Iako u to vrijeme još nije bio doktor, Alberto Rego to je odlučio postati još kad je s nepunih pet godina – "koje čudo od djeteta!" – krenuo, sa zavidnom ozbiljnošću i ustrajnošću, u osnovnu školu. Predodređenost za doktorat obavijala je svojim oštrim svjetlom to neokaljano djetence od najranijeg doba. Jedna starinska fotografija uglednika u dobi od devet godina, koja ga prikazuje s rukom naslonjenom na stup drvene verande i zadubljenim licem predsjednika razreda, jasno obznanjuje da taj dječak čeka još samo malo brade i katedru.       

Kasniji životopisi Alberta Rega opovrgavaju legendu da veliki ljudi gotovo nikad nisu bili dobri učenici. Naš je doktor redom prolazio sve stupnjeve obrazovanja što ih dobrohotna vlada nameće mladim ljudima koji se žele posvetiti, uz odgovarajuću plaću, dobrobiti društva, i nije omanuo ni u jednom od koraka niti je ikad ni načas zastranio s puta. Briljirao je na svakom ispitu, nakljukao se svakojakom znanošću, podvrgnuo paski čitavog niza učitelja. Kako je njegova glavica rasla, tako ju je on grijući stolice punio novim znanjem. Nije ustuknuo ni pred jednom preprekom, i klonio se hirova i naglih preokreta svojstvenih neumjerenim dušama. Po naravi lišen svakog oblika osobne originalnosti, znao je rigorozno se držati u granicama tekućih programa te je uživao u onoj sreći, nepomućenoj zavišću, koja se sastoji u bivanju uvijek prvim u razredu. Tako je nakon dvadeset godina željezne discipline i skromnih napora dospio, s kalendarskom točnosti, do prve etape svojih ambicija, postavši pred zakonom i ljudima ono što je uvijek bio u svojim mislima i u svojoj najdubljoj biti: doktor. 

No, ta prva i uzvišena pobjeda nije mu udarila u glavu, i samo je jedan jedini izvanjski znak ukazivao na duboku promjenu koja se zbila u njegovu životu: pustio je bradu. Dostojanstvo nove titule to mu je nametalo: tko bi smogao drskosti zamjeriti mu na takvom neznatnom isticanju njegove začetne važnosti? Dvadesetsedmogodišnji mladac, obrijan, ne imponira, ne ulijeva poštovanje: doima se još kao student. Brada je simbol snage, učenosti, stečene muževnosti. Te rijetki čuperci kovrčave dlake što su se uvijali na bradi doktora Rega bili su konačan inicijacijski pečat njegova akademskog stupnja, početak njegova autoriteta i njegove slave.   

Ali doktor opskrbljen bradom ne može tek sjediti sklopljenih ruku: paćenici ga dozivaju, neznalice iščekuju, cijeli svijet prigiba uho uz njegova zakonito prodikujuća usta. Doktor Alberto Rego na sve je moguće načine pokušavao odgovoriti na ta očekivanja, tim više što mu je bilo preostalo još nekoliko nepostignutih ciljeva. Više mu nije bilo dovoljno da bude doktor: želio je postati profesor, slavan učenjak, začetnik. Želio je, ukratko, biti čovjekom priznate važnosti, učiteljem onih koji ne znaju, vodičem savjesti, upraviteljem i šefom nečega. I tada izbi na vidjelo, u svem svom sjaju, nemjerljiva veličina njegova uma. 

Genijalni ljudi se dijele, za one koji još ne znaju, u tri kategorije. Postoje oni koji, premda imaju talenta i čak možda i genija, nikad ne uspiju afirmirati se pred svojim suvremenicima te umiru, zbog tog razloga, siromašni i više-manje nepoznati. Zatim postoje oni koji uspiju ubrati plodove genija koji zbilja posjeduju te primaju pravednu nagradu za svoj trud. Konačno, postoje i oni koji mada nemaju nikakve originalnosti i nikakve genijalnosti, uspiju postići da ih se smatra i plaća kao originalne i genijalne. Svekolika njihova umnost počiva u uvjeravanju drugih da je imaju. 

Doktor Alberto Rego pripadao je tom zadnjem soju. On nije imao ideja, ali je briljirao u umijeću usvajanja tuđih; nije umio govoriti, ali je umio ponavljati ono što je čuo; nije bio kadar izumjeti ništa novo, ali je vrebao na svaku prekogorsku ili prekomorsku novinu te je, jednom je ščepavši, odmah postao njezin prvi glasnik. On nije slijedio glupavu politiku umno nedoraslih koji mrze velike ljude i bježe od njih. I on ih je mrzio, ali potajice: čak je i tražio njihovo društvo i lukavo sisao njihove misli i riječi kako bi mogao još bolje igrati pred drugima svoju ulogu malog velikog čovjeka. 

Odavno je shvatio, s pronicavosti koja mu je bila svojstvena, da pomoću para i spoznaja čovjek može postići ono što želi. Para je imao – bio je jedini sin i unuk bogatih roditelja – a zahvaljujući parama i njihovim blagodatima spoznaje su upravo pljuštale. Pare su mu omogućile da kupi mnoštvo knjiga, da se pretplati na mnoštvo časopisa, da prima u vlastitu kuću raznorazne učitelje te ležerno prokrstari čitavu Evropu. I krstareći pobrao je nove novine i prionuo uz druge spoznaje. Govorio je malo i loše, ali je govorio četiri ili pet jezika, te su stranci u Italiji i Talijani u inozemstvu bili iskreno zadivljeni širinom njegova znanja i svestranošću njegova uma. Njegova nemuštost učinila ga je veoma cijenjenim u očima budala; njegovo poliglotsko ćeretanje pribavilo mu je naklonost stranih zvijezda; njegovo glumatanje učinilo ga je cijenjenim među površnima; njegova kukavština izbavila ga je od udaraca inteligentnih i snažnih. Tri je ili četiri godine proveo u tom mučnom "govorenju o nečemu". Godinu za godinom njegova se ništavost odijevala u imena, teorije, titule i pozicije. Popabirčivši nešto budizma u Americi, nešto teozofije u Engleskoj, nešto psihologije u Njemačkoj, nešto dosjetljivosti u Francuskoj, pokoju teoriju u Beču i poneku metodu u Bernu, s vremenom je stekao određeni glas u Italiji. Sada je orlić mogao izaći iz gnijezda i iskušati svoja krila od papira, izrađena i slijepljena s toliko truda. Veći od Cezara dođe, ne vidje, ali ipak pobijedi. Okupio je nekoliko učenika, pokrenuo časopis, uređivao biblioteku, predsjedavao društvu. Nije imao ni jednog prijatelja ali je brojio na tisuće poznanika. Njegova knjiga adresa postala je golem katalog dijeljen po čitavoj Europi. Svaki je kongres čuo njegovu riječ, svaki je časopis imao njegovu prozu, svaka je kavana imala čast primiti ga kao dragog – no, žalibože, privremenog! – gosta. Poput Fausta, želio je okusiti sva znanja: postao je mistik, obilazio vračeve, liječio luđake, istraživao tajanstva duše, upuštao se u književnost i odavao dojam poznavaoca muzike. Ali to još nije bilo dovoljno. Težio je nečemu što će ga razlikovati od svih drugih doktora koji imaju bradu i znaju govoriti o svemu.

Tada je, prvi od svih, uveo u našu zemlju novu mađarsku metodu liječenja bolesti bez medikamenata. Ta se metoda sastojala u gramatičkoj analizi monologâ bolesnih osoba te upotrebi tako dobivenih riječi u terapeutske svrhe. Iznad njegovih vrata, velika ploča od bijelog mramora ispisana crvenim slovima obznanjivala je da je spreman liječiti svakog živog tom svojom alternativnom metodom. Ali nije imao sreće. Pojavile su mu se samo tri-četri histerične gospođe ili gospođice koje su, kao što se ubrzo pokazalo, u liječniku tražile prije svega muškarca. Ali doktor Alberto Rego nije bio voljan okaljati lakim uspjesima svetište znanosti i čistoću svoga studija. Je li možda, kao što su tvrdili neki zlobni jezici, uslijed dugih studioznih bdjenja naš znanstvenik izgubio svaki trag mužjačke bestijalnosti? Ta činjenica nije dokazana i sa svoje smo strane više skloni tu pobjedu nad putenosti pripisati misticizmu.     

No, nakon nekog vremena naš je doktor izgubio svaku strast prema novoj metodi. Neki drugi doktori, zavidni na njegovoj slavi, odmah su se dali na tendenciozno učenje mađarskog kako bi mu oteli tajnu i sada su tvorili bezobraznu konkurenciju. Njegova specijalnost više nije bila samo njegova. Valjalo mu je naći drugu.  

Potraga nije bila teška. U to doba jedan je finski matematičar počeo proučavati inteligenciju sobova i polučio je čudesne rezultate. Sobovi su čitali, govorili s pomoću konvencionalnih znakova, naučili su sve četiri operacije i davali određene naznake da su shvatili pravilo trojke. Ta dostignuća ljudske i životinjske inteligencije bila su potpuno nepoznata u Italiji, ali se o njima već bilo počelo raspravljati u Nizozemskoj i Poljskoj. Doktor Rego nije časkom oklijevao. Spakirao se, tutnuo u lisnicu tisuću lira, napunio džepove bilježnicama te se otputio u Finsku. Čudesa sa sobovima bila su autentična. Naš je znanstvenik imao prilike prisustvovati svim eksperimentima i s lakoćom se uvjerio da i životinje znaju misliti. Dovoljno je educirati ih i poslati u školu da bi bile ravne našim najmarljivijim učenjacima. Nije li na vlastite oči vidio smeđeg medvjeda koji je, služeći se šapama, bez greške pročitao jednu Krilovljevu basnu?  

Sav obuzet tom zapanjujućom novìnom, vrativši se kući doktor Rego odlučio je započeti eksperimente na vlastitu ruku i postati priznatom glavom velike škole životinjske psihologije. Nije međutim bilo lako odabrati životinje prikladne za uživanje plodova te nove izobrazbe. Konji ili magarci bili su suviše velikih dimenzija i nezgrapni, a prije svega neumjereno su jeli u to vrijeme skupe krme. Pse je isključio jer su ga podsjećali na jedan nemio događaj. No jedne večeri, dok se zadubljen u svoje misli vraćao kući, razbijajući glavu teškim izborom, nekim je slučajem nedaleko od svoje ulice naišao na jadnu izgubljenu mačku koja je tužno cvilila kraj rešetaka jednog vinskog podruma. Bljesak obasja oštar doktorov um. Evo odabrane i predestinirane životinje! Ovaj tajanstveni primjerak egzotičnih Felidae, životinjske porodice drage pjesnicima i filozofima, suputnice u probdjevenim noćima studija, ljubiteljice noći i indolentne meditacije, bijaše sasma prikladan za njegov slučaj. Približio se nesretnoj mački, pomilovao ju je, umilio joj se češkajući je po glavi, i tako vukao za sobom sve do kuće. Bogatim i gala obrokom od ostataka pečenja i mortadele, zauvijek je stekao njenu privrženost. Već sutradan mačka je bila smještena u sobičak čiji je ključ posjedovao samo doktor, i poduka je započela. Mačka, kao što je znanstvenik ustanovio nakon temeljitog istraživanja, bila je ženskog spola, ali spol nije mogao bitno utjecati na eksperiment. U svakom slučaju, radilo se o mački obdarenoj natprosječnom inteligencijom.   

Sobičak je bio nakrcan školskim pločama, tabelama u boji, kuglicama, blokovima za pisanje, kockama, dječjim knjigama. Svakog dana doktor se zaključavao u nj na više sati i iz njega je dopirao njegov glas u falsetu, nadmoćno nadglasavajući plahe učeničine mijauke. Zahvaljujući bezgraničnom strpljenju, repeticijama, iznutricama, udarcima štapom i milovanjima, školovanje jadne beštije napredovalo je velikim koracima iz mjeseca u mjesec. Nakon godinu i pol dana ona je umjela pročitati – služeći se konvencionalnim alfabetom, zamasima šape – mnoge riječi; pokazivala je da razumije njihovo značenje; odgovarala je na učiteljeve upite, i dospjela je do stupnja da izračunava prostu i složenu kamatnu stopu ma kakvog kapitala. Ali ti rezultati nisu dostajali doktoru Regu. Do tih su postignuća došli i finski sobovi, a on je želio da talijanska mačka još kompliciranijim podvizima zadivi čitav znanstveni svijet. Još jedna godina studija bila je potrebna da nesretna školarka savlada algebru i upotrebu apstraktnih pojmova. "Ovo", zaključio je doktor Rego, "pravi je i prijelomni uspjeh. Priznati zvijerima moć prepoznavanja konkretnih i vidljivih stvari relativno je lako, ali kad ih se uspije natjerati da shvate one nevidljive i teoretske, uspjeh je potpun i konačno je dokazano da se inteligencija životinja može mjeriti s onom ljudi."  

Nešto je, kroz sve to vrijeme, procurilo od fascinantnoga doktorova djela i mnogo je znatiželjnika i nekoliko znanstvenika zahtijevalo vidjeti i upoznati mudru mačku. Doktor Rego, sada pri kraju svoje poduke, i strepeći da bi mu drugi mogli oteti primat na tu slavu, rado je pristao te je pozvao u kuću odabrano i ugledno društvo sačinjeno ponajviše od liječnika, okultista i otmjenih dama. Te znamenite večeri kuća slavnoga talijanskog doktora bila je puna nestrpljive i brbljave čeljadi. U kutku sobe katastrofalnog ukusa, ali dovoljno velikih razmjera, stolić prekriven crvenom prostirkom čekao je dolazak čuda od mačke. Kad se ona najzad pojavila, u pratnji svoga tutora u svečanom odijelu, svi su bili razočarani. To je bila najobičnija crna mačka, sa žutim i nepomičnim očima i parom dugačkih i šiljatih ušiju. Doktor nije htio voditi demonstraciju jer se nije uzdao u metodu jednostavnog prijenosa mišljenja kao ni u onu vulgarnog trika, pa se, pošto je drhtavim glasom dao stanovita objašnjenja i naputke, povukao iz sobe.

Postariji profesor, izabran od prisutnih, približio se životinji i eksperimenti su započeli. Sirota je mačka odradila jednu Danteovu tercinu, izvršila tri množenja, odgovorila na više pitanja iz fizike i zoologije te izrecitirala iz glave – uvijek se služeći desnom šapom prema utvrđenoj proceduri – jednu Stecchettijevu pjesmu.                             

Jedna dama koja je ponijela sa sobom neku ilustriranu knjigu, htjela je vidjeti umije li pametna mačka raspoznavati predmete. To je bio, za sve prisutne, vrhunac čudesa. Ne samo da je mačka svaki put rekla ime stvari prikazane figurom, već je tome pridala vlastiti svojevrstan sud. Na primjer, vidjevši sliku starice, dodala je: - Gadura. – Pred slikom kokoši, nakon utvrđivanja identiteta slijedilo je: - Ukusna. – Veliko otkriće doktora Rega tako je dobilo potpunu potvrdu: životinje raspolažu i moći rasuđivanja! 

Profesori, budisti i mlađe među damama bili su sedmom nebu i već su naumili završiti seansu i zapljeskati genijalnome učitelju, kadli je jedan matematičar u skupini došao na ideju da mački pokaže zadnju fotografiju slavnoga doktora. Mačka ga je prvo ozbiljno strijelila pogledom svojih žutih, crnom zjenicom rasječenih očiju, a potom je stala polako tapkati šapom po crvenoj prostirci. Počela je s i; zatim je dodala d, pa opet i; zatim, u gotovo jednom zamahu, o te završno t. Sveukupno: idiot. 

Trenutak šutnje – zatim smijuljenje – zarumenjena lica – meškoljenje, mrmljanje, usiljeno kašljanje, škripa stolica. Govorilo se u po glasa. Mačka, spokojna i blažena, nakon tolikih napora, gledala je uzvrpoljeni skup svojim bistrim očima što su svjetlucale među crnom dlakom. Činilo se kao da je svjesna da je njezino školovanje potpuno uspjelo i da je napokon sposobna prosuđivati i svoje gospodare. Jedna životinja izrekla je riječ koju se većina ljudi nije usuđivala izgovoriti pred slavnim znanstvenikom.  

Svi su se brže-bolje razišli, a doktor Rego pravio se da ništa ne zna, iako je od samog početka eksperimenta prisluškivao na vratima. Zahvaljujući svojoj duševnoj snazi i postojanosti, ubrzo je dobio zadovoljštinu. Jedan sveučilišni fakultet nedugo ga je poslije pozvao da otvori katedru za životinjsku psihologiju, a pretjerano inteligentna mačka umrla je u isto vrijeme, nerazjašnjenom i sumnjivom smrću, u kući svojega gospodara.

Metadata