Slava poginulima!
1. kolovoza 1944.
Mysłowickom prema ulici Bohomoleca prolazi kamion, za sobom vuče dvije strojnice; ljudi otkrivaju ceradu, vidim kako onaj ćelavac, koji će već sat vremena kasnije biti mrtav, njegov leš leži na uglu ulice Mickiewicza, ubacuje redenik u strojnicu. Švapski tenk neprestano tuče iz topa, rešetaju iz strojnica po ulici Mickiewicza; naši dotrčavaju iz Bytomske, pucaju po njemu iz pištolja i gađaju ga granatama; ondje je poginuo gospodin Janek, Irenin muž, brinet, vidio sam ga jučer; poginuo je i Borowicz, možda ne na istom mjestu, ali negdje u žaru borbe na Bieniewickoj. (…)
Iz pravca Marymonta Nijemci tuku iz brzometnih malokalibarskih topova, sve se ruši uz tresku i cviljenje nad krovovima i pod krovovima, u prozorima i u ljudskim crijevima.
Naši momci imaju dobre kurire i izvidnicu. I djevojke već na rukavima nose crveno-bijele vrpce, frenetično jure uokolo, nešto tamo podižu, namještaju za borbu. Svuda oko mene bolničari na brzinu podižu ranjenike, odnose ih časnim sestrama (provjeriti kako se zovu); jer su sljedećeg dana, tj.
2. kolovoza 1944.
Nijemci topništvom raznijeli tu bolnicu, preživjeli ranjenici pobjegli su u podrum. Što se s njima potom dogodilo? Jesu li ih sve pobili, kao na Wolskoj? Prekidam s pisanjem, jer upravo nas gađaju četrdesetmilimetarske haubice, rešetaju Stari grad, itd. Njemačko zrakoplovstvo nadlijeće Varšavu nekoliko desetaka puta dnevno, bombardiraju nas bez po muke, požari uokolo nesmetano proždiru sve pred sobom! Majko Božja!
Danas su srušili katedralu sv. Ivana i druge crkve! Non licet! Ave! Danas također toliko gađaju iz tih haubica i topova da imam osjećaj kako će mi se glava razletjeti. Momci skupljaju opremu za inženjeriju. Ljudi prikupljaju odjeću i obuću za momke iz Puszcze Kampinoske – navodno su mladi, još ih nisam vidio. (…)
Nacionalni muzej, Središnji državni arhiv i Ateneum su izgorjeli, a ljudi ginu i ginu! Koliko ih je već dosad poginulo? Prokleta Engleska!
Momci su osvojili nekoliko haubica i jedan oklopni top; oteli su i automobil pun ručnih granata.
Tko je bombardirao Varšavu u srpnju? Boljševici ili Nijemci? Mislim da su to bili ovi drugi!
Kurvini sinovi pucaju iz topova, moram prekinuti s pisanjem. Svuššš!!! – proletjela mi granata iznad glave. Jedemo rajčice. Voda je u podrumu, dosiže gotovo do koljena. Jedan se mališan jučer prehladio. Diverzant sjedi na krovu i po cijele dane zasipa našu ulicu i vrtove mecima, u zidu je već nekoliko rupa i na prozoru na katu! Eh, da je to sve!
20. kolovoza 1944.
Današnja nedjelja je vjerojatno dan tijekom kojeg su nas najviše obasuli topovskom paljbom. Pucaju iz svih smjerova na našu jadnu stranu, koriste i zrakoplovstvo – Monte Cassino je obično govno naspram ovog što se nama događa! A noć je bila paklena! Najveća artiljerijska paljba i vatra iz bacača plamena rešetaju cijeli Żoliborz. Naš napad u pravcu Starog grada. Ubijeni i ranjeni.
Ponedjeljak i utorak: topovska paljba po nama i dalje traje – ne napadaju, kurvini sinovi se boje. Još uvijek nikakve pomoći iz zraka – baš krasno! Narod počinje proklinjati London, još jedna međunarodna blamaža.
Čujem zvukove s bojišnice, procjenjujem udaljenost: 30-40 km. Sve najljepše u Varšavi već leži u ruševinama. Urednik PPS-a uspoređuje Varšavu s Lenjingradom i Madridom! Kako je samo pametan! (…)
– Jebem te u dupe, tvoj muž sjedi u Londonu i pije vino, a mi ne možemo otići u vrt izvaditi krumpir za djecu! – dere se neka žena s Marymonta na drugu iz Żoliborza, vlasnicu vrta.
– Dao bog da te pogodi prva sljedeća bomba – odgovara joj ova.
U susjednoj vili netko na klaviru svira – neprestano isti marš, svakodnevno – onaj tužan marš (Schumann?) – dobro svira i osjeća se kako to radi s nekom gorčinom. I začudo, ta me glazba nimalo ne smeta. Dobra melodija. Moram jedan dan otići onamo i pitati gospođu što svira.
Lastavice su jučer odletjele. Vrapci su prestrašeni, a golubovi, ti naši golubovi iz Starog grada, razbijeni u mala jata, preplašeni lete nad našim zadimljenim nebom Żoliborza, spuštaju se prema Visli, dolaze na Żeran i vraćaju se u dim i oganj starogradske polikromije; ondje, također iznad dima, kruže švapski bombarderi, bombardiraju i tandrču nad ljudima koji bježe od avionskog mitraljesca. To je krasan naziv, „avionski mitraljezac“ – to je riđi njemački jebivjetar koji ubija, sije smrt među golubovima – spretnim golubovima – i opet su tu, jedan po jedan, u trojkama, a ondje novi požari, Varšava gori od Gdanjske ulice sve do Mokotówa. Slava smrti stonožnoj! Bravo, europski narodi! Zajedno s papom, kršćanstvom, triperom, kuplerajem, Pen Clubom i ostalim pizdarijama!
A ona tamo svira, kako krasno svira! Sada je na repertoaru nešto od Chopina.
Danas je točno četiri tjedna otkako naša Varšava gori – već je sve u razvalinama. Švabe za uništavanje prijestolnice upotrebljavaju malokalibarske topove i tzv. „ormare“, koji iza sebe ostavljaju jezovitu pustoš. Cijeli donji Żoliborz već leži u ruševinama. (…)
Danas su spalili cijeli Marymont – tamošnji su stanovnici tek danas osjetili švapsku ruku i priključili su se borbi, ucmekali su sedmoricu – strašni požari divljaju posvuda – tuku i udaraju iz teške artiljerije – mnogo je ubijene djece i žena. (…)
Bojišnica je jučer grmjela, snažno je grmjela i zamuknula. Što dalje? U Varšavi je uništeno 48 % zgrada i 22 % stanovništva – to je već dovoljno. Što autoriteti kažu na to? Što znači papa? Što znači bilo koji drugi autoritet? Drek na šibici – sve je bombardirano – Poljake masovno ubijaju od istočne do zapadne granice. Što se to događa? Nije li riječ o međunarodnom skandalu?
Zašto tek sada razbijaju glave, hoće li vojnike AK-a priznati za borce? Ha? Neke pičke se poigravaju našim plemenitim srcima? Usporedite napore našeg momka iz AK – kržljavog, pothranjenog pet godina, s pištoljem, koji dvadeset sati dnevno, bez odmora vrši svoju vojničku dužnost? A britanski vojnik? A drugi vojnici? Ne budite svinje, gospodo draga! Osramotit ćete se za sva vremena! Svinjarija! Koliko ćete se još dugo premišljati da nam pošaljete pomoć?
A već je prošlo 29 dana borbi u Varšavi – naša neustrašiva Varšava je već spaljena – razrušena tim granatama koje uzrokuju strašna uništenja. (…)
30. kolovoza 1944.
Bravo! Engleska je priznala AK dijelom integralne poljske vojske u emigraciji i njezine borce. To su naši momci u potpunosti zaslužili. To se danas dogodilo. Današnju ću stranicu također posvetiti našim hrabrim djevojkama iz AK-a – bolničarkama, kurirkama i uopće, pomoćnim službama. Premalo je reći da su hrabre! Nepopustljive su i prave su junakinje. Moglo bi se reći da pljuju smrti u lice! Uvijek su s nosilima na najistaknutijim položajima, gotovo pred nosom Švabama (…)
Danas su se također pojavili njemački leci, u kojima se ustanici pozivaju na prekid svih borbi i da podignutih ruku krenu prema njemačkim položajima. „Za zločine i tragediju koje je izazvao ustanak u Varšavi, odgovorni su Moskva i London. A vođe koji su pokrenuli tu tragediju su vas već napustili, kriju se poput miševa u rupama. Glavno njemačko zapovjedništvo je spremno ukinuti smrtnu kaznu onim ustanicima koji nam se predaju. Dolje sluge Londona i Moskve!“ (…)
30. kolovoza 1944., 12 sati
Vrijeme se opet proljepšalo, sja sunce, topništvo je umuknulo. Svi su dobili sraćku i savjetovao sam im da uzmu Adsorgan. (…)
Sunce je obasjalo cijelu sobu, iza prozora kipti bitka. Bitka!? Ubojstvo Varšave. Skandal! Ali čemu da pišem o tim glupostima. Taj prokleti rat je rastjerao sve ovdašnje ptice. Nahranio sam svoje ptice 22. siječnja u dvorištu očeve kuće. Otad više nisam vidio ptice (nisam ih ni želio vidjeti), nisam više vidio ni našeg psa. Gdje sam ga vidio. Je li to bilo u samostanu?
Cijelom našom domovinom hara smrt! (…)
31. kolovoza 1944.
(…) Narod vam se svima zahvaljuje, veleuzvišena gospodo – svim predivnim ljudima ovog svijeta, svim svecima, svima kojima su gubice pune pametnih riječi, umnih fraza, lijepe sjete i vatikanstva koji se povlače u krvi, grandiozne komedije tzv. Crvenog križa. Koliko je tužno, strašno mučno vidjeti dječje leševe.
Tu su i trupla, gola ženska trupla.
Više nema ničega, od naše je domovine ostao samo dim. Danas se više ni dim ne vidi, samo prašina. Prašina odiše krvlju i ljudskim lešinama. I u svemu tome lupeži harače, pljačkaju, prekopavaju vrtove, tražeći tko je što gdje zakopao.
S leševa skidaju prstenje. (…)
7. rujna 1944.
Tko ne živi, mrtav je – gubici se procjenjuju na 150 000 žrtava. Danas Varšavom odjekuje zvonjava, zvona su zvonila trideset minuta (s crkava koje su još preostale) – ljudi to tumače na razne načine: položili su oružje, navodno neko njemačko narodno vijeće moli sve da polože oružje. (…)
Na Marymontu se bori Židov Szaja, ovdje na donjem Żoliborzu neustrašivo radi liječnik – Židov. Upravo sam ga vidio, to je onaj crn, visok muškarac. Hrabar Židov, ponosito i hrabro hoda uokolo, posvuda je.
Demontiraju štandove. Gdje god se okreneš, zgarišta. Noću kopamo rovove. Upotrebljavaju se sve vrste oružja – sedam svjetskih zala! A iz Londona nam šalju fraze. Ukrajinci pljačkaju Marymont i Gdanjski kolodvor. Što jedu ljudi u Varšavi? Dizenterija i ostale vrste tifusa već vladaju. Čime liječiti ljude, gdje i kako, budući da su sve bolnice odmah gađali topovima i bombardirali iz zraka? Njemačko zrakoplovstvo neprestano pustoši Varšavu, nema nijednog lovca koji bi napao te kurvine sinove! Hej! Tri velesile. Jednom nećete moći od srama hodati po ovom svijetu. U grobovima se naziru dječji glasovi, njihova krv i bilo. Naša se domovina pretvorila u golemi oblak prašine i dima. Posvuda su grobovi, na grobovima, prekrivenima prašinom od bombi, cvijeće, cvijeće. Ne kradite cvijeće vi živi – lopovi! Tko će tražiti te nitkove, gestapovce i uhode, budući da su svjedoci strijeljani, zapisi spaljeni, a dokazi uništeni. Pobiti Ukrajince, vlasovce, pilote, one koji su upravljali tzv. „ormarima“ i puškomitraljesce. Kroz lornjon vidim žene koje kopaju krumpire ili trče po vodu. Koliko dana naša djeca nisu jela – plivaju po podrumima ispunjenim govnima i smradom lešina. (…)
8. rujna 1944.
(…) Naši su vojnici u Starom gradu dobili nešto za pojesti, njihova hrabrost i izdržljivost su nešto neviđeno u našoj povijesti. Treba zapamtiti da se naši momci bore samo s lakim naoružanjem, bez bilo kakve zaštite. Zrakoplovstvo bombardira njihove položaje bez po muke, u niskom letu, kao da su na streljani. (…)
Gubici u ljudstvu su golemi – proklinjanja koja ih slijede također. Djeca gladuju, boleštine divljaju, a Crveni križ prosvjeduje na međunarodnom planu, šalju neke pakete za djecu. Koga je za to ovdje briga? To su obične budalaštine!
„Hijene“ su opljačkale grobove. Nadgrobne ploče su prvo razbijene u naletu mahnitosti, a grobovi su sada prerovani granatama i avionskim bombama, na starim se grobovima mogu vidjeti svježi humci „akovaca“. (…)
Danas švapske zvijeri također od zore iz topova gađaju žene koje kopaju krumpire u blizini Visle. Noću iz haubica tuku zapaljivim streljivom po gornjim katovima; pali se namještaj, knjige i ostala krama koju su ljudi ostavili u strahu i brzini – otud također toliko iznenadnih požara koji se ne mogu ugasiti. (…)
9. rujna 1944.
Kišna, sumorna, jesenja noć. U dva sata počinju tući po nama iz topova. U podrumu je voda, stojimo u toj vodi; veća grozota od ovoga nam ni ne treba. Neki kreten veli da su to Sovjeti, da gađaju Tvrđu. Kreten je pričuvni konjanički kapetan. Danas ujutro sam saznao da su to Nijemci tukli po Potockoj, i poubijali masu ljudi. Zato i tuku. Poljaci, žalite se Bogu. Svi nas blagoslovljuju, čak nam je i papa udijelio nekoliko blagoslova tijekom svih tih strahota koje su nas zadesile, bez premca u povijesti bestijalnosti. Došlo je do toga da ne možemo uzimati ni vodu, jer i ona ubija. Sve nas ubija. Zašto? Svi kalibri i sve vrste oružja, sve nacije (čak i Cigani!), svi sveci i sva gesla nas ubijaju. Zašto?
Zašto, primjerice, od bombi ginu sve čestitije žene koje imaju djecu, a na životu ostaju netaknute neke stare kurvetine i uopće, gnjide. Zašto?
Gubim vjeru u sve – u čovjeka, obitelj, domovinu, društvo – kad me ništa od toga više ne drži na ovom ponižavajućem životu. Bjesnim. Pljujem na sve, osim na cvijeće i ptice, jer su se i psi već prokurvali.
Djeca! Zaboravivši na posvemašnje zlo koje ih okružuje, istrčavaju iz potopljenih podruma na dvorišta – gdjegdje padaju raznesena granatama. (…)
Što se dogodilo s mojim kumčetom? Po kakvom je to kurvinskom pravu njegovo tjelešce staro tek nekoliko mjeseci moralo preležati cijelu noć pod tijelom svoje ubijene majke?
Zašto čak nije ostalo ni traga od te odvratne rabote. Ostao je trag u obliku suhih raka. Zločini se talože. Zločinci, zaglibivši u zločinu, i dalje čine zločine. Premještaju se na zapad. Što je na zapadu? Zločini moćnika ovoga svijeta. Zagledajte se malo u grobnicu Poljske. Kakva je to mješavina našeg političkog i vjerskog svjetonazora. U nas razmišlja jedva 5 % ljudi, ostatak su triperaši, oficirčine i oni koji glume barune, grofove i histerike u službi nedojebenih žena; posvemašnja tupoglavost i kurac od ovce. Banditi-recidivisti u službi prevrata, emigranti-špijunčine na grbači i plaći jadnog budžeta.
Što ću jesti? Košulju sam zamijenio za ulje. Ulje sam pojeo s dvopekom i dobio sraćku. Najgore je noću odlaziti na sranje, ne zato jer je mračno, nego zato što šmajserima rešetaju po grmlju, posebno uzduž plotova. Nije baš neka sreća da te ubiju tako, golog dupeta, neobrisane guzice!
Među vojnicima AK-a vladaju dizenterija i gripa. Čime da ih liječimo? Papskim blagoslovom? Kako da, na primjer, zaštitimo djecu od bombi, granata, potopljenih kratera? Blagoslovom? (…)
Danas je 39. dan masovnog ubijanja ljudi. Što rade živi? Iščekuju smrt. Pozdravljamo vas ptice, svete ptice! Moram popularizirati kult ptica, udijeliti pticama dostojanstvo svetaca. Samo one mogu biti svete! (…)
10. rujna 1944.
Bolesti napadaju ljude, pojavila se nekakva „sklonišna gripa“. Od nje obolijevaju i vojnici AK-a. Ljudi se razbolijevaju od neke neobične želučane boleštine. Nije riječ o dizenteriji, ali nešto slično jest. (…)
Neki ljudi povraćaju tijekom bombardiranja ili dugotrajne topovske paljbe.
Naši vojnici ne gladuju. Najviše trpe djeca. S tugom promatram Tomasza, grozno kašlje tijekom noći, danas je povraćao. U podrumu je voda. Mama također povraća, jedva se nekako drži. (…)
Psi se također boje, pri svakoj eksploziji zbrišu u neki mračni kut.
Gdje i što naći za jesti? Moramo se nekako držati, ne dati da nas svlada kakva bolest. Sad mi je to palo na pamet, jer se danas osjećam loše: lagana vrućica i groznica, čiju zloslutnost znam.
13. rujna 1944.
Moglo bi se reći da je danas radostan dan, jer sovjetsko zrakoplovstvo bombardira Švabe. Ljudi su ludi od sreće; i ja sam cijelu noć probdio gledajući kako bujica bombi pada po švapskim tenkovima, voznom parku, itd.: vika i skvičanje usprkos huku, nažalost, čuo sam i očajničke krikove žena i djece. (…)
Za danas je također najavljeno kako će Sovjeti bacati pomoć iz zrakoplova, bit će i padobranaca. Primili smo pozdrave od Crvene armije za Varšavu koja se bori. Zahvaljujemo i izražavamo svoje divljenje!
14. rujna 1944.
Noćas je stigla sovjetska pomoć u obliku paketa iz aviona: oružje, municija i hrana. Sve se odvilo glatko; s njemačke strane nije se čuo ni hitac, nisu čak upalili nijedan reflektor; ili su se bojali, ili nisu skužili trik; imam dojam da su sovjetski piloti nešto izvodili, da su digli neku frku – jer što znače one crveno-zelene rakete? – pri čemu su kao nešto gađali.
Zato danas svi pucaju na sve, da ne mogu promoliti glavu, kako bih vidio tko puca, i u koga.
19. rujna 1944.
Danas sam ostao posve sam. Svuda uokolo mene su ljudski leševi, trčim preko leševa, po leševima – trčim i ne znam kamo ću. Jesu li Marija i mama žive? Cijeli su nas dan od ranog jutra gađali iz topova, minobacača, potom su triput naletima dokrajčili sektor donjeg Żoliborza. Došli su Nijemci s nekoliko tenkova, razrušili su barake, zapalili ih – tuku po ženama i djeci iz šmajsera. Koliko je snažan ljudski leš! Trčim, saginjem se, čučim – izbjegavam smrt. Gladan sam i tražim među papirima nešto za pojesti. Nema ničega – osim prašine i dima i tog vonja trotila – ljudi su toliko zadimljeni, do neprepoznatljivosti. Gdje je Marija i zašto nije pošla sa mnom? Ostavio sam sve svoje crteže, sve je nestalo. Ostao sam sâm. Posvuda je smrt! Što o tome znaju moćnici ovoga svijeta? Kada će pasti bombe u podrume podlih kapitalista?
Pretrčavam ruševine donjeg Żoliborza, ruševine, ruševine, ruševine, a iz njih izlazi Kasprzycki – nisam ga vidio već godinama. „Kolega, kamo?“ – pita me. „Bježim“, odgovaram. „Izgubili ste – kaže opet – bilježnicu!“ „Da?“ – i vraćam se po bilježnicu. U podrumima je mračno kao u grobu, teški ranjenici hropću.
Osvetit ćemo se za Pawiak!
Podižem ruke! Hände hoch i potajice brišem suzu.
IZGOVARANJE IMENA I NAZIVA:
Buczkowski – bučkovski
Żoliborzu – žolibožu
Mickiewicza – mickjeviča
Borowicz – borovič
Bieniewickoj – bjenjevickoj
Puszcze Kampinoske – pušče kampinoske
Żeran – žeran
Szaja – šaja
Kasprzycki – kaspžicki
Pawiak – pavjak