«I wrote a song, it was slow and long. I wrote the words and the music wrong but life goes on and on»- pjevao je Doug Martsch na kraju slavnog «There's Nothing Wrong With Love». Te davne 1994. njegove pjesme nisu bile niti spore niti duge, no bio je u pravu kada je tvrdio da život ide dalje. Taj život je njegove Built To Spill od indie heroja sredine devedestih doveo do pozicije jedne od rijetkih koji su tranziciju do velike etikete odradili bez ožiljaka i flastera. Istina, naklade njihovih albuma nisu dovodile do velikih podviga na top listama, no donijele su grupi kredibilitet pouzdanog, zdravog i «humanog» banda te ih ustoličile kao neke čudne vrste rock zvijezda za one koje preziru rock zvijezde.
Iako mi osobno BTS nikad nisu bili tip banda za kojim bih skočio u vulkan, oduvijek mi se sviđalo to njihovo balansiranje između «velikog i malog formata», između nemarne indie vrckavosti i standardiziranog rocka, između naivnosti i «knjiških» dosjetki, a sunčani «Keep It Like A Secret» iz 1999. je impresivan skup i sinteza svega najboljeg iz svijeta simpatičnog bradonje Martscha i njegovog društva. Na nasljednika «Ancient Melodies Of The Future» čekalo se 5 godina, a Martsch se u međuvremenu oglasio ugodnim solo albumom «Now You Know» (na moju žalost, još nije isporučen najavljeni novi rad mojih favorita The Halobenders, u kojem uljudnom Martschu s druge strane radi protuteže stoji ludi Calvin Johnson).
U urednom nizu konzistentnih i zabavnih albuma BTS diskografije, «You In Reverse» je najtrapavije izdanje i najnezgodnija kockica. Poznato je da je Martsch vremenom dopustio da mu pjesma često bude zaista «slow and long», te da uz nabijanje minutaže voli pustiti gitaru u lutanje preko granice solaža Neila Younga (uostalom, nije «Cortez The Killer» badava bio u live repertoaru grupe). Nekada to nije bio problem, no slušajući «You In Reverse» stječe se dojam kako je svaka pjesma par minuta preduga i prenatrpana gitarističkim «jammingom». Istina, album otvara impresivna «Goin' Against Your Mind» sa preciznošću i motorikom kakvu band nije stvorio više od desetljeća, no od njenog kraja pa do završne odjave «The Wait», teško je raspoznati pjesme, solaže i refrene i sve djeluje kao jedan dugačak i ne baš sjajno izveden gitaristički indie ep. «You In Reverse» više polaže na teksturu i gustoću pjesme nego na protočnost same melodije i to mogu pozdraviti iz aspekta izvlačenja iz sigurnosti u koju se band svojevremeno i sam doveo. No, nova zvučna inkarnacija grupe djeluje labavo i neuvjerljivo i iako nemam problema s «aktivnim slušanjem», teško mi se ne izgubiti u tom silnom «sviranju bez strukture». Uglavnom, kada su BTS u pitanju, uvijek ću radije izabrati neki njihov «evergreen» tipa «Car» ili «Carry The Zero».
Ovim albumom BTS mi tako definitivno postaju ime čiji ću novi album eventualno poslušati iz pristojnosti, a ne iz stvarnog interesa. Eh... kako Doug kaže: život ide dalje. Ovaj... kad će onda ti The Halobenders?