Prošli su blagdani. U velikoj ledenoj dvorani stožera Poljske armije u Buzuluku ponovno smo otpočeli s radom, neprestano kretanje, kucanje po pisaćim strojevima. Unijeli su natrag naše stolove i sandučiće s kartotekama.

U Buzuluku je bilo slično kao i u Tocku, ali se radilo o manjem broju ljudi i uglavnom su pojedinačno ili u manjim skupinama pristizali Poljaci iz zatvora i logora.

Dana 28. prosinca došao je do nas u dvoranu poručnik Sołczyński. Ne iza ponoći, poput većine, niti s istoka ili s juga, poput onih s Kolime ili iz Turkmenistana, nego sa zapada, iz Artemovska kod Starobielska, preko Staljingrada. Odonud se u ono vrijeme još nitko nije pojavio.

Na nas nije više ostavljao neki dojam bijedan izgled zarobljenika u vatiranim kaputićima. Već smo se na to bili priviknuli, ali časnik koji je tada ušao u našu osvijetljenu dvoranu u empire stilu nije izgledao uobičajeno «bijedno». Malenoga rasta, s okruglom glavicom na tankome vratu, poručnik Sołczyński uistinu je ostavljao dojam kostura u poderanom vatiranom kaputiću. Sitne crte lica, papirnato-bijela put, duboki podočnjaci ispod visokog, vrlo blijedog čela, potpuno upali obrazi – to nije bila glava živoga čovjeka, to je bila mrtvačka lubanja koja je iz nerazumljivih razloga oživljena svjetlećim, još uvijek živim očima.

Poručnik Sołczyński iz 77. poljske regimente imao je 31. godinu i bio je student četvrte godine Varšavske politehnike. Najneočekivanija za nas bila je tada činjenica da su ga neki poznavali iz viđenja iz Starobielska, još iz siječnja 1940.

Uostalom, moja prva nadanja da će nam moći dati informacije o našim starobjelskim drugovima iz godina 1939. – 1940. smjesta su se rasplinula. On je uistinu u siječnju 1940. bio u Starobielsku, ali samo tri dana, dovezli su ga s dvanaestoro drugih. Od njih smo tada dobili prve stvarne podatke o tome kako izgleda sovjetska okupacija, usprkos tomu što je trinaestoro novopridošlih smjesta izdvojeno. Nakon tri dana odvezli su ih iz logora u za nas nepoznatome pravcu i iz nepoznatih razloga.

Sada, kada je došao k nama u Buzuluk, bio je neobično uzbuđen, poput čovjeka na samrti. O svojim je doživljajima i o posljednjem putovanju mnogo govorio i neprestano se vraćao istoj temi: u Staljingradu je ostavio napola žive drugove, molio je da im smjesta pomognemo, da ih izbavimo. Netom što je stigao do nas, iscrpljen do krajnjih granica, imao je nezadrživu potrebu podijeliti s nama ono što je prošao, pripovijedao je u detalje, kao u vrućici, kao da se bojao da će nešto zaboraviti, preskočiti, govorio nam je o onima koje je vidio po prvi puta, s kojima je sve dijelio kao s braćom, o onima do kojih je došao na pragu smrti, nakon nemilosrdnog mučenja.

Njegovu sam priču smjesta zabilježio.

Iskaz poručnika Sołczyńskog

«Nakon ranjavanja na bojištu, u Haliczu me je udomio nepoznati željezničar, koji me uz to i njegovao. Netko me je odao boljševicima. Uhitili su me i odvezli u zatvor u Stanisławow. Zatvorili su me u ćeliju s dvanaest drugova, od kojih se nisam rastao sljedeće dvije godine, prošavši sve zatvore, do Artemovska. Većina od nas trinaestoro bili smo uhićeni pri pokušaju prelaska granice, svi smo bili vojnici, izuzev tri civila – Stanisława Burzyńskog, inženjera agronomije, zatim suca Józefa Bronikowskoga iz Stanisławowa i Józefa Mencela, zemljoposjednika, poznatog uzgajivača konja iz mjesta pored Stanisławowa.

Ostali su svi bili vojne osobe – kapetan Antoni Pawlikowski, poručnik Oskar Schab, obojica iz Centra za obuku topništva iz Wesoła pored Varšave, poručnik Stanisław Rusznica iz Stanisławowa, potporučnik Józef Szostak, student Rudarskoga fakulteta iz Krakova, poručnik Bronisław Grabowski, natporučnik Józef Cepak, vezist, natporučnik Bolesław Wisz, vojni stručnjak, narednik Tadeusz Kotynia i magistar prava potporučnik Podłużny iz Halicza.

Iz Stanisławowa su nas odvezli preko Lavova, Kijeva, Staljina, Donbasa, Harkova, Vorošilovgrada. U Starobielsk smo pristigli nakon višetjednog putovanja. Ondje nas je poslao državni tužitelj iz Stanisławowa. Upravitelj logora je ipak držao da ga tužiteljeva odluka ne obvezuje i nije nas primio. Uslijed takvog razvoja događaja ponovno su nas utrpali u vagon za prijevoz zarobljenika i poslali natrag u Stanisławow. Došlo je do spora oko nadležnosti. Tužitelj iz Stanisławowa u polemici s upraviteljem iz Starobielska ipak je odlučio ustrajati pri svojem i 23. ožujka nas je ponovno poslao iz Stanisławowa u Starobielsk. Ipak, stigli smo samo do Artemovska, oko 130 kilometara od Starobielska, i ondje su nas zadržali i zatvorili u ćeliju.

Otad su nas neprestano, sve do 12. listopada 1941., dakle godinu i pol, držali u Artemovsku. Uvjeti su bili teški. Sjedili smo u ćeliji veličine 3 x 3 – 26 osoba koje čuče, jedna na drugoj, uglavnom Poljaci. Nisu nam dali da čitamo novine, nismo znali što se događa u svijetu. Jedini način na koji smo doznavali novosti bio je da izvučemo komadiće novina iz izmeta, u nužniku, u koji su nas puštali isključivo dva puta na dan. Očistivši ih, mogli smo nešto doznati.

Kada je nakon godinu dana izbio njemačko-sovjetski rat, nitko nam nije o tome ništa rekao, ali su podvostručili stražare u hodniku i svaku su noć bila zamračenja, pa smo ipak pretpostavili da se nešto događa. Kada smo upitali čuvara jesu li se zaratili s Nijemcima, zlobno nam je odgovorio: – Vas smo potukli za tri dana, a Nijemce ćemo za pet!

D. 2. kolovoza posjetio nas je tužitelj tamošnjeg vorošilovgradskog rajona, razgledao našu ćeliju i sve redom upitao zbog čega su zatočeni. To me je razdražilo, stoga sam mu rekao:

– Tukao sam se protiv vaših prijatelja Nijemaca, zbog toga sam ovdje.

– Nikada Nijemci nisu bili naši prijatelji – otresao se tužitelj – a vas je prodao Beck i zato ovdje sjedite.

Tek smo u rujnu iz komadića novina doznali za stvaranje Poljske armije i za to, tko je imenovan za poljskog veleposlanika. Danomice smo čekali na razmjenu zarobljenika. Držali smo da samo brzo napredovanje njemačke vojske može onemogućiti našu evakuaciju. Nismo ni slutili da u Artemovsku ostavljaju sve, ali da zarobljenike odvode sa sobom.

Jednog su dana izveli nas tisuću, poredali nas u četvorke, dali nam po kilogram kruha i komad ribe te nam naredili da marširamo.

Izišli smo iz zatvora. Okružio nas je 107. puk koji nas je pratio pješice, na konjima i s psima. Bilo je među nama isto tako oko 80 žena, među njima jedna Poljakinja iz Lavova, plavuša izgužvana lica, za koju pretpostavljam da je bila prostitutka.

Prolazeći ulicama Artemovska naišli smo na veliku količinu suosjećanja. Ljudi su nam bacali kruh, čak i peciva. S obje strane nogostupa trčalo je nekoliko žena koju su plakale, želeći proći kroz kordon jer su među zatočenicima imale svoje bližnje. Udarali su ih kundacima i odgurivali. Tako smo bez stajanja marširali do šest sati uvečer po vrlo teškom, blatnome terenu. Nisu nam dali ništa za jesti ni piti. Jedan od Rusa – zatočenika – zamolio je malo vode.

– Evo ti vode! – odgovorio je vojnik na konju i stao ga mlatiti sabljom. Ne samo da nam tada nisu dali ni kapljicu vode, nego nam ni drugi dan nisu dali ništa za piti, osim toga jedan od zapovjednika pratnje na početku je napomenuo da ako uspije 5 % nas dovesti do cilja, to će biti više nego dovoljno. Bio sam užasno žedan, uzeo sam komad kruha i prožvakao ga, ali ga nisam mogao nekoliko minuta progutati jer nisam imao dovoljno sline. Slina je na kraju bila nekako bijela i vrlo gusta.

Pse su u pratnji koristili od prvoga dana i nisu ih puštali s uzica jer bi ugrizli ljude, ali su ih puštali na one koji su usporavali korak ili nisu željeli nastaviti, ili nisu mogli. Pas bi pokidao hlače uznika i ugrizao ga, stoga bi zatočenik upregnuo posljednjim snagama i nastavio ići dalje.

Nakon neprestanog marša od 10 do šest sati uvečer, naredili su stanku tijekom koje smo sjedili u dvorištu bez hrane i vode, zbijeni na hrpi od šest sati uvečer do šest sati ujutro na goloj zemlji, a od tri ujutro padala je kiša. Zatim smo krenuli dalje.

Ni nadalje nam nisu davali vode. Glad, komadić kruha koji sam imao nije mi prolazio kroz grlo, strašna žeđ, sve to dovelo me do potpunog gubitka snage te sam se stao odvajati od skupine. Blato je bilo takvo, da smo ga dizali po nekoliko kilograma prilijepljenog na nogama. Pred očima mi se stalo crniti. U jednom sam trenutku, penjući se uzbrdo, pao.

Ležao sam potpuno bez snage.

Kad sam konačno ustao, nakon što sam prešao nekoliko metara prišao mi je potporučnik Podłużny i pružio mi nekoliko kocki šećera, svoju skrivenu pričuvu za crne dane. Taj me je šećer spasio. Crnilo pred očima je nestalo i uz pomoć Podłużnog, o čije sam se rame opirao, ponovno sam krenuo. Spasio mi je život.

Rusi, koji su išli s nama, prije svega su spadali u dvije kategorije zatočenika. Većinom su to bili kriminalci, tzv. żuliki. Bili su u malim, okrutnim skupinama i terorizirali su ostatak zarobljenika.

Već drugog dana putovanja bacili su se na cesti na nekoliko drugova i pokrali im sve što su imali. Meni su toga dana iz ruku oteli posljednji komadić kruha.

U drugu kategoriju ubrajali su se tzv. progulszczyki, većini njih kazna je istjecala za tjedan ili dva. Mnogi su bili uhićeni zbog kašnjenja na posao za petnaest ili trideset minuta, jedan od njih imao je još samo dva dana do otpuštanja. Rečeno im je da će biti oslobođeni do dolaska u prvi grad i gonili su ih gotovo 700 kilometara, sve do Staljingrada. Mislim da ih nije mnogo preživjelo.

U deset sati ujutro počeo je padati snijeg. Bila je to za nas velika radost, loviti rukama komade snijega i barem malo ugasiti žeđ! Toga smo dana prešli 30 kilometara. Noć smo proveli u kolhozu, u osnovnoj školi i u nekoliko susjednih zgrada. Ondje smo doznali da je dva dana ranije prošao sličan konvoj, koji je isto tako brojao oko 1000 ljudi, isto tako iz zatvora u Artemovsku.

U dvorani veličine 6 x 7 metara, gdje sam se nalazio, bilo je 60-70 zatočenika. U sljedećoj dvorani, malo većoj, oko stotinu. Ponovno nam nisu dali ništa za jelo i piće. Na zahod su pustili samo deset osoba, više nisu dali. Svi su vršili nuždu pored vrata, tako da smo ležali u izmetu do koljena.

Te noći, s 13. na 14., umro je u našoj dvorani prvi iz transporta, poljski građanin, Židov. Imao je srčani udar. Isto tako, ustrijelili su jednog zatočenika Rusa koji se skrio na tavanu. Ranjenog su ga drugi dan ubacili na vlak koji je prevozio tovar do sljedeće postaje, gdje se izbačen iz vlaka dovukao do barake i iste večeri skončao. Tek su nam 14. ujutro prije polaska kroz veću dvoranu donijeli nekoliko vjedara vode. Smjesta je izbila divlja tučnjava za tu vodu, ali nijedno vjedro nije stiglo do naše dvorane.

D. 14. listopada uvečer stigli smo do Debaljceva – velikog željezničkog čvorišta. Ponovno smo noćili u školi. Drugoga dana u osam sati ujutro dopustili su nam da iziđemo i operemo se u snijegu. Jedan NKVD-ovac izvukao je iz kante šaku otpadaka, bili su to nekakvi komadi iznutrica, ostaci mesa i bacio to u dvoranu. Ponovno je otpočela tučnjava. Jedan od Ukrajinaca, veliki momak, uhvatio je veći komad mesa i namjeravao ga je smjesta progutati. Drugi mu je zatočenik, želeći istrgnuti komad, razderao usnu duboko na dva mjesta na oba kraja usne šupljine.

D. 15. listopada u 11 sati ujutro naredili su nam da iziđemo na zaleđeno dvorište. Trebali su nam dati kruh. Sijalo je zubato sunce i većina zatočenika je izišla. Unutra je ostalo nekoliko Poljaka i Ukrajinaca. Ja sam se držao kapetana Pawlikowskog i poručnika Schaba. Podigao sam se do izlaza i oni isto tako. Ali, gonjen nekim predosjećajem, ostao sam sjediti na zemlji i rekao da ne idem. Poručnik Grabowski, zapovjednik naše poljske skupine, dva se puta vraćao i molio me da mu ne otežavam posao, da iziđem i uzmem kruh.

Znao sam da će nas za trenutak, kada iziđem, postrojiti, pustiti na nas pse i da ću morati krenuti.

Kroz prozor sam vidio da je svaki dobio komad kruha od dvjesto grama, ali ipak se nisam pokrenuo. Nakon izlaska većine došli su stražari i počeli nas tući kundacima po leđima i bacati van. Kada sam ustao, jedan od njih me je uhvatio za ovratnik i vukao nekih deset metara po hodniku. Udario sam glavom u prag, ugrizao se zubima za usne i stala mi je curiti krv iz usta. Jedan od vojnika je, ugledavši krv na ustima, samo rekao: «Sigurno će krepati» – gurnuo me u grudi i ostavio. U hodniku i ostalim dvoranama ležali su drugi, poput mene nepokretni, bez snage, pomireni sa sudbinom. Što se mene tiče, čak sam se tada osjećao bolje, a to što sam odlučio ne ustati bilo je zato što sam imao neki unutarnji predosjećaj da mi je to jedini izlaz. Uistinu, da nisam ostao pri svojoj odluci, natjeran da pješačim poput ostalih sigurno ne bih stigao na cilj.

Povorka je krenula. Za nadzor ostalih trideset i dvoje, među kojima je bilo četrnaest Poljaka, ostavili su osam stražara.

Oko jedan sat popodne čuli smo udaljenu topovsku paljbu. Mislili smo da je to lako topništvo s bojišnice, da možda Nijemci napreduju, da će nas možda prestati goniti. Ali to je bila samo protuzračna paljba.

Uvečer su poslali automobil koji je vozio ribu za transport. Njime su pokupili još četiri Rusa i dva Poljaka koji su se dali nagovoriti jer su im obećali 200 grama kruha i komad ribe. Jedan od tih Poljaka, koliko se sjećam, zvao se Czeczot.

– Czeczot – upitao sam u čuđenju. – Kako je izgledao?

Prema opisu poručnika Sołczyńskog ustanovio sam da se radi o istom mladom poručniku Czeczotu, vitkom, simpatičnom plavokosom momku, s kojim su me odvezli tijekom likvidacije Starobielska br. 1, pola godine ranije. Ležali smo tada udvoje nekih sedam dana, nagurani na najviši dio našeg odjeljka (nije bilo ni govora o sjedenju, ondje se moglo samo ležati). Upozorili su me na njega, da ima veze s boljševicima, da bi me mogao cinkati. Nisam u to tada vjerovao. Bio je inteligentan, dolazio je iz siromašne zemljoposjedničke obitelji iz okolice Vilna, koja je njegovala filomatsku tradiciju, ali je on izgleda bio iskreni radikal. Sa sobom je tada vukao debeo svezak Lenjinovih Primjedbi, pisanih na marginama njegovih spisa o međunarodnom kapitalizmu. Tih smo dana, koje smo preležali u «potkrovlju» našega odjeljka, po divljoj žezi, prilično mnogo razgovarali. Živopisno mi je pričao o momcima s kojima se mnogo družio, o svojim mladenačkim potucanjima po močvarama i šumama. Na naše su ga čuđenje iskrcali nekoliko postaja ranije od nas. Tek sam na slobodi doznao da su ga poslali natrag u Starobielsk, koji je tada bio prenatrpan, preko 20 000 političkih zatvorenika, muškaraca i žena bilo je tada u tzv. Starobielsku br. 2. Czeczot je ipak boravio u posebnim, mnogo ugodnijim uvjetima. Dopuštam da su se boljševici nadali od njega napraviti «svojeg čovjeka», možebitno je iskreno naginjao komunizmu, ili je samo u određenome trenutku pokazao nedostatak karaktera, ili se jednostavno slomio. Sada sam od poručnika Sołczyńskog doznao za njegovu daljnju sudbinu. Tome izgubljenome, milome momku ništa nije koristilo čitanje Lenjina i takva, manje ili više iskrena ili proračunata igra s boljševicima. Poput mnogih drugih, gonjenih na zvjerski način, i on je morao skončati na surovom putovanju.

«Nakon što su odvezli i tih nekoliko zatočenika, u Debaljcevu nas je ostalo 26, od toga 12 Poljaka. Navečer smo dobili 200 grama kruha i to je bila posljednja porcija sve do Staljingrada, stražari su nam rekli da više nemaju sljedovanja za nas, pošto su sljedovanja u povorci koja je pošla prema Lichaju. Odvezli su nas do postaje, posadili u teretni vagon koji su zatvorili i krenuli smo te večeri. Ali trase su svakodnevno bile vrlo kratke, tek po nekoliko prijeđenih kilometara. Tračnice su bile u užasnom stanju, nedostajalo je lokomotiva. Od mojih negdašnjih trinaestoro sudruga, sa mnom su sada bili Mencel, Bronikowski i Kotynia. Putem nam se pridružio i suživio se s nama pukovnik Ludwik Miłkowski, umirovljeni liječnik, zubar iz Lavova, ravnatelj gimnazije u Ostrogu Ostrowskim, konjanički žandarmerijski dočasnik Witold Kasiński iz Lucka i polonist iz škole Rejtana iz Varšave.

Miłkowski, neobično simpatičan starčić, bio je upravitelj saniteta DOK-a u Lavovu dok je vrhovni zapovjednik DOK-a bio general Sikorski. Još se 1939. godine s njime dopisivao. Taj šezdesetčetverogodišnjak bio je oženjen i imao je dva sina, kojih se raznježen često prisjećao.

Putovali smo malo u teretnim zatvorenim vagonima, malo na otkrivenim i žicom opletenim vagonima. Jednom su nas posadili u vagon natrpan bačvama punih krastavaca. Probušili smo rupu u bačvi i hranili se tim krastavcima. Kruha nam uopće nisu dali. Jeli smo isto tako sirov kukuruz iz polja, koji su nam bacali ljudi. Na postaji Lichaj čekali smo pet do šest dana i ondje smo se ponovno susreli s priličnom količinom ljudskog suosjećanja. Bacali su nam kukuruz, a jednom čak i komadiće dvopeka. Putem su nam stražari dopustili da uzmemo vode. Preživjeli smo samo zahvaljujući tome što su stražari krali za nas. Naredili su im da nas dovezu žive, a hrane za nas nisu imali. Uistinu ne znam, je li bilo toliko prijeko potrebno da svi živi stignemo na cilj. Jednom se jedan od stražara napio i zajedno s drugovima počeo pucati prema zatvorenom vagonu u kojem su nas držali. Jedan je metak pogodio u glavu ratara, Poljaka, simpatičnog doseljenika i ubio ga na mjestu. Dugi niz godina proveo je u Americi, bio je domoljub i seoski aktivist. Mencel je naivno ponavljao: «To će se sigurno istražiti». A oni su ostavili truplo cijelu noć u vagonu, ujutro su ga iznijeli i na tome je završilo.

Nakon nekoliko dana boravka u Lichaju żuliki su, koji su odlazili po vodu (nama Poljacima to nisu dopuštali), uspjeli ukrasti nekoliko zrna pšenice i žita. Nesebično su nam dali to sirovo zrno i grizli smo ga, halapljivo jeli – glad je učinila svoje.

Nismo imali ništa toplo u trbuhu otkad smo otišli iz Artemovska, uz to su zrno i krastavci doveli do toga da smo svi dobili krvavi proljev. Svi bez iznimke. Trojica su od tog proljeva umrli kod Staljingrada u mojoj nazočnosti – oličenje čestitosti, dr. Tomaszek iz Stanisławowa, Szulc, stariji kondukter, vrlo vrijedan društveni radnik i konjanički dočasnik Kasiński iz Lucka. Dr. Tomaszek nam je objasnio da naš prošlomjesečni život bez toplog jela i tople vode uzrokuje taj gadan crijevni katar.

Tek su nas 22. studenog izvukli iz vagona i prevezli do barake udaljene 11 kilometara od grada.

Drugi dan poslijepodne stigla je iz postaje udaljene 100 kilometara od Staljingrada naša skupina iz Artemovska, s kojom smo se oprostili u Debaljcevu. Nisu više mogli pješačiti.

Prve riječi koje mi je uputio jedan od pristiglih, Rus kojeg sam upoznao tijekom zajedničkog putovanja, bile su: «Sreća vaša, svi vaši su izginuli.»

I svatko tko je došao ponovio je to isto, da su svi Poljaci izginuli putem, da više nema ni jednog. Nismo u to vjerovali. Drugi je dan stigao ostatak. U baraku veličine 7 x 12metara, u kojoj je bilo četiri reda prični na kat, nagurano je oko 300 zatočenika. Sve u svemu, za došljake su predvidjeli dvije susjedne barake. Nisu nalikovali ljudima. Iz dvije skupine od po 1000 ljudi stiglo je najviše njih 550, uz to je prosječno samo u našoj baraci dnevno umiralo njih 10-15.»

Moj je sugovornik zašutio na dulje vrijeme, kao da je razmišljao i tražio riječi, ne bi li potom ponovno kao u groznici, ali vrlo pribrano, nastavio dalje govoriti:

«Ni jedan nije imao cipela, noge su omotali krpama. Tada je još vladala studen od dvadeset stupnjeva ispod ništice, svima su oči bile toliko upale da ih se gotovo nije moglo vidjeti. Zarasla lica, rupe namjesto obraza, neoprani već nekoliko mjeseci, uostalom, poput nas ostalih. Nakon što su se svi smjestili, dvoranom se proširio strašan smrad, većina je imala ozebline na nogama s ranama koje su grozno smrdjele, tijelo je gnjililo.

Prvoga sam dana neprestano tražio Poljake. Našao sam samo jednog, mladog tenkistu iz Białystoka s nagovještajima ludila, bez cipela i s ozeblinama na nogama. Neprestano se tresao. Kad sam ga upitao za ostale, jedini odgovor bio je opetovano ponavljanje: «Hladno mi je, hladno».

Pitao sam sve za naše drugove. Stalno su mi ponavljali isto: «Svi su pomrli».

Pitao sam doslovce na desetke ljudi i eto što sam uspio doznati iz svih tih pripovijesti koje su se uzajamno potvrđivale.

Najviše ih je izginulo dok su prolazili stepama između Dona i Volge. Jednoga je dana, oko 25. listopada, cijela skupina pristigla uvečer stepom do mjesta udaljenog oko 75 kilometara od najbližeg kolhoza. Vojnici u pratnji su potpuno iscrpljenim ljudima naredili odmor. U većem ograđenom području, bez krova, u saraju, kako ondje to nazivaju, držali su ih sve pet dana i pet noći. Bez hrane, studen je iznosila i do dvadeset i nešto stupnjeva ispod ništice. Zatočenici su strgali ogradu i zapalili vatru. Żuliki su snagom i brojnošću posjedali oko vatre, odgurnuvši slabije, među njima i Poljake, prema van. Osim toga, pošto su Poljaci bili usprkos svemu uglavnom bolje odjeveni, żuliki su s njih strgnuli odjeću, ostavivši ih u košuljama i dugim gaćama.

U tom je toru na snijegu preminuo poručnik Stanisław Rusznica, pješački časnik iz moje skupine. Isto tako i kapetan Antoni Pawlikowski, čije sam prepoznatljive skijaške hlače s mehaničkim smičkom vidio na jednom od zatočenika.

Šestoga dana zastoja u saraju donijeli su neko konjsko meso i pripremili jelo za zatočenike, komad mesa i tanjur kaše po čovjeku, i naredili nam da nastavimo marširati. Šezdesetoro ih je izjavilo da dalje ne mogu, među njima je bilo i Poljaka. Postrojili su tih šezdesetoro, približio im se zapovjednik pratnje, nije tražio da idu zajedno, samo im je naredio da odu po vodu u obližnji bunar. Onima koji su krenuli po vodu naredio je neka se priključe koloni i natjerali su ih silom dalje, huškajući na nas pse kao i obično. Četrnaestorici koji nisu krenuli (bio je među njima i vodnik Drożdziuk), naredili su neka se na snijegu skinu do gola i krenu prema obližnjoj kućici. Jedan od Ukrajinaca potanko mi je ispričao da je trenutak kasnije čuo četrnaest hitaca. Strijeljanje nije vidio. Ali nekoliko minuta nakon pucnjeva taj je Ukrajinac vidio kako su se zatočenici međusobno otimali za odjeću onih koji su bili upućeni prema kućici.

Povorka je tada krenula dalje. Red u koloni postajao je sve manji. Tada je preminuo potporučnik Podłużny koji mi je spasio život, dajući mi svoje pričuve šećera. Stoji mi kao živ pred očima. Imao je lepršavu plavu kosu, lijepo lice, bio je sin seljaka s malo zemlje, završio je fakultet, uzdržavao se dajući poduke, bio je pripravnik u Haliczu, njegove su roditelje odveli u unutrašnjost Rusije. Umro je u isto vrijeme kada i dočasnici Wisz i Cepak, a za potporučnika Schaba ne znam dan smrti. Najduže je izdržao poručnik Tadeusz Grabowski, prema kojem su vojnici iz pratnje i zapovjednik pokazivali naklonost jer se dobro služio ruskim jezikom.

Ali i on je poginuo još kod Dona, oko 110 kilometara od Staljingrada.

Cijeli su tjedan nakon dolaska ostatka ljudi iz oba transporta vojnici iz pratnje provjeravali dokumente i prozivali ljude. Nije bilo nikakve evidencije umrlih, statistike; kada su prozvali prezime umrloga, zatočenici su uglavnom sami odgovarali: «Padoch» ili «Ostao u saraju».

Prva dva tjedna boravka u baraci primali smo 300 grama kruha, osim toga donijeli su nam dva-tri vjedra vode. Kruh su nam običavali davati u dvorištu; postavili bi nas u red i svaki bi dobio po komad. Mi, Poljaci, smjesta bi ga pojeli, prije povratka u baraku, jer bi oni jači svakome tko se vraćao s kruhom u ruci oteli mu ga iz ruku. Bilo je jako teško progutati taj kruh tako brzo, stoga bismo si pomogli navlaživši ga snijegom.

Jednoga nas dana nisu pustili van i kruh se dijelio u baraci. Svima su naredili da sjednemo na prične sa spuštenim nogama. Vojnici su hodali s vrećama punim kruha i dijelili ga redom. Na prolazu je na zemlji ležao nagi zatočenik na izdisaju. Već je bio do gola okraden od drugova zatočenika, oči je imao zatvorene i radio je čudne pokrete rukama i nogama, kao da pliva. Netko iz pratnje je rekao: «Njemu ne treba kruh, ionako će crknuti» i očigledno se premišljao komu da ga dade. Nekoliko se zatočenika munjevito bacilo za tim komadom kruha, gazeći i gnječeći umirućeg, koji je izdahnuo pola sata kasnije, na strahovit način.

Za vodu se vodila stalna bitka, uglavnom su bolesni vapili za vodom. Preklinjali su, dajući za nju svoj kruh. Snalazili smo se na taj način da smo tijekom jutarnjeg spremanja (izvodili su nas tada van i iznosili su trupla) kupili snijeg u krpe i jeli ga u baraci. Okretniji su na taj način vodili pravi posao. Sipali su snijeg u rite, iz kojih je kapkala voda. Taj su prokapani snijeg prodavali za kruh. Nakon nekoliko dana skupljanje snijega malo se otežalo jer smo već sav snijeg, koji je bio blizu baraka, pobrali.

Tada su vladali jaki mrazovi; jednog sam dana, izlazeći na dvorište, obratio pozornost na čudne panjeve pored kućica. Rekao sam Kotyni za čudno drvo ljubičaste boje, zacijelo oguljeno s korom, iskrivljenih debelih grana. Približili smo se. To uopće nisu bile grane, nego smrznuti udovi golih ljudskih trupala, koji su tako stršili iz snijega. Vojnici su ih hvatali za noge, vukli kroz snijeg i bacali u jamu koja se nalazila pobliže nama. Otad smo snijeg tražili na drugome mjestu, a ne ondje gdje su bacali trupla.

Svake smo noći slušali hripanje slabih ili umirućih, koje su gušili njihovi susjedi, skidajući s umrlih odjeću, prodajući je kasnije za kruh.

Već sam govorio o jednome Poljaku koji je ostao na životu, tenkistu iz Białystoka. Prošlo je dva dana od dolaska skupine iz stepe, izlazio sam tijekom jutarnjeg spremanja, a naš se tenkist nije pokazao. Ali zato smo vidjeli njegov kaput na leđima jednog susjeda s prične. Vjerojatno je, poput mnogih drugih, skončao ugušen od zatočenika i razodjeven do gola.

Svakodnevno su iznosili nekoliko nagih trupala iz barake. Jedini Poljaci koji su preostali, bili smo mi nekolicina, koji smo prešli put iz Debaljceva u vagonima.

Ali i oni su počeli redom umirati. Prvi Poljak iz barake koji je umro bio je dr. Tomaszek. Bio je iznuren proljevom, ni ugljen niti nafta mu nisu pomogli. Nakon njega je umro Kasiński (…) zatim je red došao na Szulca. Dva sata prije smrti molio me je da mu dadem vode. Upravo sam iz novina doznao da je Sikorski u Moskvi. Rekao sam mu to. Szulc, koji se uvijek tako strastveno zanimao za sve vezano uz Poljsku, sada je samo nehajno odmahnuo rukom.

Ozbiljno su se razboljeli Mencel i Bronikowski. Šačica nas brzo smo kopnjeli.

Nisam vidio da je ikoje izneseno truplo bilo odjeveno. Skinuli su s njih sve prije nego što bi ih iznijeli iz dvorane.

Nakon nekoliko dana boravka u baraci svi mi, Poljaci, «stanovali» smo zajedno. Na početku smo ležali na gornjoj prični, ali smo se nakon nekoliko dana morali spustiti jer se Mencel nije mogao uspeti na pričnu. Ležali smo nagurani kao sardine, od poda do dasaka iznad nas bilo je najviše pedeset centimetara visine. Ja i Kotynia bili smo najjači, stoga smo se smjestili na rubovima, da bi se mogli bolje braniti, a kad bi nam pokušali skinuti odjeću, stali bi se ritati. U sredinu smo smjestili Mencela, Bronikowskog i Miłkowskog. Prije nego što smo Miłkowskog stavili između nas żuliki su s njime igrali posebne igre. Ukrali su mu visoke konjičke čizme od sjajne kože. U ondašnjim su uvjetima imale basnoslovnu vrijednost, prodali su ih zapovjedniku i Miłkowski je hodao bos. Ali to im nije bilo dovoljno, żuliki su s njega svakodnevno skidali odjeću, a nakon dva sata vratili bi mu je, prodavši mu za porciju kruha njegovu vlastitu odjeću, ne bi li mu je drugi dan ponovno ukrali.

Onog trenutka, kada smo Miłkowskog smjestili između nas na pričnama, zabava żulika je završila. Neću zaboraviti jedan od posljednjih razgovora s Miłkowskim, pričao mi je o svojoj djeci, stao mi je zahvaljivati za skrb, iznenada me zgrabio za ruku i mene, takvog balavca, poljubio u ruku. [Sve teže govori, vidi se da mu suze stežu grlo]. To me je toliko potreslo te sam se rasplakao i njega poljubio u ruku.

(…)

Što se mene tiče, od prvog sam prosinca izgubio apetit. Nisam čak mogao pojesti ni ono kruha, što su mi ga dali. Nisam mogao progutati onu slanu ribu, imao sam vrućicu sigurno iznad 38 stupnjeva, dobio sam upalu pluća, uz to imao sam čir na ustima, što mi je otežavalo gutanje. Prvih dana prosinca otpočeli su s prozivanjem pokojih zatočenika, a ako bi prozvani još bio među živima, rekli bi: Sobirajties s wieszczami.

D. 11. prosinca čuo sam svoje prezime i sobirajties s wieszczami. Skočio sam, nisam se čak dospio ni pravo oprostiti, samo je Kotynia za mnom uskliknuo: «Ne zaboravi na nas!».

Odveli su nas do ureda, dali nam dva kilograma kruha, kilogram ribe, 45 rubalja i rekli mi da sam slobodan.

Pri izlasku sam pao dva puta od slabosti, zatim sam skupio malo snage. Jedan od zapovjednika pokazao mi je put do tri kilometra udaljenog tramvaja, kojim sam trebao stići do Staljingrada. Taj put nije bio nimalo lak. Oni prvi dojmovi, dok sam se približavao tramvaju, nisam imao snage podići noge na stubu.

– Nu starik, skariej – rekla mi je žena koja je prodavala karte. Upitao sam je što misli, koliko mi je godina. Rekla mi je oko pedeset, a ja imam trideset i jednu i uvijek su mi se prije rata smijali da izgledam kao da mi je osamnaest. Na postaji sam čekao na vlak od 11. do 16. prosinca, ubacio sam se u neko društvance novopridošlih vojnika plaćenika, gdje je bilo više Židova iz Rumunjske i Poljske, pa sam dobio i ponešto kruha. Zatim sam putovao na različite načine, otvorenim vagonima, gdje sam mislio da ću se smrznuti od studeni, a jednom čak i putničkim vagonom. Vagon je bio prepun, utrpali su me unutra, ugurali straga, a ja sam izgubio ostatke snage i pao. Jedan se milicajac nasmijao i tada me obuzeo bijes i rekao sam mu da se ne smije.

– Vaša je krivnja što sam takav, kakav jesam.

I tada je cijeli vagon umuknuo. U Kujbiševu sam došao do veleposlanstva, ondje su me uputili prema Buzuluku. Dovukao sam se do vas posljednjim snagama, jer sam želio umrijeti kod vas. Ne radi se o tom kruhu koji mi dajete, niti o novcu, želim samo vidjeti jednoga čovjeka koji će pokazati suosjećanje…

(…) Vjerujte mi, nisam histeričan, ali malo sam … uzbuđen».

(…)