

To znaš, prijatelju iz nedozivlja,

Što stajao si i sam,

Kao i naši silni, kad zanijemješe,

Nošeni svojim zovom

I romorom zemnoga huka,

Sprijateljeni u sjenci razgovora,

Koji je dobrost, te miri i kruge

U koje se slijeva i naš blijedi traj –

Da bili bi drugo!

I put u blistaj otkrovenja

Tminosnuća tajni, i porinuće

Ponovnog nastajanja, koje nam

Dolazi, kao i bliski kraj,

I mir – tu zastaje šutnja:

Sebeubivi pjev nemogućje sni!

U tvoje ću riječi isplesti ime

Smrtozvanja usni, pokojno tiha!

Prosipat ću snove trnucima tvojih slika!

Nasnit ću odsjaje svojih neprozirja,

Gdje sjaktiš se, skrita!

I dubit ću noći

Sred krhotina vlastita oka,

Kao i onda, kad nijem sam stajao,

Dugo ophrvan bljedilom sricanja

Jekom nasnivena lika,

Dok nije se, svo od ozvučja,

Pojavila i dugo očekivana,

Riječ spasosjajna -

Ali zaplivena još

U dubine bezgovorja,

Što rađa se tiho,

Od drhtavih noći praiskona,

Leda naših sjećanja!

– Govor je jedan, a zemlja duga;

I tko će doći kad bude zaplakala

Tvoja predivna noć?

Možda mrtvac iz usamljenja,

I čudna lika?

To bit će jutro!

To sanjat ćeš, snitra!...

Al’ ja sam već gnijevan

Na svoja mirja, jer

Dugo se čuva ono čega se nema.

Ti bila si drugo, svjetilo!

Pojavit će se tiho

I tinjat će pretihost...

– Taj bruj je dalek,

Al’ ipak nam govori o nama;

Jer uvijek se sluti, i dobro!

Al’ nije milost biti sav sa snom

I uvijek miran ćutjeti ono silno

Što blisko je i tu!

I mnogo duguje pažljiva noć

Blistanju svojih svjetlaca,

Dok blještavo plave prepuklu tamu!

U bruj se slije nenaviknut lik

Kad otkrije svoju dugo usnulu noć

Umirućih i kobnih slutnji neznanja,

Prikovanih sjajem uz pretilu bol!

To prelakost sni čuvar zborodavni;

I nosi! – prastari dah praskavog tla,

Kao prvi put – i smije! – kao ranjivost:

Te prska k’o nekad

U tminama svojih razdvojenja,

Kad vidio je noći svijeta

Kako drobe bezmjerja

I razastiru svitanja,

Kočeći ponor sveprostorja...

Sad liju druga sunca!

I sviću dublje noći!

Još čekaju daljine, i bestraj;

Al’ krenut će sudba – i puna dobitka! –

I bit će vihor,

Kad šutnja bude izlila

Svoju posljednju kob.

Jer, nije zalud usamljenik

Sricao bol, dok

U dupljama mu se skrivala tama

Svjetlucajući tminu:

Kad jednom se dodirne dno

Tad prokulja ono životno

Što hrani radosnu patnju

Nemirnog preobilja –

Prosijava mrklo se slutnja

i dograbi svjetlost!