Dana 21. kolovoza 1939. brod MS Chrobry završio je svoje prvo prekooceansko putovanje na novouspostavljenoj putničkoj liniji Gdańsk – Buenos Aires i uplovio u luku argentinske prijestolnice.

Brod je, osim putnika te novinara koji su po službenoj dužnosti bili zaduženi za medijsko praćenje rečenoga putovanja, na obalu iskrcao i dvojicu poljskih pisaca, jednog koji je već snažno uzdrmao poljsku učmalu književnu scenu, Witolda Gombrowicza, i Czesława Straszewicza, etabliranog pisca i novinara, suradnika iz današnjega očišta iznimno utjecajnog i važnog poljskog međuratnog časopisa, Bunta Młodych koji 1937. mijenja ime u Polityka, tjednika koji je uređivao čovjek koji će silno utjecati na poslijeratne karijere obojice spomenutih aktera naše pripovijesti. U gdanjskoj luci i danas stoji spomen-ploča kojom je obilježeno sjećanje na to putovanje, s jednim (nehotičnim?) krivim navodom. Ondje je, naime, navedeno samo Gombrowiczevo ime.

Straszewicz netom po iskrcavanju na argentinsko tlo pokušava iznaći način za povratak u domovinu. Prije toga je obavio onaj čuveni razgovor s Gombrowiczem koji potonji opisuje u svojem Dnevniku, a potom i u romanu Trans-Atlantik koji nam je, usput, dostupan u velebnom i nenadmašnom prijevodu Mladena Martića. Uzgred možemo dometnuti kako Straszewicz nikada nije opovrgnuo svojeg kolegu po peru i, kao što ćemo kasnije vidjeti, po udesu.

Gombrowicz uzima svoje kofere i ostaje na argentinskome tlu, dok se Straszewicz vraća istim brodom natrag na Stari kontinent. Brod, jasno, iz svima dobro poznatih razloga nikada nije stigao u mjesto polaska, već je uplovio u marseljsku luku. Straszewicz se u postojbini slobode pridružio poljskoj vojsci u izbjeglištvu. Odande će ga put odvesti u Englesku, gdje će ostatak rata provesti radeći na radijskoj postaji Świt, koja je služila kao glavno sredstvo informiranja poljskog življa u izbjeglištvu i onoga u domovini.

Prije no što će se preseliti na Otok, Straszewicz će u Francuskoj stići posjetiti svojeg velikog prijatelja iz prijeratnih godina i suradnika iz još jednog utjecajnog, ali moralno dvojbenog glasila Prosto z mostu, u kojem je neke tekstove objavio i gore spomenuti Gombrowicz, umirućeg Bolesława Micińskog, jednog od najperspektivnijih publicističko-filozofskih umova ondašnje Poljske. Taj će posjet ostaviti dubok trag, da ne kažemo modrice na duši budućega emigranta.

Straszewicza poljska izbjeglička vlada 1944. šalje u svojstvu tiskovnog atašea u veleposlanstvo u Montevideu, u Urugvaj. Straszewicz će ondje dočekati smjenu vlasti i po dolasku nove garniture poljskih diplomata doslovce poljubiti pločnik. Tu se naša pripovijest o putešestvijima ubogoga Straszewicza ponovno na neki način isprepliće sa sudbinom drugog sirotana, Straszewiczeva kompanjona s prijeratnoga krstarenja, Witolda Gombrowicza. Straszewicz će naime na vlastitoj koži iskusiti život poljskog emigranta nesklonog bilo kakvim kompromisima te živjeti u krajnjoj bijedi poput svojeg mrvicu mlađeg drugara. S tom razlikom da se Witoldo nikada nije toliko „ponizio“ da bi postao običan fizički radnik. Straszewicz nije imao plemićke komplekse i nije se osvrtao na tamo neke uzuse u tom pogledu. Nije bio aristokrat u duhu, kao što će kasnije duhovito i ponosno prepričavati, u njegovoj su ga tvornici kolege okarakterizirale kao potpunog analfabeta. Jerzy Giedroyc već 1946. piše Straszewiczu i poziva ga na suradnju u svojem novoosnovanom časopisu. Ne dobiva odgovor. Ali Giedroyc je poznat po svojoj ustrajnosti i uporno piše pisma u Južnu Ameriku na koja ne dobiva nikakve odgovore. Straszewicz je, poput drugog čuvenog poljskog dragovoljnog izgnanika, Andrzeja Bobkowskog, napustio Europu kako bi iznova započeo. Međutim, njegov je početak mogao biti i brzi svršetak. Teški životni uvjeti, rad u tvornici toliko su psihički dotukli negdašnjeg pisca i novinara da i ne pomišlja ni na kakvu karijeru. Doduše, pokušava nešto raditi na radijskoj postaji za urugvajske poljske emigrante, pomaže poljskim kolegama iz tvornice u njihovim svakodnevnim problemima s upravom, državnom administracijom i birokratskim aparatom. Giedroyc i dalje ustrajno piše pisma na koja ne dobiva nikakav odgovor. Sve dok jednog dana u Maisons-Laffitte nije stigla koverta s pečatom iz Urugvaja. Bio je to dugoočekivani odgovor. Straszewicz u pismu zahvaljuje Giedroycu na lijepim riječima, opisuje mu svoju svakodnevicu i poručuje kako u tim uvjetima ne može ni pomisliti ni na kakvo pisanje. Ipak, 1952. u Kulturi se pojavljuje članak potpisan Straszewiczevim imenom i prezimenom Pèra u bunilu ili strah nama vlada u kojem Straszewicz, svojstveno sebi, u trećem licu šaljivim i (auto)ironičnim stilom ispreda svojevrsnu autobiografiju. U jednom od pisama koja su razmjenjivali, Straszewicz navodi kako je napisao prvi dio pripovijesti koja bi se trebala preobraziti u roman te moli Giedroyca da intervenira kod direktora tvornice u kojoj je radio, a koji je bio svojevrsni polonofil, da mu omogući kraće radno vrijeme kako bi se u potpunosti mogao posvetiti pisanju svojeg djela. Godina 1953. znakovita je za Giedroycev Književni institut. Postao je nezaobilazna referenca u poljskom emigrantskom životu, svi važniji pisci objavljuju svoja djela i članke u njegovoj izdavačkoj kući i časopisu, a te godine pojavljuju se dva romana koja će, svaki na svoj način, obilježiti daljnju sudbinu svojih autora. Fatum se ponovno na sebi svojstven način poigrao sa životima dvojice aktera s početka naše pripovijesti. Godine 1953. u biblioteci Kulture objavljeni su romani Trans-Atlantik Witolda Gombrowicza i Turisti iz rodinih gnijezda Czesława Straszewicza. Dvojica prijatelja su, ne znajući za nakane drugoga, u isto vrijeme napisali i objavili romane slične tematike. Straszewiczev roman zapravo se sastoji od dvije podulje novele koje, svaka za sebe, progovaraju o turbulentnom usudu Poljaka nakon Drugog svjetskog rata. U prvoj noveli, Katedrala sendvičā, Straszewicz opisuje lik prefriganog Poljaka koji nakon potucanja svjetskim morima završava u Urugvaju i pokušava preživjeti. Pisana u ironičnom, parodijskom duhu, novela izvrgava poruzi poljsku poslijeratnu emigraciju. Vrckast jezik, dosjetka, autoironijski odnos prema poljskome mentalitetu, sve to stavlja Straszewiczevu novelu na istu ravan s romanom njegova uspjelijeg i popularnijeg sudruga. Druga novela, Klopka za Ziemowita, oslikava poslijeratnu poljsku zbilju. Prikazujući lik cinkaroša, drukera, Straszewicz je ismijao i izvrgnuo kritici sustav koji se zasnivao na lažima, podlostima te ljudskoj gluposti koju je tako istančano raskrinkao. Straszewicz po objavljivanju romana u domovini smjesta postaje persona non grata, premda je to ionako dotad, samo neslužbeno, bio. Uspjeh romana u emigraciji bio je golem, Straszewicz ponovno postaje pisac, ostvaruje se u svijetu za koji je mislio da ga je zauvijek napustio. Godine provedene u urugvajskoj izolaciji ipak nisu zatomile autorovu žudnju za Europom. Straszewicz ustrajno razmišlja o suradnji s Radijem Slobodna Europa, piše Janu Nowaku-Jeziorańskome, direktoru poljske sekcije, i nudi mu suradnju. Godine 1956. konačno se ostvaruje Straszewiczeva želja, seli se u München i postaje suradnikom Slobodne Europe. Usud ga je ponovno vratio na radio, još jednu od konstanti u njegovome životu. Ali sudbina je kurva, Straszewiczevo zdravlje sve se više pogoršava i vraća se Urugvaj, kako bi u toplijoj klimi povratio snagu. Ta ista sudba opet se vraški poigrala: Straszewicz umire 10. rujna 1963. u Urugvaju, a Witold Gombrowicz 22. travnja 1963., nakon dvadeset četiri godine južnoameričkoga izgnanstva, pristiže brodom u Barcelonu (treći južnoamerički prognanik, Andrzej Bobkowski, umire 1961. u Gvatemali). Ostalo je povijest. Gombro je postao svjetski pisac. Czesław Straszewicz nije. Nakon romana Turisti iz rodinih gnijezda, izuzev radijskih emisija i nekoliko članaka i kritičkih tekstova za Kulturu, nije više ništa napisao.