"Nepokretni bulevar bez saobraćaja" – ta bilješka jedne od pjesama Iluminacijâ, kojoj se volim vraćati, obnavlja u meni sjećanje na jednu četvrt Nantesa koja je, premda kroz nju ne prolazi nijedan bulevar, obuzeta raskošnom obamrlošću, atmosferom rascvale sijeste, onom raspoznatljivom pospanošću što je svojstvena, ljeti, ubavim četvrtima gurnutim u sjenu službenih rezidencija (Rimbaudov tekst datiren je s naznakom: Bruxelles – Bulevard du Régent). Slika što je imamo grada u kojem smo proveli tek kratko vrijeme razvija se, slijedeći neko anarhično bujanje, na osnovi stanovite zametne ćelije koja se ne podudara nužno s njegovim živčanim ili funkcionalnim "centrom". Ta ćelija, ta majušna četvrt od koje je za mene sve polazilo i kojoj se sve vraćalo sa strogošću izlazaka iz internata i ulazaka nazad u nj, bio je administrativni, vojni i klerikalni Nantes čija os od sjevera prema jugu, između Erde i Loire, slijedi liniju dvaju velikih šetališta: šetališta Sv. Petra i šetališta Sv. Andrije, čije središte obilježava spomenik koji nije gotovo ništa manje egzotičan za Francusku od obeliska: krajnje neaktualna i vrlo samotna Kolona Louisa XVI okuplja, u polumjeru od otprilike tristo metara, prefekturu, gradsku vijećnicu, katedralu, muzej, licej, Vojni korpus, Botanički vrt i dvorac. To je tiha i mirna, porozna četvrt u kojoj život kao da se zakapa kako bi se pomolio negdje pri periferiji, i gdje se načas, pod okriljem jedinog javnog prikaza kralja-bravara u Francuskoj, utišava živahni tok što struji iz ulice maršala Joffrea i nešto dalje uvire u Verdunsku. Nevjerojatno je da sam prelazeći iz liceja Clemenceau u licej Henri IV, a zatim u Ecole Normale, oko Panteona nanovo otkrio gotovo istu tu napola klerikalnu tišinu, te štedljive odlaske i dolaske što odišu satnicom, ritualom i pravilom, suzdržan način kretanja u svako doba dana kao španjolskim gradovima u doba sijeste, kao i dojam, koji je Nantes što je ocrtavao obrise našoj školskoj klauzuri u meni toliko snažno pobudio, suviše prostrane cestovne mreže koju tanki mlaz iscrpljena života ne uspijeva posve oživjeti. Kada danas izađem iz kolodvora te preko trga Katedrale krenem prema pješačkoj zoni Bouffaya, nanovo prolazim kroz pomalo sumornu, pomalo gordu naseobinu,  – i koju nalazim gotovo nepromijenjenom – što mi se od moje jedanaeste godine nametnula kao slika samoga gradskog entiteta. Moguće je da ta slika vrijedi samo za mene. Netom iskoravši s kolodvora, stranac koji  prolazi tom četvrti Šetalištâ vjerojatno u njemu vidi samo blijedu repliku bordoških Allés de Tourny. No djetinjstvo spontano i do krajnosti razvija materijalne slike onoga čemu se one otvaraju, i tako ih afektivno pamćenje jednom zauvijek bilježi: iza korintskih stupova, trulećih zabata, misterija lišenog arhitektonskog drijemeža starih zatvorenih hotela iza bedema kestenovih stabala naslućivao sam Delvauxove, pa čak i Chiricove gradove. Usprkos činjenicama, uvijek ih nanovo nalazim ondje. Nimalo ne zazirem od gradova što vrve, zveče i odjekuju, koje kao da njihova vlastita graja baca u trans, te ponekad daju naslutiti što bi to mogao biti orgazam čistog djelovanja. Sam mi se Nantes prvi put učinio takvim. Putujući Portugalom i prolazeći kroz Porto, još se sjećam grozničavosti, neopisive allegrie prometa na ulicama toga grada kako mi udara u glavu. Ali idealni grad koji spontano iskrsava iz mojih sanjarija ostaje, po uzoru na nanteska Šetališta, evakuirani grad , kad više ništa ne ublažuje oštre uglove njegovih ulica, kad se ljudska tmuša što zastire njegovu mineralnu arogantnost raziđe.             

    Ta otmjena, pomalo osamljena nedjeljna atmosfera, koja kao da uvijek natapa ulice oko liceja, rasplinjava se tek u blizini ulice Richebourg, nepravilnog i tada još prilično priljavog prolaza koji je protjecao ispod i uzduž južne strane liceja. Klepet, vjerojatno tokarskog stroja, za ljetnih je dana putovao tom uskom ulicom i uzdizao se sve do otvorenih prozora šestog razreda: taj pozadinski zvuk u mome sjećanju ostaje nužni pratilac litanije latinskih deklinacija te, vjerojatno iz tog razloga, svojim odbojnim zvučnim komentarom obogaćuje čudnovat izraz "être au rouet". Kad bi došli praznici, i kad bih na putu prema kolodvoru silazio ulicom Stanislasa Baudrya, krajičkom bih oka pogledao u smjeru te potištene, grubo popločene, smrdljive uličice bez pločnikâ, kao izašle iz doba dijākā. Kapela liceja nadvisivala ju je svisoka, nasađena iznad nje poput krmene palube tropalubnog broda na sidru: sraz te ledene arhitekture po nalogu Treće Republike s toplom uličicom za mene nastavlja surovo obilježavati službenu južnu granicu Nantesa na čijem sam najanonimnijem i najnovijem rubu živio.

      Ne mogu reći zašto je Nantes ostao moj grad a da prvo ne razjasnim razloge zbog kojih Angers to nikad nije bio. Sve je naime – usluge, udaljenost, telegrafski sustav, obiteljske i poslovne relacije – povezivalo Saint-Florent mojega djetinjstva sa službenim kotarskim središtem u kojem su moj otac i majka proveli gimnazijske godine, poput sve djece plemenitaških ili poluplemenitaških Florentinaca. Put koji je vodio u Angers, njegove željezničke postaje i duga stanka na pola puta na stajalištu u Champtocéu (rodnom mjestu moje majke i matičnoj luci svih Belliarda) bili su mi poznati odrana: a to su mi i ostali, poput metra za tkaninu, svojevrsne baždarske mjere za mjerenje putovanjâ. Jedno od sjećanja iz doba Prvog svjetskog rata koje mi se najživlje usjeklo u pamćenje jest putovanje noćnim vlakom: pamtim miris vlažnog ugljena, cijevi za grijanje, slabašno palucanje žućkastih stijenjeva, neprekidno škljocanje pomičnih prozora što su poskakivali u svojem drvenom okviru na pozadini tame izbrazdane kosom kišom, sanjivih noćnih zastoja tijekom kojih bi glas monotono ponavljao neko nerazumljivo ime prije nego što bi potonuo u maglu. Ono što mi se sviđalo – i što mi se još sviđa u tome putovanju kada ga poduzmem danju – bio je pojas prigradskih naselja što se protežu duž obale Loire, što nagoviještaju blizinu grada tri postaje unaprijed, od Possonnièrea do Behuarda i od Behuarda do Bouchemainea. Ovdje, razasuti između odrona prekrivenih vinogradima, kozji putovi vijugaju strmim obroncima među ruševnim ziđem, zajedno s panjevima od škriljevca i ilovače, sprženim ljetnim šipražjima i cjelokupnim repertoarom seoskih kuća, od tursko-hinduističkog paviljona do lažnog Trianona koji prenosi na brežuljke Loire napola barokni, napola onirički arhitektonski stil svojstven plažama iz Belle Epoque. Još i danas volim vidjeti kako se uzduž puta stere – s njihovim tornjićima i promatračnicama što privlače žutu i već gotovo horizontalnu svjetlost ljetne večeri – taj isprekidani porub ladanjskih dvoraca što stvara privid blistava poteza, uzduž rijeke, jednog ne samo velikog već i fantazijom bogatog naselja: dvostruko obećanje koje grad uopće ne ispunjava. Genij Angersa – pod pretpostavkom da postoji genij mjesta – uvijek mi je izgledao kao genij obzidavanja: njegova oskudna lokacija podalje od rijeke, na prilično tijesnom pritoku, podsjeća na one skučene naravi koje, kad se vrše ispitivanja tla za osnutak mjesta, zastrašene raspoloživom površinom gomilaju kuće i crkvu u zabačenom kutku svedenom na četverokut igraćeg stola. Sve poveznice grada, koji se kasno industrijalizirao, prilično su uske, a u doba mojeg djetinjstva nigdje nisu prelazile kotarske okvire: sitni plemići koji su dolazili prezimiti u svoje dvore u ulici des Arènes prije nego što se vrate u svoje dvorce na sjeveru, seljaci opterećeni narudžbama koji su dolazili u nabavu u administrativno središte, seoski parničari, pohodi ad limina svećeničkih lica pokrajine bogate redovima posvećenim edukativnom ili karitativnom radu. Taj će kratak dah gotovo odmah zapahnuti posjetioca koji nasumce luta ulicama, osobito ako upravi korake prema pustoj četvrti katedrale, njenim uličicama punim pozaspalih mačaka i lonaca s geranijem, gdje se negda moglo izdaleka nazrijeti samo tiho lepršanje svećenikove haljine: spletke u nepropusnom prostoru, miris društvene ustajalosti, stagnantna i uskogrudno konfliktna mikroduštva. Angers, a ne Balzacov grad, uvijek mi se činio pravom domovinom župnika iz Toursa. U tome je pogledu zacijelo više balzakovski nego Nantes: ostavimo li postrani Pariz, koji je za njega nešto poput sablažnjivoga kancerogenog implantata u slabo prokrvljenom tkivu ruralne Francuske, Balzac je povlašteni romanopisac džepova društvene obamrlosti gdje je zrak istrošen, a materijalno okruženje što pritišće taj loše prozračen život naposljetku ispušta, u hermetički zatvorenom prostoru, ista ona umrtvljujuća zračenja kojima je kuća Usherovih ozračila svoje posljednje stanovnike. To distinktivno obilježje anžuvinskog podrijetla razaznajem u uzbudljivim knjigama Mauricea Fourréa, koji je poznavao i uzveličao Angers kao i Nantes, ali koji pripada prvome. Bilo da se njihova radnja odvija u Parizu, Richelieuu ili Bretanji, u njegovim djelima odgonetavam zaigrani i rječiti farniente anžuvinskog građanina srednjeg staleža koji se kreće između trgovine u ulici des Lices, kolibice od sedre, nedjeljne ribičije i paviljona za boules de fort. Prilično neopterećeno administrativno središte, bogatije bilježnicima nego poduzetnicima, diskretni probavni sustav zemljišne rente – uostalom uredan, ubav i susretljiv, malko usporena bìla, kao da su radni dani ovdje prožeti nekom lebdećom, prekobrojnom dokolicom –, grad na obali rijeke Maine prilagođen je više udobnostima raskošnog konca života nego stressu američkog tipa. Čini mi se da sam, nejasno na svoj način, još kao dijete naslućivao da prihod koji se u njemu koncentrirao od mršavih seoskih zakupa ovdje još kola u sirovu stanju, doživjevši manje preobrazbi nego drugdje, što je samo pojačavalo u mome duhu sliku nezgrapna gradića, grude koja još prianja uz svoje temelje, čije odvajanje od teritorija još nije dokraja ostvareno.

    Grad se promijenio od mojeg djetinjstva. Postao je življi. Zamijenio je svoju gotovo seljačku nonšalantnost za nametnutu uskomešanost, bez valjanijeg razloga, zbog čega su mnoge šetnje njime postale nezahvalne. Ipak, između dva vlaka (već je dugo, otkako sam jednom zgodom na zimskoj klupici prerezao stranice Mramornih litica, on za me grad "između dva vlaka") volim se popeti, s desne strane od opkopâ dvorca, do procjepa što ga tvori uzano šetalište koje se završava humkom koji gleda na vrtove uz Maine, smještene na lokaciji nekadašnjeg niza starih i ružnih priobalnih kuća. Kao svježe izvađen iz dječjeg kalupa za figurice od pijeska, taj je dvorac uz katedralu u Albiju najljepša meni poznata nakupina slijepog zidarstva u Francuskoj. Jednoliko cementirani škriljevac ističe oku ugodnu strukturu uspješno preuzetu i za restauraciju novog kolodvora. Pogled koji se obrušava u sjenovite opkope dvorca, prekrivene zelenilom kao preslikanim s kakva predrafaelitskog platna, iznenađen je dražesnim i pomalo nezemaljskim prizorom bijelim mrljama posutih košuta kako pasu. Čitav jedan besposleni dan namjenjujem istraživanju ulice de Létenduère, čiji mi blagi nagib što se spušta od četvrti kolodvora prema parceliranim zemljištima Loire budi radoznalost, i privlači korak šetača: volio bih vidjeti kako se ostvaruje, tako kasno, neobični spoj grada s rijekom koja ga je toliko dugo plašila. Suočen sa svjedočanstvima stranaca koji ih posjećuju prvi put, i koje Nantes odbija kao što ih Angers očarava, ponekad imam dojam da sam nepravedan prema tome gradu. Ali osjećaj me ne napušta, snažniji od svega, da ne mogu ništa očekivati od njega: jednako oštar, jednako nepravedan kao ravnodušnost žene iz čijeg pogleda u trenu iščitavate da se nikad neće zagrijati za vas.

    Osim toga, budući da slika svijeta koju imamo u zrelo doba uvijek dobrim dijelom ovisi o predodžbi koju smo imali kao djeca, dva su razloga bila, i još jesu, uzrok što nisam bio kadar doživjeti Angers kao posve dovršen grad. Prvi je statistički. Živio sam u ruralnom gradiću, i moje viđenje velikog grada bilo je uglavnom knjiško i brojčano. U to doba, kad elitizam još nije postao predmetom djelotvornog protunapada, autori priručnikâ nisu se libili rangirati francuske gradove na isti onaj način na koji su nam određivali mjesto u školi prema poretku naših sastavaka. A u slici koju sam o njemu imao, pravi, uskomešani grad pun snova dosezao je potpuno dostojanstvo (gdje je giljotina posjedovala brutalnost rezultatâ pismenog ispita) samo ako je prelazio istinski prag Bića, prag na kojem se količina naglo pretvarala u kakvoću, i koji se u mojemu duhu jednom zauvijek utvrdio u šestoznamenkastome broju: sto tisuća stanovnika. U to doba, Angers se neslavno okretao oko osamdeset tisuća: s Amiensom, Montpellierom, Besançonom ili Grenobleom dijelio je, i za mene još pomalo dijeli, blamažu povezanu s učenicima čija tromjesečna izvješća zabrinuto ukazuju na potrebu da se više potrude, i koje kasnije zatječemo kako čame, zapeli, u službi neredovnih nastavnika.

    Drugi razlog ticao se tramvaja, koji su u to doba tvorili dio moje osobne mitologije.

    Do moje petnaeste godine, a vjerojatno i dosta nakon toga, jedna od mojih najdražih knjiga – konkurentno s nastavcima Francuskog lovca, u kojima sam gutao opise itinererâ za cikloturiste – ostao je dotrajao Michelinov vodič koji je na tavanu pravio društvo zbirci Vermotovih almanaha te ispunjavao više od jednog poslijepodneva prisilnog posta, kad bi mi ponestao redovit obrok Vernea ili Coopera. Još i danas kad otvorim taj svezak, koji je znatno odebljao, malo-pomalo poprimivši dimenzije malog Bottina, dogodi se da, očaran, provedem sat-dva promatrajući, uspoređujući, naslagujući u imaginaciji poput precrtâ ružičaste listove s prikazom planova gradova, što su u to doba bili jedine donekle precizne slike Francuske koje su obitavale u mojoj glavi. No u to doba primjećivao sam samo neke od njih: ako plan nije sadržavao istočkanu crtu koja je prikazivala mrežu električnih tramvaja, okrenuo bih stranicu, posve nezainteresiran, te bih krenuo dalje.

    Teško mogu reći kako je nastala ta neobična predrasuda. Možda je, u potpunom neznanju u kojem sam se nalazio po pitanju racionalnosti prijevoznih sustava, grad bez tramvaja za mene bio ravan predjelu bez željezničkih pruga: ne toliko posljedica skučenih dimenzija koliko gotovo nepojmljive civilizacijske zaostalosti. Nazirem, napola, i druge razloge: ugled minijaturizacije – koji je za mene zahvaćao i regionalne željeznice, u ono doba također još u uporabi, i koji je ta mirna i bezbrižna ophodna vozila pretvarao u posrednike između pravog vlaka i igračke – te dojam delikatne zaprege što se okreće na tračnicama u zatvorenoj komori, namijenjene razonodi kao i korisnosti, zbog čega se nikad nisam ukrcao u to vozilo a da nisam osjetio užitak bijega, da me nije obuzeo nejasan osjećaj dokolice i dopusta. Tramvaj je za mene uvijek iskupljivao neke gradove s manje od sto tisuća stanovnika, koji su međutim bili opskrbljeni tramvajskim linijama. Ali nije spašavao Angers. Za te malene, slabunjave anžuvinske tramvaje, visoko uzdignute od tla, koji su opsluživali slabo prometnu mrežu, nikada nisam uspio razviti osobito zanimanje. Kraj njih, duži, aerodinamičniji nanteski tramvaji, prijatne boje svježeg maslaca, što su kretali uz arogantan i autoritaran zveket izgledali su mi poput brze lokomotive kraj onih soptavih kotlova na kotačima koji su u to doba završavali svoj životni put vukući vagone po toboganima ranžirnih kolodvora. K tome, uoči ljeta posjetioca bi iznenadili prikačivši za lokomotivu "baladeuse", nisku prikolicu bez pregrada i prozora na čiju se sjedalicu sjedalo izravno s ulice i iz koje se silazilo onako ležerno kao što se silazi s pokretnog nogostupa. Ta dražesna vozila otvorenog prostora, prijatelji sunca, nagoviještala su ljeto na ulicama Nantesa s onom regularnošću s kojom kukavica nagoviješta proljeće. Nestavši s lica zemlje prije više od četvrt stoljeća, oni su za mene razlog zbog kojeg i dalje osjećam potajnu privlačnost priče Borisa Viana u Jeseni u Pekingu u kojoj, umaknuvši gradskoj strci kao poludjeli planet, tramvaj sa svojim putnicima nastavlja svoj beskrajni put preko brda i dolina seoskog krajolika. Razumije se, u jednoj od tih čarobnih nanteskih prikolica, koje su svako putovanje pretvarale u plandovanje, rado bih u nedogled istraživao putove Francuske. Nije li to bio način da se obiđe Indija u jednom od mojih najdražih romana Julesa Vernea, Parnoj kući?

    No, dok ja pišem ove retke natopljene nostalgijom, mjesni časopis objavljuje iznenađujuću vijest: tramvaji će se vratiti u Nantes! Posljednji grad koji se od njega odijelio, prosvijetljen tko zna kojim proročanskim vijećem, on je odlučio ponovo oživjeti svoj izgubljeni talisman... Ta vijest u meni samo potkrepljuje uvjerenje, koje me neprestano prati kako odmičem ovim stranicama, o reverzibilnom vremenu, o moći uskrsnuća svojstvenoj toj prošlosti Nantesa, gdje nepravilni pločnici koji su u ono doba tvorili ulice ne zajamčuju, ne podupiru golemo zdanje sjećanja, ali gdje godine zanosnog predmnijevanja vode s današnjima i sutrašnjima slobodan razgovor. Ta prošlost, koja se sastoji od više prosanjanih nego proživljenih sedam godina, spava samo s jednim okom: ono što je ostalo nedovršeno u jednome od svijeta napola izoliranom životu nastavlja u pozadini moga života svoj podzemni put poput onih podanaka što ovdje-ondje probiju iz zemlje iz koje neočekivano niče zeleni izdanak. 

    Isprva i tijekom dugog razdoblja, Nantes je za mene bio samo etapa na putu na more za ljetnih praznika. Iako je otežavao promet jer je, u to doba, prolazio kroz gradsku jezgru prateći jedan rukavac Loire, brzinom koja nije mnogo premašivala onu teglenjaka, i zastajući na postajama Nantes-Orléans, Bourse i Chantenay, vlak je s druge strane davao znatiželjniku, privučenom larmom ulice i gata koja je dopirala do njega kroz prozor kupea, neobičan dojam prisnosti: ovdje se grad, čija željeznica obično daje vidjeti samo neobrađena zemljišta, spremišta klinkera, stražnja dvorišta zgrada s njihovim kantama za smeće i vrtnim alatom, izneada otvarao na dvoje pred promatračem iznenađenim što se našao usred štihačom presječenog mravinjaka, brujećeg optjecaja što bi se u trenu zgusnuo u ugrušak na svakom pružnom prijelazu. Dvadeset godina kasnije, koncem svibnja 1940, usred debakla, na vrlo sam neočekivan način doživio uskrsnuće tog dojma iz djetinjstva u predgrađu neke gradske aglomeracije nedaleko od Lillea – možda je to bio Menin – gdje se vlak koji nas je odvozio iz Nizozemske na trenutak zaustavio. Izbjeglice koje su krenule na jug natiskivale su se uz pružne prijelaze, a s druge strane pruge, druge izbjeglice na putu prema sjeveru, koje su se pokušavale vratiti kući, uspinjale su se duž rijeke Somme, gdje su Nijemci već prepriječili prolaz. To je u meni pobudilo isti onaj osjećaj dezorijentirane uskomešanosti i neouzdane strke koji sam imao kao dijete na nanteskom prijelazu, i dalo jasnije obrise onoj primjesi nelagode i vrtoglavice prisutnoj u mojemu prvom dodiru s velikim gradom. Nemir, čiji smisao isprva ništa ne otkriva, nerijetko označava susret s onim što vam ima postati važno. No magnetska igla dugo oscilira i mahnita prije no što označi metalnu masu koja ju se uznemirila.

    To odmicanje, ta troma povorka vozilâ usred velikog grada, sa zvonjavom na pružnim prijelazima, žurnim zveketom tramvajâ i koncertom truba i sirena, budila je u meni osjećaj pomamna i mnogooblična života, žurbe i razularene živahnosti koji sam prvi put upoznao ondje. Veliko iznenađenje što ga djetinjstvo provedeno na selu doživljava u prisutnosti grada ne sastoji se toliko u materijalnoj novìni, neočekivanoj veličini ulica i zgrada, obilju neobičnih predmeta, koliko u silovitu i posve novom osjećaju dotad nedoživljena ljudskog pritiska u koji se osjećamo iznenada uronjeni, a koji mi usporeno bìlo Angersa još ni na koji način nije moglo priopćiti. To je ozbiljan trenutak, kad život udari u glavu poput korzičkog vina, kojeg naprasni nastup, odsudan i na svoj način gotovo jednako uznemirujuć kao rani pubertet gradsko djetinjstvo ne poznaje. Prirodni ritmovi, zaštitnički i uljuljkujući, gotovo po naravi podupirački, odjednom sa svih strana popuštaju pred neočekivanim probojem neobuzdanog, predosjećajem ljudske džungle. Te sam se ambivalentnosti koju sam prvi put doživio u Nantesu, a koju sjećanje iz Menina naglašava i oživljuje, uzalud pokušao osloboditi: suočen sa svim tim očitovanjima gomile, ostao sam, kako bilo da bilo, dijete pripijeno uz prozor kupea koje gleda kako se prema njemu uzdiže, nepristupačno, bjesomučno komešanje velikog grada prerezanog nadvoje poput crva.                                         

U Nantesu bismo se zadržali samo da promijenimo vlak, no na povratku s praznika moji bi roditelji ponekad iskoristili višesatnu stanku da predaju kakvu narudžbu ili posjete nekog dobavljača. Tome mogu zahvaliti što sam zadržao čarobno sjećanje – dok mi moj prvi susret sa željeznicom nije ostavio nijedno – na svoje prvo putovanje tramvajom. Prvi nas je odveo u Chantenay, u urede tvornice prekrivene čađom, a drugi u Pirmil, gdje su moji roditelji morali predati jednu narudžbu sapuneriji Bertin. Sačuvao sam u oku etiketu što je krasila jedan od njenih proizvoda: dostojan, svojim imenom kao i svojom ambalažom, parfumerije Césara Birotteaua, i potječući vjerojatno iz godine Agadirske krize, zvao se Sapun kongoanskih knezova. Sapunerija, koju smo također morali posjetiti, bila je zgrada s četiri ili pet katova i prozorima što su gledali na rukavac Loire. Buka, metež tekućih vrpca, čiste i svijetle prostorije za kondicioniranje i pakiranje, zamamni, pomalo slatkasti miris svježeg rublja bili su moj prvi dodir s industrijom: dodir lišen odbojnosti kao i tuge. Nikad se kasnije nisam imao prilike toliko blisko susresti s mehaničkim radom, i s pravom se može pomisliti da ga uzimam olako, no to je naprosto tako: nema ničega dikensovskog u spontanoj slici koju sam si o njemu stvorio, i koja se izravno povezuje – preskačući gubavo razdoblje ugljena, prašine i čađe koje je još bilo moje – s bistrim i emajliranim tvornicama, na tepihu od trave, nuklearnog doba. To se zbivalo u ratnim godinama 1914.-18. Tramvaj, sapunerija, slavodobitna i veličanstvena procesija vlaka kroz ulice, kojoj kao da je nedostajao samo još zvučni zid ovacija, izgrađuju moje prvo sjećanje na Nantes. I ako se nad njega ovdje-ondje nadnese kakva tmurnija sjena, ona se tiče visine zgrada i podrumske izoliranosti ulica, koja me zapanjivala. Sve u svemu, ono što je preživjelo od toga tako kratkotrajnog kontakta jest – isparavajući iz zvučnih, sjenovitih i nakvašenih ulica, iz živahnosti njihove vreve, iz krcatih ljetnih kavanskih terasa, zapahnutih, kao u prolazu, svježim mirisom limuna, jagoda i sirupa od nara, u tome gradu gdje dijapazon života više nije bio isti, i otada je postao nezaboravan – nepoznati, čudnovati miris modernosti. A taj miris za mene ostaje i uvijek je ostao povezan s jednim godišnjim dobom, odabranim dobom kad se oslobađaju sve tajne i gotovo erotične moći grada. Naravno, s vremenom sam zavolio i povučeni, klauzurni Nantes, grad teških zimskih magluština, rupičastu užarenu kocku kestenjarove peći i prodavačâ kolača od heljde na uglovima njegovih ulica. No ljeto je za mene ostalo, od mojega prvog susreta s njime, sudbonosno doba grada koji je nazvan Nantes-Sivi. Čim ružičastobijeli plamenovi kestenovih stabala počnu obasjavati njegova šetališta, čim krošnje magnolija u Botaničkom vrtu zadobiju nov sjaj, te jedva primjetne naznake odabranog doba udaraju mi u glavu, a taj jednostavan osjećaj iznenadne mekoće zraka daje mi doživljaj koji mi ne može dati ni orkestralna eksplozija proljeća na selu: u tom trenutku, za mene, putena toplina nenamještene postelje širi se i razlijeva gradskim ulicama.