"Samoćo, majko moja, ispričaj mi ponovo moj život."
(O. V. de Milosz, Symphonie de septembre)

"Živio sam, da tako kažem, samo da bih imao nečemu nadživljeti. Povjeravajući papiru ove beznačajne uspomene, svjestan sam da izvršavam najvažniji čin u svome životu. Predestiniran sam za Sjećanje."
(O. V. de Milosz, L'amoureuse initiation, Grasset, str. 2.) 

"Donosim ti nešto vode izgubljene u tvome pamćenju –
slijedi me do izvora i otkrij njegovu tajnu."
(Patrice de La Tour du Pin, Le second feu, Gallimard, str. 106.)

I

Kad se, u samoći, sanjareći malo duže udaljimo od sadašnjosti i oživimo vrijeme ranoga života, ususret nam dolazi više dječjih lica. Bilo nas je više u našemu pokusnom, našemu prvobitnom životu. Svoje smo jedinstvo stekli samo zahvaljujući tuđim pričama. Tijekom naše povijesti pripovijedane od drugih, godinu za godinom, najzad smo počeli sličiti sebi. Zbiramo sva naša bića oko jedinstva našega imena. 
Ali sanjarija ne pripovijeda. Ili, u najmanju ruku, postoje tako duboke sanjarije, sanjarije koje nam pomažu da sađemo tako duboko u sebe da nas odrješuju od naše povijesti. Oslobađaju nas od našega imena. Te samoće sadašnjice vraćaju nas prvobitnim samoćama. Te prvobitne samoće, samoće djetinjstva, u nekim dušama ostavljaju neizbrisive tragove. Čitav je život senzibiliziran za poetsku sanjariju, za sanjariju koja zna cijenu samoće. Djetinjstvo poznaje nesreću koja dolazi od ljudi. U samoći, ono može ublažiti svoje boli. Kad ga ljudski svijet ostavi na miru, dijete se osjeća kao čedo kozmosa. Stoga u svojim samoćama dijete, čim je gospodarom svojih sanjarija, upoznaje sreću sanjarenja koja će kasnije biti sreća pjesnika. Kako ne bismo bili svjesni veze između naše samoće kao sanjara i samoća djetinjstva? Nije slučajnost što, u spokojnoj sanjariji, često slijedimo tok koji nas vraća našim samoćama djetinjstva.   
Prepustimo stoga psihoanalizi zadaću liječenja zlostavljanih djetinjstava, liječenja puerilnih patnji okorjelog djetinjstva koje tišti dušu tolikih odraslih. Zadatak poetikoanalize jest pomoći nam da u sebi rekonstruiramo biće oslobađalačkih samoća. Poetikoanaliza bi nam trebala vratiti sve privilegije imaginacije. Pamćenje je polje psiholoških ruševina, krš uspomena. Cjelokupno naše djetinjstvo treba ponovo izmaštati. Na taj nam se način pruža prilika da ga ponovo otkrijemo u samome životu naših sanjarija samotnoga djeteta.
Slijedom toga, teze koje želimo obraniti u ovom poglavlju sve se svode na ukazivanje na postojanost, u ljudskoj duši, određene jezgre djetinjstva, određenog djetinjstva koje miruje ali je i uvijek živo, izvan povijesti, skriveno drugima, prerušeno u povijest kad je ispripovijedano, ali koje zbiljski opstoji samo u svojim trenucima iluminacije – drugim riječima, u trenucima svoga poetskog bivstvovanja.
Dok je sanjarilo u samoći, dijete je imalo iskustvo bezgraničnog bivstvovanja. Njegova sanjarija nije bila samo sanjarija bijega. Nego i sanjarija poleta.
Postoje sanjarije djetinjstva koje izbijaju poput vatre. Pjesnik ponovo otkriva djetinjstvo izričući ga vatrenom riječju:

Vatrena riječ. Reći ću što je bilo moje djetinjstvo.
Tragali smo za crvenim mjesecom na dnu gaja.

Svaki eksces djetinjstva može biti klica pjesme. Otac koji bi iz ljubavi prema svom djetetu pošao "skinuti mjesec s neba" izazvao bi opći podsmijeh. Ali pjesnik ne preza pred tom kozmičkom gestom. On zna, u svome žarkom pamćenju, da je to prava gesta djetinjstva. Dijete dobro zna da mjesec, ta velika plava ptica, ima svoje gnijezdo negdje u šumi. 
Tako, slike djetinjstva, slike koje je dijete napravilo, slike za koje nam pjesnik kaže da ih je dijete napravilo za nas su očitovanja permanentnoga djetinjstva. To su prave slike samoće. One izražavaju kontinuitet između sanjarija velikog djetinjstva i pjesnikovih sanjarija. 

II

Pokazuje se, dakle, da nam slike pjesnika pomažu da postanemo svjesni psihološke ljepote djetinjstva. Kako ne govoriti o psihološkoj ljepoti u vezi s kakvim privlačnim događajem našega intimnog života? Ta ljepota je u nama, u dubini pamćenja. Ona je ljepota poleta koji nas oživljuje, koji nas prožima dinamičnom ljepotom života. U našemu djetinjstvu, sanjarija nam je davala slobodu. Zapanjujuće je da je najpogodnije područje za stjecanje svijesti o slobodi upravo sanjarija. Postizanje slobode u njezinu ostvarenju u sanjariji djeteta nešto je paradoksalno samo ako se zaboravi da mi i dalje sanjamo o slobodi kao što smo sanjali kad smo bili djeca. Koju drugu psihološku slobodu imamo osim slobode sanjarenja? Psihološki govoreći, upravo smo u sanjariji slobodna bića. 
Potencijalno djetinjstvo je u nama. Kad ga odemo potražiti u svojim sanjarijama, ponovo ga proživljavamo u njegovim mogućnostima, još više nego u njegovoj zbiljnosti. Sanjamo o svemu onome što je ono moglo biti, sanjamo na granici povijesti i legende. Da bismo dosegnuli sjećanjâ svojih samoća, idealiziramo svjetove u kojima smo bili samotna djeca. Zato pozitivna psihologija mora uzeti u obzir tu krajnje realnu idealizaciju sjećanja iz djetinjstva, osobni interes što ga pokazujemo za sva sjećanja iz djetinjstva. Između pjesnika djetinjstva i njegova čitaoca, postoji veza posredovanjem djetinjstva koje istrajava u nama. Osim toga, to je djetinjstvo prisutno u nama kao simpatetično otvaranje životu, zahvaljujući kojem otvaranju možemo razumjeti i voljeti djecu kao da smo njihovi parnjaci u ranom životu.   
Pjesnik nam govori, i mi postajemo živa voda, novo vrelo. Poslušajmo Charlesa Plisniera: 

Ah! pristanem li samo na te
djetinjstvo moje tu si
jednako živo, prisutno

Svod od modrog stakla
stablo od lišća i snijega
rijeko koja tečeš, kamo idem?

Čitajući te stihove, vidim plavo nebo nad mojom rijekom u davno minulim ljetima.
Biće sanjarije tako putuje kroz sva čovjekova životna doba, od djetinjstva do starosti, ne stareći. Zbog toga čovjek kasnije u životu doživljava svojevrsnu sanjarsku reduplikaciju kad pokuša oživjeti sanjarije iz djetinjstva. 
Ta sanjarska reduplikacija, to produbljivanje sanjarije koje doživljavamo kad sanjarimo o svom djetinjstvu objašnjava činjenicu da u svakoj sanjariji, čak i onoj koja nas obuzima dok se zadubljujemo u kakvu veliku ljepotu svijeta, brzo upadamo u matricu sjećanja; neopazice, vraćamo se starim sanjarijama, tako starima iznenada te se više ne pitamo otkad su. Na ljepotu svijeta pada tračak vječnosti. Nalazimo se pred velikim jezerom kojem geografi znaju ime, među visokim planinskim vrhovima, i odjednom se vraćamo u daleku prošlost. Sanjarimo prisjećajući se. Prisjećamo se sanjareći. Naša nas sjećanja odnose k jednostavnoj rijeci u kojoj se odražava nebo oslonjeno na brežuljke. Ali brežuljak raste, zavoj rijeke se širi. Maleno postaje veliko. Svijet sanjarije iz djetinjstva jednako je velik kao svijet ponuđen današnjoj sanjariji i veći od njega. Poetska sanjarija potaknuta nekim velikim prizorom svijeta komunicira nam svoju veličinu. Upravo je zato djetinjstvo izvor najveličanstvenijih krajolika. Naše djetinjske samoće darovale su nam prvobitna prostranstva.   
Dok sanjarimo o djetinjstvu vraćamo se u počivalište sanjarija, sanjarijama koje su nam otvorile svijet. Sanjarija nas prva čini stanovnicima svijeta samoće. I mi utoliko bolje nastanjujemo taj svijet ukoliko ga nastanjujemo kao što samotno dijete nastanjuje slike. U sanjariji djeteta, slika ima apsolutno prvenstvo. Iskustva dolaze tek kasnije. I idu u smjeru obrnutom od svake poletne sanjarije. Dijete vidi veliko, dijete vidi lijepo. Sanjarija k djetinjstvu vraća nas ljepoti prvih slika.
Može li svijet i sada biti tako lijep? Naše prianjanje uz iskonsku ljepotu bilo je tako snažno da ako nas sanjarija vraća u naša najdraža sjećanja, sadašnji svijet potpuno je bezbojan. Pjesnik koji je napisao knjigu pjesama s naslovom Betonski dani umije reći:      

... Svijet zatetura
kad uzmem iz svoje prošlosti 
što mi treba za život u dubini mene sama.

Ah, kako bismo bili čvrsti u sebi samima kad bismo mogli živjeti, ponovo živjeti, bez nostalgije, sa svim žarom, u svome prvotnom svijetu.
Sve u svemu, to otvaranje svijetu na koje se pozivaju filozofi, nije li ono ponovno otvaranje ekskluzivnom svijetu iskonskih kontemplacija? Drugim riječima, ta intuicija svijeta, taj Weltanschauung, je li to išta drugo doli djetinjstvo koje se ne usuđuje reći svoje ime? Korijeni veličine svijeta sežu duboko u djetinjstvo. Svijet započinje za čovjeka duševnom revolucijom koja je najčešće pripremljena u djetinjstvu. Za primjer će poslužiti jedan tekst Villiersa de L'Isle-Adama. U svojoj knjizi Isis iz 1862. on piše o svojoj junakinji, dominantnoj ženi, sljedeće: "Značaj njezinog uma utvrdio se sam od sebe, i nekim tajnovitim procesima dosegao imanentne razmjere u kojima se jastvo potvrđuje u svojoj opstojnosti. Bezimeni čas, vječni čas kada djeca prestaju nejasno gledati nebo i zemlju kucnuo je za nju u njezinoj devetoj godini. Ono što je zbrkano sanjalo u očima te djevojčice od tog je trenutka dobilo postojaniji sjaj: moglo bi se reći da je postala svjesna sebe budeći se u našim tminama."    
Tako, u "bezimenom času", "svijet se potvrđuje u svojoj opstojnosti" i duša koja sanjari jest svijest samoće. Na kraju priče Villiersa de L'Isle-Adama (str. 225), junakinja će reći: "Iznenada potonuvši u duboke predjele sna, moje se pamćenje ispunilo nezamislivim sjećanjima." Duša i svijet zajedno su otvoreni iskonskom.
Tako, poput zaboravljene vatre, djetinjstvo se uvijek može razgorjeti u nema. Nekadašnja vatra i sadašnja studen dodiruju se u veličanstvenoj pjesmi Vincenta Huidobroa:

U mom djetinjstvu rodilo se djetinjstvo žarko kao alkohol
Sjedio sam kraj putova noći
Slušao sam razgovor zvijezda
I onaj stabla.
Sada ravnodušnost sniježi u večeri moje duše.

Te slike koje se pomaljaju iz dubina djetinjstva nisu zapravo sjećanja. Da bi uvidio svu njihovu vitalnost, filozof bi trebao biti kadar razviti sve dijalektike nabrzo sažete dvjema riječima "imaginacija" i "pamćenje". Posvetit ćemo kratak ulomak ukazivanju na granicu između sjećanja i slika.

III

Prikupljajući, u djelu Poetika prostora, teme koje su prema našem mišljenju pružile temelj za određenu "psihologiju" kuće, svjedočili smo beskrajnom nizanju dijalektika činjenica i vrijednosti, stvarnosti i snova, uspomena i legendi, projekata i himera. Kad ju se razmotri u tim dijalektikama, prošlost nije stabilna, ne vraća se u pamćenje ni s istim značajkama ni s istim svjetlom. Čim prošlost postane uključena u mrežu ljudskih vrijednosti, u splet nutarnjih vrijednosti osobe koja ne zaboravlja, ona se pojavljuje s dvostrukom moći uma koji se sjeća i duše koja se naslađuje svojom vjernošću. Duša i um nemaju isto pamćenje. Sully Prudhomme je znao za tu podjelu kad je napisao:

O sjećanje, duša se odriče,
Uplašena, zamisliti te.

Blagodat sjedinjenja imaginacije i pamćenja postiže se samo kad su duša i um sjedinjeni u sanjariji sanjarijom. U takvom sjedinjenju možemo reći da ponovo proživljavamo svoju prošlost. Naše prošlo biće zamišlja da ponovo živi.
Slijedom toga, da bi se ustanovila poetika u sanjariji nanovo oživljenog djetinjstva, sjećanijima treba dati njihovo ozračje slike. Da bi naša razmišljanja filozofa o sanjariji koja se sjeća postala jasnija, razlikovat ćemo nekoliko polemičkih žarišta između psiholoških činjenica i vrijednosti.
U svojoj psihičkoj prvobitnosti, imaginacija i pamćenje tvore neraskidiv splet. Istraživači griješe kad ih povezuju s percepcijom. Zapamćena prošlost nije jednostavno prošlost percepcije. Budući da se sjećamo, u našoj sanjariji prošlost se već određuje kao vrijednost slike. Imaginacija od samog početka boji prizore koje će voljeti ponovo vidjeti. Da bi se doprlo sve do arhiva pamćenja, treba otkriti vrijednosti onkraj činjenica. Bliskost se ne analizira brojanjem repeticija. Tehnike eksperimentalne psihologije teško da mogu težiti istraživanju imaginacije s gledišta njenih stvaralačkih vrijednosti. Da bi se oživljele vrijednosti prošlosti, treba sanjariti, treba prihvatiti tu veliku psihičku dilataciju sanjarije, u miru velikog počinka. Tada, pamćenje se i imaginacija natječu da bi nam pružili slike koje prianjaju uz naš život.      
Ukratko, zadatak pamećnja animusa jest pravilno utvrditi činjenice u pozitivnosti povijesti jednog života. Ali animus je čovjek vanjštine, čovjek koji ima potrebu za drugima da misli. Tko će nam pomoći da u sebi otkrijemo svijet psiholoških vrijednosti intimnosti? Šti više čitam pjesnike, više utjehe i mira nalazim u sanjarijama sjećanja. Pjesnici nam pomažu da gajimo svoje radosti anime. Naravno, pjesnik nam ne kaže ništa o našoj objektivnoj prošlosti. Ali silom imaginarnog života, pjesnik unosi novo svjetlu u našu dušu: u svojim sanjarijama slikamo impresionističke slike naše prošlosti. Pjesnici nas uvjeravaju da sve sanjarije iz djetinjstva zaslužuju biti ponovo započete.

Trostruka veza: imaginacija, pamćenje i poezija mora nam stoga pomoći – to je druga tema našeg istraživanja – da smjestimo u područje vrijednosti taj ljudski fenomen samotnog, kozmičkog djetinjstva. Naš cilj stoga bi bio, kad bismo uspjeli razviti svoj nacrt, probuditi u nama, čitanjem pjesnika, i ponekad zahvaljujući jednoj jedinoj pjesnikovoj slici, stanje novog djetinjstva, djetinjstva koje seže dalje od naših uspomena iz djetinjstva, kao da bismo zahvaljujući pjesniku nastavili, dovršili jedno djetinjstvo koje nije dokraja završeno, ali koje je naše i o kojem smo bez sumnje mnogo puta sanjarili. Poetski dokumenti koje ćemo sakupiti trebali bi nas vratiti toj prirodnoj, iskonskoj oniričnosti, kojoj ne prethodi nijedna druga, samoj oniričnosti naših djetinjskih sanjarija. 
Djetinjstva raspršena u bezbrojnom mnoštvu slika zacijelo nisu datirana. Pokušati ograničiti ih na niz slučajnosti povezanih sa sitnim zgodama obiteljskog života značilo bi zanijekati njihovu oniričnost. Sanjarija premješta čitave svjetove misli ne mareći mnogo za slijeđenje niti pustolovine. U tome se uvelike razlikuje od sna, koji nam uvijek želi ispričati neku priču. 
Priča našeg djetinjstva nije psihički datirana. Datumi se stavljaju naknadno. Oni dolaze od drugih, odnekle drugdje, iz nekog vremena koje nije življeno vrijeme. Datumi dolaze upravo iz vremena u kojem se pripovijeda. Victor Ségalen, veliki sanjar života, bio je svjestan razlike između ispripovijedanog djetinjstva i djetinjstva iznova smještenog u snovito trajanje: "Djetetu se kaže neka pojedinost iz njegova ranog djetinjstva, ono je zadržava u pamćenju i kasnije će s poslužiti njome kako bi se prisjetilo, na svoj način izreklo i otegnulo, uzastopnim ponavljanjem, jedno umjetno trajanje." U drugom odlomku, Victor Ségalen pokušava otkriti "prvog adolescenta" i doista se, "prvi put", susresti s adolescentom koji je bio. Ako se sjećanja suviše ponavljaju, "ta rijetka prikaza" postaje puka beživotna kopija. Neprestano ponavljana, "čista sjećanja" postaju stari refreni osobnosti.
Koliko puta neko "čisto sjećanje" može ugrijati dušu koja se prisjeća? Može li i "čisto sjećanje" postati navikom? U obogaćivanju naših jednoličnih sanjarija, u revitaliziranju "čistih sjećanja" koja se ponavljaju, kakvu nam dragocjenu pomoć pružaju pjesnici svojim "varijacijama"! Psihologija imaginacije mora biti učenje o "psihološkim varijacijama". Imaginacija je tako aktualna sposobnost da unosi "varijacije" čak i u naša sjećanja iz djetinjstva. Sve te poetske varijacije koje nam dolaze u stanju zanosa dokazi su permanentnosti u nama određene jezgre djetinjstva. Želimo li dohvatiti njegovu bit na način fenomenologa, osobne povijesti prije su prepreka nego pomoć.
Takvo fenomenološko nastojanje da se poeziji sanjarije pristupi u njezinoj osobnoj aktualnosti dakako je znatno drukčije od objektivnih, i tako korisnih, psiholoških ispitivanja djeteta. Čak i ako se dopusti djeci da slobodno govore, ako ih se bez sustezanja promatra u nesputanoj slobodi njihove igre, čak i ako ih se sluša s blagim strpljenjem dječjeg psihoanalitičara, ne znači nužno da će se time postići jednostavna čistoća fenomenološkog ispitivanja. Suviše smo odgojeni za to i slijedom toga suviše skloni primijeniti komparativnu metodu. Majka bi to bolje znala, jer njezino je dijete za nju neusporedivo. No, nažalost, majka brzo zaboravlja... Čim dijete dosegne "dob razuma", čim izgubi svoje bezuvjetno pravo da zamišlja svijet, majka smatra svojoj dužnosti, poput svih odgajatelja, naučiti ga da bude objektivno – objektivno na jednostavan način na koji odrasli sebe smatraju "objektivnima". Kljuka ga se društvenošću. Priprema ga se za život čovjeka u skladu s idealom stabiliziranih ljudi. Upućuje ga se i u povijest njegove obitelji. Poučava ga se većini sjećanja iz ranog djetinjstva, čitavoj priči koju će dijete uvijek znati ispričati. Djetinjstvo – to tijesto! – gura se u kalup kako bi dijete što bolje nastavilo tragom tuđih života.

Dijete tako ulazi u sferu obiteljskih, društvenih, psiholoških sukoba. Postaje prerano sazreli čovjek. To znači isto što i reći da se prerano sazreli čovjek nalazi u stanju potisnutog djetinjstva. Dijete koje preslušava i ispituje odrasli psiholog, poduprt svojom sviješću animusa, ne odaje svoju samoću. Samoća djeteta skrovitija je od samoće čovjeka. Često tek kasno u životu otkrijemo, u svoj njihovoj dubini, svoje djetinjske samoće i samoće rane mladosti. U posljednjoj četvrtini života shvatimo samoće prve četvrtine, u odsjevima zaboravljenih samoća djetinjstva u samoći starosti. Dijete koje sanjari je samo, jako samo. Ono živi u svijetu svoje sanjarije. Njegova samoća je manje društvena, manje konfrontirana s društvom, nego samoća odraslog čovjeka. Dijete ima iskustvo prirodne sanjarije samoće, sanjarije koju ne treba brkati sa sanjarijom nadurena djeteta. U svojim sretnim samoćama, sanjarsko dijete ima iskustvo kozmičke sanjarije, koja nas povezuje sa svijetom. 
Prema našem mišljenju, upravo u sjećanjima te kozmičke samoće valja nam otkriti jezgru djetinjstva koja ostaje u središtu čovjekove psihe. Ondje se najprisnije isprepleću imaginacija i pamćenje. Ondje biće djetinjstva spaja realno i imaginarno, proživljava na vrhuncu imaginacije slike stvarnosti. Sve te slike njegove kozmičke samoće proizvode dubinske učinke u biću djeteta; nevisno o njegovu biću-za-ljude stvara se, pod nadahnućem svijeta, biće-za-svijet. To je biće kozmičkog djetinjstva. Ljudi prolaze, kozmos ostaje, kozmos koji je uvijek prvobitan, kozmos koji ni najveći svjetski spektakli neće izbrisati iz cjelokupna toka života. Kozmičnost našega djetinjstva ostaje u nama. Ona ponovo iskrsava u našim samotnim sanjarijama. Ta jezgra kozmičkog djetinstva tada je u nama kao neko lažno pamćenje. Naše samotne sanjarije aktivnosti su određene metamnezije. Čini se da nas sanjarije k sanjarijama našega djetinjstva upoznaju s bićem koje prethodi našem biću, cjelokupnom perspektivom antecedencije bića. 
Jesmo li bili ili smo sanjali da jesmo, i sada, dok sanjajmo o svome djetinjstvu, jesmo li mi mi sami? Ta antecedencija bića gubi se u daljini vremena, odnosno, u daljini našega intimnog vremena, u onoj višestrukoj neuvjetovanosti naših rođenja za život psihe, jer život psihe iskušava se u mnogo pokušaja. Psiha se neprestano pokušava roditi. Ta antecedencija bića i bezgraničnost vremena sporog djetinjstva su korelativni. Povijest – uvijek povijest drugih! – nakalemljena na nejasne prapočetke psihe zamračuje sve moći osobne metamnezije. A ipak, psihološki govoreći, ti prapočeci nisu mitovi. To su neizbrisive psihičke zbiljnosti. Pomažući nam prodrijeti u te prapočetke antecedencije bića, dragocjeni pjesnici donose nam tračke svjetla. Tračke? Bezgraničnu svjetlost!