Kerouac se pojavljuje kada zapadna civilizacija postaje medijski svjesna postojanja brojnih Istoka, činjenice da su razvijene civilizacije nastavale i druge, a ne samo europske prostore. Popularizatori istočnih religija već desetljećima pune predavaonice diljem angloameričkog svijeta, a Istok ulazi čak i u popularnu glazbu poput jazza. John Coltrane i Miles Davis, težeći u svojoj glazbi slobodnijim strukturama, krenuli su uranjati u modalnu beskonačnost indijske glazbe. Istok je stigao na Zapad, jer ga se sad već pakiralo kao trgovački proizvod koji je imao svoj modni trenutak. Istrošenost akademske filozofije ovu je snažnu okrenutost prema nepoznatim kulturama mogao samo osnažiti, a cijela ekipa oko Jacka Kerouaca, svi prvoborci beata pokazivali su značajnu zainteresiranost za dalekoistočne religije i mišljenja. U Europi se kao uvertira u ova duhovna previranja pojavilo nekoliko mislilaca, dijalogista, od kojih je važno istaknuti Martina Bubera i Franza Rosenzweiga. U temelju svih ovih paralelnih nastojanja bilo je nastojanje da se do tzv. stvarnosti stigne direktnijim metodama no što su ove koje je nudilo sklerotično akademsko mišljenje. Skinuti sa stvari prašinu, pa ih vidjeti kao prvi puta. Jack Kerouac bio je rodonačelnik, a iza njega, kao svojevrsnog duhovnog orijentira, moglo bi se locirati Williama Burroughsa, koji, ako i nije prvi u svemu, onda je najviše nalik čovjeku koji bi prvome u svemu (npr. Kerouacu) mogao biti sufler. Što se tiče literarne tradicije iz koje se Kerouac javlja, tu bi bili svakako Jack London, kao prototip nekonvencionalnog skitnice, i Thomas Wolfe, kao pisac čija se mitološka književnost može osjetiti kao najpribližnija onome što je u svojim knjigama nastojao obuhvatiti Keoruac. Thomas Wolfe bolje nego bilo koji psihoterapeut ili psiholog ili mitolog u svojim golemim romanima uspijeva izraziti obični, provincijalni život kao mitološku dramu. Čitajući „Pogledaj dom svoj, anđele“ imate osjećaj da čitate Sofokla koji vam pripovijeda priču o prosječnom američkom provincijskom stanovniku, no propuštenome kroz ova golema mitološka sazviježđa. Čak možete pomisliti, pa da, što je drugo bio Edip, do mali vladar seoskog kraja, stvar nije u veličini palače, nego u intenzitetu sudbine, a toga nije manjkalo, jednako kod Edipa kao i u Wolfeovoj obitelji Gant. Henry Miller, na kojeg se Ginsberg i Kerouac referiraju u svojim epistolama (uknjiženima) jest bio neka vrsta neobičnog prethodnika, i sam je pokazivao sklonost Istocima, i sam je prezirao tipični zapadnoeuropski kulturni milje, no njega tretiraju s odmakom, donekle s pravom, jer je on istovremeno revolucionarniji i konzervativniji pisac od njih. Recimo, kada radi portret, Miller je pisac iz 19. stoljeća, između njega i O. Henrya nema velike razlike, dok je kod Kerouaca ipak u prvom planu konstantno bila modernost stilskih postupaka, on nijednog trena nije zaboravljao da svoju prozu, da se izrazimo slično njemu, nije htio pisati nego odsvirati. Pa je u tim spominjanjima Miller, iako im je pisao predgovore za knjige i podržao mlade kolege, prije svega autor čija kuća u dodatku ima bazen, a ne netko koga bi oni htjeli kopirati. Slična se situacija protegla i na narednu generaciju autora, na primjer Charlesa Bukowskoga, kojemu je neobično išao na nerve Millerov savjet da ne pije puno dok piše, da se čuva pića. Nekonvencionalnost beatničkih života imala je i onu već više puta naglašavanu kontrakulturnu ulogu, radilo se o prvom pravom medijskom prodoru „drugačijih“ u srednju struju. Stotinu godina stariji Baudelaire tek je nekoliko desetljeća nakon smrti bio priznat kao autor, dotad se za njega u ovom širem smislu znalo samo kao za ekscentrika. A sad je najednom ekscentričnost bila posao, bila je dobra za business. Michael McClure, beat pjesnik koji je drugovao s legendarnim Jimom Morrisonom jedna je od sponica beata na rock kulturu, a povezanost beatnika i jazza već je opće mjesto. Ovu provalu „mladosti“ među okoštale kulturne strukture pjevač Morrison objašnjavao je „baby boomom“, rekavši da je sada mladih jednostavno više nego starih i da to definira kulturnu potražnju. Kerouac je napisao svoje savjete za pisce i evo nekih od njih: „Budi podložan svemu, otvoren, slušaj.“ „Voli svoj život.“ „Ono što osjećaš samo će naći svoj oblik.“ „Budi ludi, sveti promatrač uma.“ „Odbaci književne, gramatičke i sintaktične inhibicije.“ „Pričaj istinitu priču svijeta unutarnjim monologom.“ „Zauvijek se pomiri s gubitkom.“ „Vjeruj u sveti oblik života.“ Miller ga je svrstao među velike virtuoze jezika, sklonog pobijati zakone i konvencije književnog izraza, no pitanje je koje konvencije. Pogledamo li komparativno Kerouaca i Londona i Wolfea, vidjet ćemo pisca koji dolazi iz književno jake obitelji, pa je za pretpostaviti da je Miller mislio na tipičnu romaneskno-poetsku proizvodnju trenutka, na literaturu koja najbolje prolazi i od koje se Kerouac sigurno razlikovao, a razlikuje se i danas, iako je od njegovih prvih knjiga prošlo skoro pa sedamdeset godina. Dobri su pisci ispred svakog vremena i paralelni sa svakim vremenom, u tome je možda tajna njihovih dugovječnosti. A s ove distance se može reći da je Keoruac, iako oscilira, zaista jedan od dobrih pisaca, bez obzira na onu Capoteovu opasku da to nije pisanje nego tipkanje. Spontanost koju je donio Kerouac navodno duguje svome slušanju jazza, posebno Charliea Parkera, koji je svirao beskrajne solaže na saksofonu i čiju bi se svirku moglo komparirati sa složenom sintaksom Marcela Prousta, prema kojemu ni Keoruac nije bio imun, jer kaže: „Kao Proust, budi stari narkos vremena.“ Roman „Dharmine skitnice“ objavljen je 1958. godine, kada je Kerouacova slava vjerojatno bila na svom spisateljskom vrhuncu i predstavlja odličan uvod u njegovo djelo, ne samo zbog vlastitih kvaliteta, nego i jer daje vrlo dobru sliku intelektualnih preokupacija, ako ne epohe, a onda svakako ove ekipe koja će presudno utjecati na sljedeće desetljeće, kada na scenu grune druga generacija rockera: u ovoj su knjizi većina tajnih šifara za to potonulo vrijeme, čitav je ovdje niz tih malih „Sezame otvori se“ bez kojih je pristup šezdesetima otežan. Ovdje se ponajmanje misli na osnovne fraze pokupljene iz budizma (posebno zena), jer su one, blagodareći potpunom komercijaliziranju istoga od strane medija, na Zapadu danas poznatije nego na Istoku. No eto, „dharma“, kako kažu filozofijski rječnici, kompleksan je pojam koji označava „držanje“ u cjelini, odnosno sve što je podrška materijalnom i moralnom opstanku. Jasno, kod budista moralni je poredak superioran materijalnome, pa je ovo držanje nešto što odlučuje o stanju svijeta u cjelini. Dharmine bi skitnice po tome bili, keruakovski ironično, ljudi u pokušaju da žive čišće od života življenog po standardnom zahtjevu sredine. Kerouac je u romanu prikazao cijelu ovu prvu generaciju beatnika, u romanu su valjda svi značajni autori i muze tog vremena. Pod muzom, iako je pisao, pa je to objavljeno i na hrvatskom, možda bi posebno trebalo označiti Neala Cassadya, autora tako intenzivno živoga da je postao nešto poput pop-ikone tog vremena, najpoznatiji nepoznati pisac ovog doba. Znači, unutra su pod pseudonimima, objašnjenima na kraju ovog našeg izdanja, redom: Allen Ginsberg, Gary Snyder, Michael McClure, Philip Walen, Lawrence Ferlinghetti, Philip Lamantia, Neal Cassady. Respektabilna ekipa čije izabrane radove imamo prilike čitati ponajviše zbog nesebičnog zalaganja prevoditelja i ovog izdanja, Voje Šindolića, koji osobno poznaje ili je poznavao većinu glavnih aktera scene, nesumnjivo jednog od najupućenijih ljudi uopće, kada je ova tematika posrijedi. Njegovi su prijevodi odreda sjajni, a izdanja uvijek svojevrstan podvig i u širem smislu od ovog našeg hrvatskog izdavačkog galimatijasa: u Beat biblioteci HDP-a objavio je već nekoliko autora važnih za pokret, a sva su izdanja uz prijevode djela pisaca uključivala i dodatne specijalitete, intervjue, ulomke iz pisama pisanih prevoditelju, iscrpne i precizne osvrte. Tako je i ovdje: Šindolić u pogovoru vodi dobronamjernog čitatelja kroz pejzaž ove proze, obavještavajući ga u kojim se knjigama Kerouac osvrnuo na iste u „Dharminim skitnicama“ opisane zgode, pa saznajemo (a u nadi da će i ove knjige ugledati hrvatsko ukazanje) da je svoj dvomjesečni boravak na Desolation Peaku iscrpnije prikazan u romanu „Desolation Angels“ (objavljenom 1965.) i u zbirci putopisa „Lonesome Traveller“ (objavljenih 1960.). Onako kako mu je u romanu „On the Road“, kod nas neadekvatno prevedenog u „Na cesti“, a trebalo bi „Na putu“ jer se radi o svojevrsnom tripu, glavni lik Neal Cassady odnosno Dean Moriarty, tako je u „Dharminim skitnicama“ glavni lik Japhy Ryder zapravo pjesnik i zen budista Gary Snyder, čije je pjesme Šindolić također preveo i objavio u spomenutoj Beat biblioteci HDP-a. U romanu čitamo o njihovom druženju, pokušaju da se životom uhvati ekstatični trenutak autentičnog postojanja, pa bi, zbog ove egzistencijalističke terminologije, bilo zanimljivo raspredati o idejama beata u odnosu na vremenski podudarnu modu egzistencijalizma u Zapadnoj Europi. Iako bi se na prvu moglo reći kako su beatnici odbacivali ovaj pomalo ipak preveć školski pristup tako važnoj temi poput življenja, važno je naglasiti da se iza divljine beata nalaze tone lektira, da se u oba slučaja radi o ozbiljnim pristupima: za beatnike se ne može reći da nisu živjeli ono što su propovijedali, a još je važnije od svega biti svjestan da se oni upisuju u veliku tradiciju američke literature, sve tamo od Thoreaua. Kada Thoreau napiše: „Sve divlje jabuke su lijepe“, imate identičnu i naizgednu naivnost kojom i Kerouac započinje svoj roman, kada situira svoje junake spram uštogljenih i licemjernih oaza standardne srednje klase: „Mali skitnica iz reda svete Tereze bio je prvi i izvorni skitnica, dharmin skitnica, kojeg sam upoznao, a drugi bijaše oličenje skitnice, skitnica nad skitnicama, glavom i bradom Japhy Ryder koji je i izmislio ovaj izraz.“ Otići, kao kod Rimbauda i Ujevića, ostaviti iza sebe koterije lažnih salona, nekako se pokrpati i živjeti točnije i bolje – to je u invektivi svih ovih autora. Stoga ih je moguće svrstati i u duhovnu prozu: iako prikazuju pad velegrada u kal, u instrumentarijima vrhunskih glazbenika bili su u stanju čuti ode postojanju, pukom postojanju, egzistiranju naprosto, imajući, valjda, izraženu svijest o prolaznosti, o nasumičnosti, o slučaju života naspram nužnosti smrti. Nešto slično kako kod velikog dioniziste Nietzschea, koji nije prestajao naglašavati da je život u ovom mrtvom svemiru iznimka, a ne pravilo. Ovaj osvrt na Kerouacovo djelo najbolje je završiti riječima Henrya Millera, napisanima povodom ovog pisca: „Ali ne prigovaraj umjetnosti zasnovanoj na životu, ako te smrt hrani.“