Čovjeku se svijet ‘zrcali’ u jeziku; može se reći: čovjek svijet ‘vidi’ u jeziku. Gotovo sve što je u svijetu (što jest svijet) jest u jeziku; čak i ako u svijetu ima nešto što ne može imenovati, što je samo fantazma u njegovu duhu/umu, čovjek traži načina da to na neki način imenuje. (Za primjer se može uzeti ono biti, koje se ne može definirati, ali ga čovjek...
Filozofija i religija Razlika između filozofije i religije je u tomu što filozofija smjera konačnoj spoznaji, to jest mudrosti, nikad ju ne dosižući, dok religija nudi konačnu spoznaju, znanje o konačnoj svrsi. Filozof nikad nije ‘zadovoljan’ (jer ne može utažiti svoju žudnju, ono philein), a vjernik (ako je obdaren istinskom vjerom) uvjeren je da zna; filozof dvoji, vjernik ne dvoji...
O Bogu filozofâ i Bogu objave U Spinozinoj Etici kao cjelovitome filozofijskome nauku kao ključni pojam ispostavlja se sućina (substancija). Na isti način ključni pojam Mullā Ṣadrine Uzvišene mudrosti jest ono biti (tj. bitak). A kad se ta dva pojma usporede – kad se usporedi kako Spinoza definira sućinu, i kako Mullā Ṣadrā definira bitak – moći će se raspoznati sličnost, koja može biti podloga i...
Možebitni čitatelj mogao bi za naslov ovoga ogleda pretpostaviti da je (možda i neumjesna) parafraza naslova Danteova veledjela; stoga treba odmah na početku reći da taj naslov u stanovitome smislu jest nadahnut Danteovim naslovom, no da u sadržajnome pogledu s ”Božanstvenom komedijom“ nema nikakve veze. Tema ogleda zapravo je razmatranje razlike između onoga što se ponekad naziva Bogom filozofâ...
Glasoviti delfski naputak (što je bio svojevrsno Sokratovo geslo) γνώθι σαυθτόν (gnṓthi sautón = spoznaj sebe sâma) može se uzeti kao temelj čovjekove samoizgradnje. Filozofiju se – osobito u njezino grčko ‘zlatno doba’ – uzimalo upravo kao vid samoizgradnje čovjeka, kao najvaljaniji vid življenja (dakle ne tek kao vid mišljenja). Pierre Hadot, govoreći o antičkoj filozofiji, kaže:...
”Nietzsche je sagledao u čemu je tajna života filozofa, zato što ju je sâm živio. Filozof prihvaća asketske vrline – poniznost, siromaštvo, čednost – da bi ih stavio u službu posve osobitih, neobičnih ciljeva, zapravo nimalo asketskih. Postavlja ih kao izraz svoje jedinstvenosti. Kod filozofa to nisu moralni ciljevi, niti religijska sredstva za drugi život, već prije ‘učinci’ sâme...