Vi ne znate kako je lijepa motika. Ne možete znati, vi stanovnici grada, kako motika može biti lijepa. 

Jednostavna seoska motika, prava motika u rukama seljaka, zbiljska motika naslonjena na kameni zid, pokraj seljakovih vrata.

Komad drva udjenut u komad željeza. Skroman komad drva, jednostavna motka tvrdog, snažnog, čestitog drva. Komad drva tek izdjeljanog, otesanog, izravnatog, naoštrenog oštricom sjekire. Neizglađenog, nelakiranog, nepoliranog: ruke kopača, njegove ogrubjele, izborane, otvrdnule, okorjele ruke mu daju, iz dana u dan, blistavilo starine, sjaj rada, koji pobjeđuje prljavštinu znoja i puti.   

Komad željeza, skroman komad željeza koji su vatra i voda savile i stegnule u domaćoj špilji kovača otprije pola stoljeća. Tvrd komad željeza koji je bio mekan kao tijesto za kruh, kao sir tek stavljen u sirarnicu. Komadić crnog metala koji se zahvaljujući kovaču crvenio u vatri i koji zahvaljujući seljaku blista na suncu poput srebra.

Ali vi ne možete znati, ne možete vidjeti, stanovnici grada, kako je motika lijepa. Velika srebrasta motika u crnim rukama seljaka, koja mrska zatureno kamenje, odsijeca staro korijenje, slama isušenu, izblijedjelu, žetvama iscrpljenu zemlju i čini je, kao čudom, crnom. 

Motici ne trebaju ujarmljeni volovi, kao plugu; ne trebaju joj noge, kao lopati. Motika ište samo dvije snažne ruke, dvije kvrgave, snažne, odlučne, posvećene ruke boje zemlje, ruke čije su žile ispupčene kao korijeni što puze po zemlji.

Motika, taj uistinu čovjekov alat, potekao iz zemlje, načinjen od komada stabla, od komada željeza, uz pomoć vatre i vode, motika starih otaca, otaca otaca i kojom majke i kćeri rukuju kad očeva nema – jer očevi moraju i putovati po svijetu i dobivati ratove – motika, oruđe nužnoga velikog posla, vječnoga posla, posla čovjekovog gospodstva nad zemljom, posla koji svakog dana iznova odjekuje na vječnim poljima zemlje.   

Zajedno s Kraljevim Žezlom, s Pastirovim Štapom, s Vojnikovim Kopljem, s Pjesnikovim Perom, ona zaslužuje da bude štovana na koljenima, da bude hvaljena našim glasom. 

Ali vi nikada nećete znati, nikada nećete moći znati, stanovnici grada, životinje ograđene zidinama, kako je motika lijepa – jedna jedina velika srebrnasta motika pod zlatom sunca.