Završio je gimnaziju u Sankt Peterburgu, studirao slikarstvo u Krakovu i Varšavi. 1918-19. poslan u Rusiju u misiju potrage za zatočenim poljskim časnicima. Upoznaje se s Merežkovskim, piše nikad završenu studiju o Rozanovu. U rujnu 1939. zarobljen, prolazi logore (Starobielsk, Griazowiec kod Vologde). Oslobođen 1941., priključuje se armiji generala Andersa i sudjeluje u bliskoistočnoj i talijanskoj kampanji, tijekom kojih traži poljske časnike u sovjetskim koncentracijskim logorima. Nakon rata živi u Parizu, jedan je od najbližih suradnika pariške «Kulture», od njezinih početaka. Iskustva iz logora i iz misija potrage za poljskim časnicima opisao je u knjigama Uspomene iz Starobielska (Rim, 1945.) i Na neljudskoj zemlji (Pariz, 1949.). Cijelo književno stvaralaštvo Czapskoga koncentrirano je prije svega na tri teme: martirologija Poljaka u SSSR-u, umjetnost (slikarstvo) i književnost. Pisao je eseje i rasprave iz slikarstva i književnosti (Rozanov, Remizov, francuski katolički pisci, Hofmannsthal). Estetika i etika dva su temeljna načela stvaralaštva Czapskog. Njegova su svjedočanstva nezaobilazan dokument vremena u kojem se činjenice navode s čisto ljudske točke gledišta, upozoravajući da zlo ne prebiva samo u progoniteljima, nego počesto i u progonjenima.
Józef Czapski – «Istrgnute stranice»
Cijeli sam život pisao dnevnike, ispunjavajući ih crtežima, navodima iz knjiga: bijahu to opaske na margini slikarskog rada, pisane uglavnom tijekom slikanja ili netom nakon rada, bijahu to računi dana, ispiti savjesti, neprovedene odluke, nebrojena ponavljanja, raspoloženja, «filozofiranja», s godinama sve više uspomena. Čitajući ih unatrag, iskaču uzajamno dokidajuće reakcije, srditost, utučenost, koje nisu trajne naravi, nego se svako malo vraćaju, sudovi i razmišljanja o sebi i drugima.
Sve bilježnice prije 1939. su izgubljene, zapisi iz Rusije, još iz logora, koje sam uspio iznijeti, djelomice su se našli u «Neljudskoj zemlji» i «Oku». Za mene su ti dnevnici (još od rata blizu sto podebelih teka) bili i jesu riznica materijala, koje sam jednom kanio u većoj mjeri iskoristiti. Tijekom godina količina napisanih stranica dramatično je rasla! Više ne mogu živjeti bez zapisivanja stvari koje su mi, i možda samo meni, zanimljive. Što znači posjedovati strast za pisanjem? Grafomani također pišu sa strašću. Možda se radi o bijegu od odgovornog, organiziranog, osviještenog pisanja, čitljivog za druge?
Nakon poduljeg dvoumljenja oko objavljivanja stranica istrgnutih iz cjeline, nadopunjavao sam ih povremeno nekolicinom detalja, koje nisam dospio zabilježiti, ili umetcima napisanima danas.(…) U dnevniku posve razumljivo prevladava slobodni jezik, a nesvjesno sam ne jednom rabio slikovite, kao i francuske, ruske, pa čak i njemačke izraze. Nakon godina provedenih u Rusiji i više od 25 u Francuskoj, te su mi riječi tijekom pisanja izgledale nezamjenjive, doslovce izražavajući sadržaj ili su jednostavno zvučale snažnije. (…)
Srijeda, 2. lipnja 1965.
Još uvijek kašljem, osjećam slabost, ali se vraćam poslu. Nema boljeg lijeka od bolesti, čak i male – za premorenost. Istodobno je to trenutak u kojem, trenutak prije razbolijevanja, izgleda da je sve svršeno, i rad koji postaje sve lošiji, ne miče se s mjesta, a pred nosom hrpa obaveza, rokovi, za koje više nemamo snage. Poluvrućica, polugripa i odjednom sve prolazi, križaš obveze (bez dramatiziranja), pomičeš rokove, nešto ne dovršavaš, živci se opuštaju i osjećaš da si sposoban za pravi rad, usredotočen i polagan, bez pritisaka. (…)
Završio sam s Gombrowiczevim «Kozmosom».
«Neraskidivo sa sobom povezan». Čovjek koji je izgubio doticaj sa svijetom. Prije nekoliko mi se godina, dok sam čitao «Lady Chatterley», taj osjećaj urezao u pamćenje, da se junakinji te knjige cijela priroda, trava i stabla nalaze iza prozora, da je prije avanture ta žena izgubila doticaj sa svijetom. Nešto slično i sâm sam intenzivno osjećao u vojsci 1920. godine, tijekom rata – miris večernje šume, zaselaka, dok smo u njih ulazili, kože i konjskog znoja, kršnih ulana, punih života. Sjećam se upravo tog ondašnjeg istog osjećaja staklenih prozora, koji kao da su me dijelili od prirode, bio sam izvan nje. Mnogo godina kasnije u toj sam knjizi pronašao vlastita promišljanja. Oteo sam se tom zagrljaju smrti osjetila, iskočio izvan tih prozora, izvan te «neraskidive povezanosti sa sobom» (Gombrowiczev izraz) dvama putovima. Počeo sam fizički živjeti. Prije sam bio strastven, ali nisam si dopuštao mnogo toga. U većini slučajeva nisam čak ni znao što želim, prebacujući sve moje žudnje na ideologiju. Drugi put koji me nakon mnogo godina nastojanja, rada les yeux amers oslobodila te neraskidive povezanosti sa sobom – bilo je slikarstvo. Nije se radilo ni o kakvom nadahnuću, nego upravo o silovanju prirode. Promatranje i potpuno zadubljivanje u nju nakon mjeseci i godina omogućilo mi je prvi neposredni potpuni kontakt s njome. Nadahnuće – to znači rad u vrućici povezan s nekakvom čvrstom, hladnom bistrinom – ta su stanja bila toliko rijetka na početku, da su vjerojatno tek nakon sedam godina – i više – devet, postajala češća. Ali kako sam znao da je to moj put – i zašto? Čak nisam ni razmišljao o tome da to možda i nije moj put, dok sam išao od poraza do poraza. Moje izbavljenje išlo je tim putom, a također i suočavanjem s vlastitom seksualnošću, koja mi je priskrbila sto grijehova i osjećaj krivnje spram drugih, ali me i izbavila iz potpune samoće, koju sam osjećao spram prirode koja me okruživala, ali ne i spram Boga. I tako sam upravo tijekom seksualne apstinencije, i to apstinencije prihvaćene kao obaveze, dužnosti – pronašao nenarušen, otvoren put k Bogu. Da sam tada ustrajao na tom putu, možda sam mogao živjeti životom mistika. Ali se vjerojatno nikada nisam do kraja i uistinu osjećao predodređen, odabran za takvo što. A ako sam čamio u toj vrlini, to je bilo zbog toga što nisam znao kako izaći iz te pustinje, kako joj se otrgnuti. Bio sam pod utjecajem Tolstoja, ne njegovih genijalnih romana, nego njegova nauka, filozofije, nevjerojatno naivan. Izbavljenje iz tog stanja dugujem Rusu, Merežkovskom, njemu i njegovoj supruzi, pjesnikinji Zinaidi Gipius, a preko njih Dostojevskom, Nietzscheu i Rozanovu, na koje su me 1919. uputili.
Ali vraćam se Gombrowiczu i njegovim junacima. Ispovijest čovjeka odsječenog od svijeta, čije se nezasitne žudnje odražavaju na cijeloj njegovoj golemoj inteligenciji i pronalaze drugačije oduške od mene nekoć u tolstojevštini, izlasku iz vojske, ideološkim prijateljstvima, a kasnije u slikarstvu. On ga je iznašao u grijehu (drugačijoj, višoj sili) svojih junaka? U bogohulnosti, voajerizmu, u žudnji za ubojstvom, koji povezuju junake «Kozmosa», junake «Pornografije», oslobađajući usiljenog, uvijek usiljenog Gombrowicza? On je te knjige morao napisati, one su predstavljale izbavljenje iz njegova pakla. Preko grimase i usiljenosti uzdignutih u književnost. Ali zašto je Dostojevski, koji piše Stavroginovu ispovijest, koja je navodno transpozicija njegova vlastita zločina – tako potresan, ali nikada odbojan, zašto je ljudski i moralan. Zašto je Gombrowicz nemoralan, zašto ga čitam sa sve većim gnušanjem, što mi se pri čitanju gotovo nikada ne događa. Pritom je nadpoljski i istodobno tako zadivljujuće katolički! U čemu? U nehotičnom vrednovanju, u svjesnosti o grijehu i zlu. Književnost pisana u stanju smrtnog grijeha? Gombrowicz mi je toliko stran, štoviše – neprijateljski, za mene je to stvar mnogo važnija i veća od pitanja književnosti. Ne mogu s njime izići na kraj. (…)
Petak, 4. lipnja 1965.
Jučer sam pročitao «Snahu» Tibora Déryja u «Kulturi». Zašto ta pripovijest, vjerojatno loše prevedena, formalno ni u čemu otkrivalačka, «moderna», pruža tako osjetne i pročišćavajuće doživljaje? Doživljena starost, starački egoizam, jedna jedina fiksna ideja – još živjeti. A život zapravo predstavljaju snaha i njezina žrtvovana mladost, golemi bol i neograničena čovječnost. Nije li smrt blagoslov, ali što ako starci tako žarko žele živjeti? Kao da na svakom koraku otkrivam strahotu starosti, koja mrsi moje negdašnje blažene fantazije o starosti. Kao da i sam, premda je još u sebi ne osjećam i ne povezujem sa sobom, nisam doživljavao te starce koje sam volio, njihovu fizičku i psihičku nemoć, njihove probleme, njihovu šutnju. (…)
Nedjelja, 20. lipnja 1965.
Iznenadni telefonski poziv: Ana Ahmatova prolazi kroz Pariz i želi me vidjeti. Smjesta odlazim u Pariz, u hotel pored trga Étoile, u kojem je odsjela. Velika hotelska soba, Ana Andrejevna u velikom naslonjaču, krupna, stasita, pribrana, nagluha. Nehotice mi na pamet padaju osamnaestostoljetni portreti uzvišenih ruskih carica. Izuzev nje u sobi se nalaze njezina gojenica iz Moskve, mlađahna gospođica Kamińska, Poljakinja podrijetlom, pratilja na putovanju, mlada Engleskinja iz Londona, bivši prijatelji iz emigracije koji neprestano ulaze i izlaze.
Ana Andrejevna je lani bila u Taormini, ne bi li primila međunarodnu nagradu «Etna-Taormina». To je bilo njezino prvo putovanje u inozemstvo nakon 1914. godine! O toj nagradi govori prilično ironično, kao o kakvoj boljševičkoj psini. Željela se tada vratiti kući preko Pariza, ali joj nisu dopustili. Sada su je opet poslali u Englesku preko Ostendea, samo da ne bi navratila u Pariz.
U Londonu je u ruskom veleposlanstvu uspjela izmoliti dopuštenje, pod uvjetom da se ne zadrži u Parizu dulje od dva dana. Jučer je, ne dobivši odgovarajuće karte za Moskvu za obje gospođice, odgodila putovanje za jedan dan – i smjesta primila oštre prijekore zbog neposluha iz pariškog veleposlanstva. Nitko je službeno nije dočekao na postaji, osim Bouchènea, rođaka njezinog supruga (poznavao sam ga još iz tridesetih godina i njemu dugujem što me je pronašla).
Ostao sam nakratko nasamo s njom i odmah je pitao za sina (pričala mi je o njemu u Taškentu 1942. godine, o njegovu uhićenju još prije rata i kako su ga odvezli u nepoznatom smjeru).
Priča mi da je u logorima proveo gotovo četrnaest godina, pustili bi ga pa opet uhitili, «oslobađao je Berlin», sada je na slobodi, radi kao profesor, napisao je tezu o Hunima, u savršenoj je tjelesnoj formi, «ali mu se u logoru nešto poremetilo u glavi. Otkad se vratio zamrzio me je i ne želi se sa mnom naći, nisam ga vidjela već tri godine».
Zatim sam je pitao za pjesnika Brodskog. Poznaje ga i cijeni. Pustili su ga iz logora u Arhangelsku na tri dana (za Uskrs ili Božić?). «Najviši liječnički krugovi, kojima smo ga poslali, njegovo su zdravstveno stanje ocijenili ozbiljnim, shizofrenija itd., vratio se u logor sa svim liječničkim nalazima, ali ga je tamošnji liječnik proglasio potpuno zdravim».
Za «Kulturu» je čula od profesora Jakobsona. Također zna da sam o njoj pisao, pronašla je bilješku o tome u nekoj bibliografiji, razumije se da nije to pročitala.
Spominjem Terca i Aržaka (Sinjavskog i Daniela). Reagira vrlo oprezno: «Ne čini mi se izglednim da su «Fantasticzeskije rasskazy» Terca napisane u Rusiji» - i zamukne. (Misli li uistinu tako, ili možda sve zna i zato tako govori?)
Poznanici iz emigracije, prijatelji iz prošlosti, poznavatelji njezine poezije dolaze i odlaze. Pokazuje nam članak o sebi u američkom emigrantskom časopisu – zanesenjački. Kaže da joj to može poprilično naštetiti.
- Može se dogoditi da se ne pojavi izbor iz moje poezije i da mi opet zabrane putovati (planira put u Ameriku).
Razgovor teče dalje; ispravlja neke detalje iz svoje biografije, još prije četrnaeste godine (razdoblje Pariza, njezino prijateljstvo s Modiglianijem, itd.). Priča o tom vremenu s velike distance. Kako je Majakovski bio ljubomoran na Mandeljštama i na još nekoga, otud i strašne laži o njoj u knjizi koja će se uskoro pojaviti u Americi. Između ostalog, da je u Parizu bila ljubomorna na Gumiljova ili on na nju.(…)
To je bio moj prvi susret s Ahmatovom nakon dvadeset tri godine, ujedno i posljednji. Ana Andrejevna umrla je u ožujku 1966., i sada mi je tako žao da je taj zapis, napisan olovkom u bilježnici, zabilježen u žurbi, ispao tako nehajan. Pisao sam o njoj u «Neljudskoj zemlji», o susretu iz 1942., prešutjevši naravno ono što joj je onomad moglo naštetiti, prešutjevši ono noćno putovanje, kad sam je ispraćao od Alekseja Tolstoja. Otad je njezin život za mene bio nepoznanica – pjesme pisane čak ni za ladicu, najbliži prijatelji su ih učili napamet. Taškent, Alma-Ata i iznenada Staljinove riječi: koje trenutačno još tijekom rata mijenjaju njezin usud: počasti u Moskvi, povratak u Lenjingrad, a nakon rata ždanovština, nova praćenja, zatim je uslijedilo razdoblje nakon Staljina, djelomično oslobađanje od pritisaka, sve veća slava, legenda i stihovi koji su do nas dolazili iz Rusije i Amerike, ta nekolicina kojih se nisam oslobodio otkad sam ih pročitao…
U Parizu sam promatrao tu ženu u hotelskom naslonjaču, ne onu tragičnu i još lijepu pjesnikinju koju sam susreo u Taškentu, nego stariju ženu, smirenu, koja je već iz daljine i svisoka gledala na svoju prošlost i svoje životno djelo. Velika pjesnikinja u auri svoje, tada već svjetske slave, okružena odanim joj mladim ženama i negdašnjim prijateljima iz emigracije.
Tek sam nakon njezine smrti iz Londona primio pismo – pitali su me znam li pjesmu koju je napisala 1959. godine, posvećenu meni. Nikad nisam čuo za tu pjesmu. Pričali su mi da je običavala tako raditi, ne rekavši komu je posvetila pjesmu – taj se toga morao sam domisliti. Ali ja nisam znao tu pjesmu, možda je ona onomad u pariškom hotelu čekala da je spomenem? Poslali su mi je tek u svibnju 1967. godine; pjesma je objavljena u dvije verzije. (…)
Koliko sam joj zahvalan za tu pjesmu, zato što se željela sa mnom naći u Parizu, kako se i danas ne mogu pomiriti s time što mi nisu dopustili s njome govoriti i slušati je, tako kao onomad, što nisam čak ni slutio da je taj kratak susret, gotovo u mnoštvu, bio posljednji, da je više nikad neću vidjeti, da joj neću reći što su mi značili neki njezini stihovi i ondašnji taškentski susret.
Kratka napomena o dnevnicima
Od rane sam mladosti pisao dnevnike, ako se to može nazvati dnevnicima, pisao sam povremeno, za sebe, jer nisam znao i ne mogu razmišljati bez da nešto zapisujem.
Već sam 1939. godine imao poveću gomilu ispunjenih bilježnica – sve to se zagubilo.
U ruskim sam logorima, usprkos što sam teškom mukom pribavio bilježnice i olovke, usprkos stalno prijetećoj opasnosti od oduzimanja papira (sve što se zapisivalo bilo je sumnjivo), pisao naveliko. U Starobielsku sam odlučio napisati povijest slikarstva od Davida do Picassoa, onako kako sam je onomad vidio. Stigao sam, koliko se sjećam, do Courbeta, u gusto ispisanoj debeloj bilježnici – oduzeli su mi je pri posljednjem pretresu. U Griazowiecu sam pisao mnogo, čak sam uspio te zapise ponijeti prilikom odlaska iz Rusije preko Ašgabata. U tim su bilješkama opet prevladavali zapisi o slikarstvu, osim toga imao sam prepisana predavanja o Proustu (nakon mnogo godina objavio sam ih u «Kulturi») i materijale za druga predavanja.
Tek sam po izlasku iz Rusije, od Mašhada, mogao pisati slobodno. Većina bilježaka još iz Rusije i s Bliskog Istoka našle su se u «Neljudskoj zemlji».
Otad je pisanje dnevnika za mene postalo mojom drugom prirodom, ta navika je s godinama samo rasla! Otad kod sebe imam više od 170 većih bilježnica od prosječno sto stranica, dakle više od 17 000 stranica uglavnom gusto ispisanog, «neotesanog» rukopisa, urešenog nebrojenim crtežima. Osim što sam u «Kulturi» u dva navrata objavio «Istrgnute stranice», nisam s njima gotovo ništa napravio. Kakvog dakle smisla imaju te gusto ispisane, uvezene bilježnice, kojima sam zatrpao police svoje sobe i što one ugrubo sadrže?
One su svjedočanstvo mojeg slikarskog puta, jer sam tijekom godina sve točnije, sve sustavnije zapisivao platna koja sam slikao, a s vremenom sam im pridodavao zapise – nacrte tih platna. Neprestano sam zapisivao svoje misli, uglavnom o slikarstvu, misli proizišle iz moje lektire. Nema u njima ni traga bilo kakvim osobnim ili općenitim otkrićima.
Osim jednoličnog ispita savjesti, termometar mojih raspoloženja je neprestano promišljanje, na čemu se temelji stvaralački proces kako u mene, tako i kod drugih. Za mene je taj dnevnik predstavljao stalni podsjetnik, zahvaljujući nebrojenim dragocjenim navodima, izvadcima, kojima se uvijek vraćam i koji mi služe kao priručna biblioteka i kao pojas za spašavanje u trenucima nemoći i nedoumice.
Ako sam želio da se nešto ne zagubi, onda su to upravo ovi izvadci u bilježnicama (Simone Weil i Norwid, Brzozowski, Rozanov, Maine de Biran, Du Bos, A. Huxley, Proust i Cioran, sve do mistika i Pascala), ukrašeni mojim komentarima. Nemam pojma imaju li ti zapisi, izuzev čisto slikarskih promišljanja (jedino područje u kojem se ne osjećam kao diletant), bilo kakvu objektivnu važnost, a i sam ih svaki puta drugačije prosuđujem: kao važne isključivo za mene, kao sirov materijal analize misli, pogleda, koji imaju ili mogu imati vrijednost za čitatelja interesa sličnih mojima. Već godinama nejasno razmišljam o objavljivanju nekakvog izbora iz gore navedenih zapisa, nešto slično Miłoszevu «Vrtu znanosti». Morao bih na više mjeseci prekinuti sa slikanjem, a na takvo što se još ne mogu odlučiti. Možda da pokušam tiskati komadićke, koje bih iz tih svezaka nasumično odabirao?
Petak, 27. listopada 1965. Šest i pol sati izjutra
Utvare. Kafka piše (u «Dnevniku»?), da nakon dana dobrog rada utvare nestaju, ali nadolazi noć, čovjek se budi i one su opet tu – sjede tiho uokolo tebe – i čekaju da se probudiš.
Nedjelja, 4. veljače 1962.
Danas je u šest sati ujutro umro Daniel Halévy. 40º vrućica, gripa, une syncope. Želio je još doći na moju izložbu. Njegove riječi iz posljednjih razgovora. Spominjao je Alžir, OAS; na zadnjim je izborima želio glasovati za de Gaullea, premda nikada nije bio degolist. Ružno je govorio o njegovom stilu, da se radi o tipičnom ponašanju časnika iz Saint-Cyra, da je pompozan i inteligencije d'un officier de carrière. O Pétainu je također govorio ljudski. (…)
Kod Halévyja sam prvi put susreo Malrauxa nakon povratka iz Kine. Prepričao sam tu zgodu na nekom drugom mjestu, ali se sjećam kako me tada zapanjilo da je citirao junake Dostojevskoga kao da se radilo o njegovim likovima. Čudio sam se, jer mi je onomad izgledalo da je Dostojevski odveć daleko od Francuza, da bi ga mogli oćutjeti, uostalom, izgleda mi da je samo za moju generaciju Dostojevski uistinu osvojio Francusku. Sjećam se kad su ga stali objavljivati u raznim prijevodima, kako su «Zapisi iz podzemlja» istodobno izišli kod dva nakladnika u dva različita prijevoda. Sjećam se također, s kakvim mi je mazohističkim oduševljenjem Drieu La Rochelle govorio o «Zimskim zabilješkama o ljetnim dojmovima», u kojima Dostojevski opisuje Francuze gotovo s jednakom i najdubljom odbojnošću, kao u drugim spisima o Poljacima.
Srijeda, 24. ožujka 1976.
Otvaram Silesiusa. Iznenadan osjećaj – otkrića, da mi te moje vizije, ta moja stanja u kojima sretno promatram slikarstvo na unutrašnjem putu, koji sam toliko precijenio, izgledaju potpuno ništavnima. Loše sam se izrazio – one su značajne, ali me razotkrivaju. Svaka kukavička kretnja u ime mojeg spokojnog života, svako zatvaranje očiju ili pasivnost spram nepravdi počinjenih nekom drugom, poništavaju svaki možebitni osjećaj sreće u smislu uživanja u gledištu. (…)
Otvaram knjigu Silesiusa. «Moraš biti sam, ostani na distanci. I tada ćeš moći biti posvuda u pustinji». Upravo to – ostati na distanci, gardez les distances – tomu se približiti: ne davati drugima ono što sam nisi prošao – pronašao sam to prije mnogo godina kod Sv. Terezije Avilske (…)
Stranica iz dnevnika
…Čičerina je mnogo godina kasnije upoznao naš dobar prijatelj, Weissberg-Cybulski, prijatelj Koestlera i Einsteina. Kao zagriženi komunist otputovao je u Harkov, gdje su ga Rusi postavili na mjesto direktora velike tvornice. Pričao nam je kako je kroz prozor vidio ljude koji su doslovce umirali na cesti, dok je istodobno na stranicama «Izvestije» i «Pravde» gledao sretna lica zdravih i veselih radnika. Nedugo potom, nakon strahovitih tortura u Moskvi, poslan je u logor, ali ga je Staljin, nakon pakta Ribbentrop-Molotov, prijateljski darovao Hitleru. Weissberg je završio ravno u krakovskom getu, iz kojeg ga je kasnije spasila njegova bivša supruga – Poljakinja. Nakon rata je napisao slavnu knjigu Hexensabbat. (…) Na pamet mi pada čuvena Blokova pjesma, napisana u razdoblju u kojem je i on podlegao zanosu revolucije. To, onomad slavno, djelo «Dvanaestorica» završava maršem revolucionarnih radnika, a među njima «na bijelom vijencu od ruža išao je Isus Krist». Blok je tada objašnjavao da, ako se zanosimo nesuglasjima suvremene glazbe i drugih umjetničkih djela, također moramo prihvatiti nesuglasja stvarnosti. Blok je ubrzo izgubio sve iluzije i na autorskim večerima nije želio recitirati te stihove.
NAPOMENA:
Izgovaranje imena i naziva:
Józef Czapski – juzef čapski
Starobielsk – starobjelsk
Griazowiec – grjazovjec
Kamińska – kaminjska
Brzozowski – bžozovski