Glasoviti delfski naputak (što je bio svojevrsno Sokratovo geslo) γνώθι σαυθτόν (gnṓthi sautón = spoznaj sebe sâma) može se uzeti kao temelj čovjekove samoizgradnje. Filozofiju se – osobito u njezino grčko 'zlatno doba' – uzimalo upravo kao vid samoizgradnje čovjeka, kao najvaljaniji vid življenja (dakle ne tek kao vid mišljenja). Pierre Hadot, govoreći o antičkoj filozofiji, kaže: ”Filozofija je bila metoda duhovnog napretka koji zahtijeva radikalno obraćenje, radikalnu transformaciju načina bivanja. (…) Jer mudrost [kojoj filó-sofos teži] ne navodi samo na spoznavanje, ona navodi na drukčije 'bivanje'.“ Filozof može samo težiti mudrosti; odatle i naziv φιλόσοφος [philόsοphos] (= onaj koji ljubi mudrost, to jest onaj koji teži biti mudar, a filozofija je težnja mudrosti – φιλοσοφία [philosophía]. Jer u Antici su bili svjesni da mudrost sâma, kao takova, čovjeku nije dostupna (samo bogovi su mudri), no čovjek – premda ne može ostvariti postojano i trajno stanje bivanja mudrim – može mudrost naslutiti u povlaštenim trenutcima, pri čemu je, kako kaže Hadot, ”mudrost bila transcendentalna norma koja je usmjeravala djelovanje“. Kao težnja mudrosti, filozofija je omogućivala da se postigne ἀταραξία [ataraxía] to jest duševni mir i ἀυτάρκεια [autάrkeia], to jest samodostatnost, bivanje zadovoljnim sobom, neovisnost kao nutarnja sloboda. To potonje je ona sloboda za koju Aristotel kaže da se ostvaruje onda kad čovjek ”opstoji radi sebe sâma“ (Met. 982b26), to jest kad ne služi nikome i ničemu drugome do li sâmome sebi u nastojanju da se ostvari onako kako nalaže njegova (ljudska) narav, po kojoj svi ljudi teže znanju. Kakovo je pak to znanje kojem čovjek teži po naravi? U iskazu kojim započinje A knjiga Metafizike on kaže: ”Svi ljudi po naravi teže znati“, a to 'znati' u tom iskazu jest εἰδέναι [eidénai], što znači vidjeti u smislu sagledati, dakle: spoznati. Riječ, dakle, nije o pukome mnijenju, već o umskome uvidu, o onakovu znanju koje, 'prodirući' kroz izvanjsko vidljivo, dopire do bîti. Umsko (misaono) motrenje, koje vodi znanju kao umskome uvidu, po njemu nije drugo do li εὐδαιμονία [eudaimonía], to jest blaženstvo (što ga Aristotel vidi kao ”svrhu ljudskih postupaka“ (Nikomahova etika, 1175a31-32). Dakle, čovjek po svojoj naravi zapravo teži blaženstvu, to jest onoj svojoj 'djelatnosti' koja je umsko/misaono motrenje: onaj čiji je život takav da mu je najvažnija djelatnost upravo umsko motrenje živi životom što ga Aristotel naziva βίος θεωρητικός [bíos theōrētikós], misaoni život. A takav život jest u skladu s onim što Aristotel drži najboljim u čovjeku, s umom, i po tomu – stoga što ”u usporedbi s čovjekom um jest nešto božansko“ – takav život je ”u usporedbi s čovjekovim životom božanski“ (NE, 1177b30-31), i njime čovjek ostvaruje autάrkeia-u (samodostatnost), jer ”mudar čovjek može misliti i sâm sa sobom“ (NE, 1177a33), ne potrebujući druge ljude, zbog čega ta samodostatnost jest nutarnja sloboda, ono stanje u kojem čovjekovo ja ovisi o sebi sâmome.
***
Vraćajući se geslu Spoznaj sebe sâma, treba podsjetiti da ono (po predaji) potječe od Apolona. Stoga nužno ima religijsku dimenziju, te ga treba i tumačiti uzimajući tu činjenicu u obzir. A tako su ga tumačili praktično svi grčki filozofi – od Sokrata, Platona, preko Aristotela, do Plotina i dalje, što potvrđuju i svjedoci poput Diogena Laerćanina i Plutarha. Upravo stoga spoznaja sebe sâma jest osobit vid svijesti. Zašto je taj vid svijesti osobit, u čemu je njegova važnost možda je najbolje iskazao Henry Corbin u iskazu (koji je bitno gnostički obilježen): „Svijest se rađa, ili bolje rečeno, čovjek počinje biti to što jest u onom životnom trenutku u kojem je nestala dvojnost između onog koji spoznaje i onog što je spoznato. Što je to dvoje? U kojem su odnosu, budući da su isti, a ipak su postali nešto drugo? Da nisu različito, što bi značila stara izreka iz delfijskoga proročišta: Spoznaj samog sebe? A ako su drugo, kako se nadati da ćemo uspjeti shvatiti pouku? Jer onaj koji spoznaje trebao bi sâm sebe uzeti kao objekt, postati predmet spoznaje; kako bi se promatrao, trebao bi sâm sebe vidjeti, sâm sebi govoriti i time prestati biti ono što jest. Kao odjek delfijske izreke možemo shvatiti i izreku sufija u islamu: onaj koji spozna sâmog sebe spoznaje i svog Gospodara. Indijski budizam kaže: zaboravi sâmog sebe. Stara Kina naučava: ostvari sâmog sebe. Sve te izvanredno poučne inačice jedne te iste ideje upućuju na to da čovjek u sebi, unaprijed i unatrag sâmog sebe, otkriva prisutnost koja je istovremeno i on sâm i drugačija od njega sâmog, mlaz svjetlosti koji prethodi i čini mogućim sve misli njegovog razmišljanja, a očituje se u svakoj od njih. To je taj prepoznati koji spoznaje, 'neizbježan i nužan pratilac svakog čina spoznaje' (Suzuki)“.
Gnostičku dimenziju tog iskaza moguće je 'prevesti' u filozofijske termine, to jest 'prenijeti' ju u filozofijski (ne-gnostički) kontekst. To će značiti bît toga iskaza 'svesti' na odnos između spoznavatelja i predmeta spoznaje. Pri tomu to neće značiti iskrivljenje smisla Corbinova iskaza, jer je i u njegovu izvornom obliku ono bitno upravo taj odnos, poglavito odnos s najvišim predmetom spoznaje, koji je Bog, odnosno (u filozofijskome kontekstu) bitak. „Što je dolje jednako je onomu što je gore, / i što je gore jednako je onomu što je dolje, / da bi se ispunilo čudo Jednoga.“ U filozofijskim terminima taj hermetički citat iz Tabulae smaragdinae moglo bi se razumjeti kao iskaz o 'čudu bitka' – ono Jedno jest ono biti.
Ako spoznaja jest osobit odnos spoznavatelja i predmeta spoznaja, odnos što oboje od toga dvoga dovodi u blizinu koja je – kako su objašnjavali brojni filozofi – poistovjećenje (što je najlakše razumjeti upravo kad je riječ o spoznavanje sebe sâma stoga što je u tom 'procesu' isti subjekt i spoznavatelj i predmet spoznaje), onda je 'djelatnost' spoznavanja kad se radi o najvišemu predmetu spoznaje ujedno i 'izgradnja' spoznavatelja u smislu njegova usavršenja – ono za što Corbin kaže da je ”rađanje svijesti“; štoviše, za čovjeka koji je spoznavatelj to znači ”biti to što jest“. Spoznavatelj (čovjek) jest vlastita svijest.
Jedan od ishoda spoznaje sâma sebe bit će i spoznaja sebe (čovjeka) kao mikrokozma: duša (a duša jest čovjek sâm) može biti sveobuhvatna, u nju može 'stati' sve. Aristotelovu tvrdnju da je duša ”na neki način sva bića“ (De anima, 431b20) obrazlaže na svoj način Mullā Ṣadrā u Uzvišenoj mudrosti, gdje kaže da se spoznajni oblik u umu razlikuje od oblika stvarnoga predmeta znanja već i po tome što u stvarnosti ono što je (po protegama) maleno ne može u sebe 'primiti' ono što je (po protegama) veliko, tako te se u zrnu gorušice ne može se 'pojaviti' planina. Tomu nasuprot, u umu se može pojaviti i zrno gorušice i planina, stoga što ”duša može jednako primati veliko i malo, i u njezinu zamišljanju istodobno mogu biti prisutni oblici svih nebesa, Zemlje i onoga što je između njih, ona neće za njih biti preuska“.
Svijest kao samospoznaja biva potpunom onda kad je u njoj 'nastanjeno' ono nespoznatljivo, kad smo svjesni (presudne) važnosti nespoznatljivoga, kad znamo da ono jest, premda ne znamo kakovo je, premda nije spoznato. Drugim riječima, čovjek ne može biti potpun čovjek bez svijesti o nespoznatljivome. Zašto je to tako? Zato što čovjek treba poznati svoju 'ovisnost' o nespoznatljivome – u gnostičko-religijskome smislu od Boga, u filozofijskome smislu od onoga biti. Bez toga nema ničega pa ni čovjeka. Bez svijesti o tomu nema istinske spoznaje bilo čega, bilo kojeg predmeta spoznaje: predmet spoznaje moramo spoznati u njegovome biti, u modusu njegovoga biti u bivanju, koji modus nazivamo bît. Kad je predmet spoznaje ono biti, i kad – budući da spoznaja jest poistovjećenost spoznavatelja i predmeta spoznaje – duša (kao mikrokosmos) može 'biti sve', onda je spoznaja (u smislu čovjekove mogućnost spoznavanja) najpotpunija. No nije slučajno što je pretpostavka čovjekove najpotpunije spoznaje – rađanja čovjekove svijesti i njegovo bivanje onim što jest, kako kaže Corbin – sagledavanje onoga nespoznatljivoga. To je znao još Sokrat govoreći (u Sokratovoj obrani) o ljudskoj mudrosti, koja ne može biti mudrost (jer mudri su samo bogovi), već samo težnja mudrosti. Zato je i govorio da ”zna da ne zna”, čime je htio reći da zna da ne zna ono najvažnije, ono najviše, ono čemu istinska mudrost pripada. Govoreći o Sokratovoj 'ljudskoj mudrosti' (koja je 'neznanje'), W. Schadewaldt kaže: ”Ta mudrost 'po mjeri čovjeka' je filo-sofia, koja, nije 'posjedovanje mudrosti', već 'traženje mudrosti', upravo philo-sophia, i kao takva dostojna čovjekova znanja, te koja nema kraja i koja će morati priznati da je načelno 'znanje o neznanju'“.
Sokratovo 'neznanje' može se prispodobiti/usporediti s neznanjem koje je (u gnozi) predvorje susreta s neznanim, nepoznatim, skrovitim Bogom (Deus absconditus). „Najuzvišenije znanje o Bogu, jest da ga znamo po onome što ne znamo.“ Sokrat zna da ne zna ono najvažnije, ono bitno. A ono bitno je 'neznano', štoviše razumski nespoznatljivo, kakav je Bog, ali kakav je i bitak, kakovo je ono biti, koje se ne može definirati (jer nema roda ni posebnosti, koji su nužni za definiciju); kako kaže Mullā Ṣadrā, ”ne može se odrediti odredbom, jer nema roda ni posebnosti, pa ne može imati ni odredbe“, a ne može ga se odrediti ni opisom, budući da ga se ne može spoznati zahvaljujući nečemu što bi bilo očitije i bolje znano od njega, bilo to neko biće ili neka ideja.
Philo-sophía (= težnja mudrosti) nužno mora za 'oslonac' imati sophía-u (= mudrost), koja pak nije ljudska već božanska. A to će značiti biti bogu najsličniji što čovjek može, to jest biti autarkés. A biti autarkés, znači biti nepotrebit. Onako kako Avempace opisuje 'osmaljenika', koji je je nepotrebit stoga što odustaje od zadovoljenja onih potreba što su potrebe za stvarima, ljudima i društvom, te se posvema posvećuje onoj djelatnosti koju Aristotel drži najvrjednijom a prepoznaje ju kao blaženstvo. Tako će 'ljudska mudrost' čovjeku pribaviti slobodu (eleuthería), koja je istovjetna vladanju sobom (enkrάteia) (koja nije drugo do li otklanjanje podčinjenosti tjelesnim strastima), te na koncu duševni mir (ataraxía). Ono što Aristotel naziva blaženstvom jest upravo to troje spregnuto u jedno.
***
Kad sagledaš nespoznatljivo, znači da 'znaš da ne znaš'; kad 'znaš da ne znaš', onda imaš svijest o sebi; kad imaš svijest o sebi, onda 'jesi ono što jesi'. A kad si ostvario sve to troje, onda si 'spoznao sebe sâma'; kad si 'spoznao sebe sâma' izgradio si sebe sâma, postao si ono što prije toga čovjek jest tek potencijalno.No da bi samoizgrađivanje bilo uistinu samoizgrađivanje, treba biti osobni čin. A to će značiti prihvatiti prvenstvo nutarnjega, osobnoga uvida naspram kanoniziranog znanja – bilo ono objava ili pak ideologija (u širem značenju te riječi) – koje se usvaja predajom, koje legitimira društvena zajednica (religijska, vjerska, politička, etnička, i svaka druga). To je bitan korak u svakom samoizgrađivanju pa tako i u filozofijskom, kako to, primjerice, vidi Avempace u Vladanju osamljenika, ustrajući – i dokazujući – da istinsku sreću postiže samo 'osamljenik', to jest samo onaj koji je slobodan, koji sam doseže bitnu spoznaju. A bitna spoznaja, bitan umski uvid, jest spoznaja odnosa vlastitog sopstva i najvišeg predmeta spoznaje (koji neizbježno jest glavni predmet filozofijske spoznaje utoliko što je pretpostavka za svaki drugu – posebnu – spoznaju). Čovjekovo sopstvo pak jest duša, koja se, aristotelovski rečeno, težeći znanju (koje je uvid – eidénai) samoizgrađuje u spoznavanju sebe. A to spoznavanje sebe (prema delfijskom nalogu gnṓthi sautón) nije drugo do li dovođenje sebe u odnos prema najvišem predmetu spoznaje – s gledišta filozofije kao djelatnosti uviđanja: prema onome biti. Prema onome biti koje je zapravo nespoznatljivo, koje jest na način posve drukčiji od čovjeka i od svega drugoga što jest, što je bilo, što će biti (to jest od svega što biva), o kojemu ljudsko mišljenje u svojoj težnji mudrosti ne zna ništa reći – ne zna ga definirati, ne zna ga opisati, ne znade zašto ono uopće jest. Ono biti koje je čudo; koje je čudo stoga što je neobjašnjivo – zašto uopće postoji nešto a ne ništa? prvo je, temeljno, neriješeno i nerješivo pitanje filozofije. Vinuvši se do toga uvida, čovjek je spoznao sebe sâma kao onoga koji teži znanju znajući da ne zna. Takav status čovjeka 'prevodi' se svakojako – kao status ograničenosti, kao status smrtnoga bića, kao status neizvjesnosti, kao osjećaj 'bačenosti u svijet', uopće kao ono iz čega proizlazi sve što nazivamo ljudskim. Spoznati sebe kao takovoga znači biti čovjekom, znači 'izgraditi' svoju ljudskost. Stoga delfijski nalog jest nalog čovjeku. A s toga razloga i filozofirati znači biti čovjekom.