Već drugi puta u kratkom vremenu pojavljuje se dijaristika koja nadmašuje književnost razdoblja u kojemu je nastala. Ili se izdiže u istu ravan u kojoj su one rijetke domaće knjige koje možemo staviti rame uz rame sa svjetskom proizvodnjom. Prvo je objavljena Divna Zečević i njeni dnevnički zapisi „Život kao voda hlapi“, a u zadnje dvije godine i književni kolos, profesor i polonista Zdravko Malić u dvotomnom dnevniku naslova: „Stazom pored druma (dnevnik osamdesetih)“ te „Noć bez sna (dnevnik devedesetih)“, i sve tri knjige objavio je zagrebački Disput. Zdravko Malić legendarni je lik svakog ljubitelja poljske književnosti, a među malom četom gombrovičevaca – njih, barem čitalački, u Hrvatskoj ipak ima – on uživa status koji kod Crnogoraca ima npr. sveti Vasilije Ostroški – ako je za vjerovati narodnim predajama, u svetog se Vasilija ne kunu ni ateisti, onako paskalovski, iz one Pascalove „opklade“, za svaki slučaj, jer ako Boga i nema, moćan je Vasilije. Legendarni profesor idealan je za objašnjavanje razlike između „bijele“ i „crne“ profesorštine, a ova bi se klasifikacija mogla proširiti i na studente: bijeli magovi izučavaju pisce u što je moguće većem obujmu, čitaju originalna djela i poticani su ljubavlju prema literaturi, dočim crni zlosretnici uče iz skripata i skloni su specijalističkom kriptičnom jeziku brošure te ih isključivo interesira napredovanje po lijanama hijerarhije. Malić je bio, jasno, bijeli mag, i to – ne samo u razmjerima hrvatske kulture – veliki meštar toga zvanja i znanja. Ako bi ijedna knjiga mogla pružiti idealnu scenografiju za ispisivanje oba toma njegovih dnevnika, onda bi to bila „Guliverova putovanja“ Jonathana Swifta. Rijetko se može doživjeti – pogotovo u kulturi strogo kontrolirana rasta i uzgoja – da se pred nama nađe djelo oformljena čovjeka, izgrađene osobe, ostvarena subjekta koji se i dalje „subjektivizira“ svakodnevnim „ostvarivanjem“. Budući da je iznimno cijenio filozofe „praksisovce“ recimo to ovako: kod njega je historija konstantno postajala povijest, odnosno iz danih mu nanosa i taloga on je predanim radom sve čega se dotakao transformirao u trajnu vrijednost čovječje dimenzije. Malićev je um sve prerađivao, preispitivao, nanovo proučavao, vraćajući se konstantno korijenima, a njegovi su bili Andrić i Krleža. Ovaj dnevnik pisao je melankoličan čovjek, na nekoliko se mjesta i osvrće na svoju „nesreću“, čije uzroke pronalazi u odlasku iz Bosne i nepristajanju na tipični zagrebački egzistencijalni „žargon“: on se Bosne nije htio odreći, što mu se u drugoj životnoj sredini nije opraštalo, pa dane provodi osamljenički, često izvještava o svojoj izglobljenosti i nedostatku sugovornika i partnera. Tome sigurno nije pomagao format do kojeg je Malić intelektualno izrastao putem tog svog konstantnog ispitivačkog odnosa prema svijetu i predmetu kojim se bavio, a u sredini koja više drži do koterijskih nego stručnih vještina. Ideološki komunista, već u prvom tomu dnevnika, pored ove ljudsko-književne različitosti, javlja se i ideološka diferencija: Malić, za razliku od podosta kolega i ogromne većine takozvane „javnosti“ ne mijenja dres ekipe za koju igra, a osupnut je ponašanjem kolega koji su to, da ostanemo kod nogometne metafore, napravili u tunelu pred sam izlazak na teren. Iako komunističkog opredjeljenja, Malić i ovdje radi dodatnu diferencijaciju u odnosu na Šuvara i ostatak vladajuće garniture osamdesetih, što njegovoj osami daje etičku dimenziju: radi se o čovjeku kojeg su pokretale ideje a ne ideološke predrasude, dok o svakodnevnoj snalažljivosti nema ni najmanjeg govora. Uz sve nabrojano, kod Malića još trebamo dodati i visoku jezičnu svijest, pa je s nemalo jada promatrao na djelu jezične konzervativce kod kojih je glavni izum bio u podizanju granice prema južnom i istočnom susjedu, što je jedinstven slučaj u tretmanu jezične problematike, gdje dolazi, umjesto do proširivanja jezika (engleski godišnje u rječnik unosi stotine novih riječi, Islanđani svaku novu englesku riječ prevode i unose u rječnik), do njegova isušivanja i osiromašivanja. Ovoj jezičnoj žandarmeriji posvećene su nezaboravne stranice dnevnika. I u njoj treba tražiti razloge nekih problema koje kod nas imaju pisci ovog dvojnog književnog plemstva: bosanskog i hrvatskog, primjerice ono s čim se bakće npr. Miljenko Jergović, koji piše na većem jeziku od ovog standardnog, uškopljenog, koji jedva da diše od okuka, zavoja, pravila i duhovnih čistoća, pa je gotovo nemoguće na istome napisati baš dobro ispruženu knjigu – ispruženu onako kako se čovjek ispruži na kauču, komotnu, nesputanu, slobodno tekuću. Malić je dolazak Slavena na Balkan opisao satirično, kao stizanje plemena na prostor Rimskog carstva, ceste i civilizacije, gdje su se nalazila i Ilirska plemena predana drumskom razbojništvu. Slaveni, odnosno pra-Hrvati nisu se odlučili za cestu, nego za hajdučku špilju, što je kao oblik ponašanja do najnovijih vremena doživjelo kolosalna unapređenja, pa imamo državu koju najvještije orobljavaju  oni koji je najviše vole. Iako obojen ideologijom, bio je povišeno osjetljiv na ovu vrstu toksikacije i žali što je Brodski, za razliku od Milosza, „dokraja prodao dušu ideologiji“. Napredovanje nacionalizma konstatira već u prvom tomu, gdje izvještava i o negativnim recenzijama Tuđmanove knjige u inozemstvu, o čemu naši mediji koncem osamdesetih, kada su se već dijelile karte za ovu kombinaciju pira i propasti, ne objavljuju ni retka. Pronicljivo komentira i pojavu CNN-ova programa na televiziji, kao začudnu, i pita se tko od toga može imati koristi. Paralelno s rastom nacionalizma pojavljuje se i jezični žandar, pa Malić bilježi kako mu se gadi ovo „ispravljanje zadaćnica“ i konstatira da hrvatsku književnost čita radi jezika, a kad tamo – „ne čitam hrvatske pisce nego hrvatske jezične pozornike.“ Vrijeme promjena, a i inače sklon stvaranju neologizama, naziva, po parodiranju perestrojke, „katastrojkom“. Promjene su brojne, ove tehnološko-marketinške padaju kao treset na književnost i prikrivaju je, sve je teže pronaći dobrog pisca. Citira Jozefa Barana: „Da je većina imala pravo, Sunce bi se danas okretalo oko Zemlje.“ A prati sve, film, glazbu, likovnu umjetnost. Honeggerovu Petu simfoniju opisuje kao „uglazbljenog Husserla“. Majstor je ovakve kratke karakterizacije, iz njega moglo bi se napraviti deset dobrih pisaca, kakve ni izbliza nemamo. Povišena sluha za ubojitu spisateljsku sposobnost, pa onda u tom smislu visoko stavlja Ranka Marinkovića. No Andrić i Krleža su kraljevi. Kojima povremeno društvo pravi Crnjanski. Često čita La Fontainea, ondje pronalazi najbolje opise stanja kakvim je okružen. Hrvatska, s druge strane Malićeva radna stola, pušta u međuvremenu očnjake, dok pisac zdvaja o demokraciji, da je ona oblik vlasti koji više nije despotija i još nije ljudsko društvo. Stalno se, kao siromašni duh u posuđenom sakou, na stranicama dnevnika pojavljuje Gombrowicz – sve je taj već znao i sve podnio. Bilježi anegdotu kada je Gomber – tako ga zove, bili su dovoljno dobri da se, književnim poslima, dopisuju – tražio od naših honorar, pa su se svi ti likovi koji imaju solidnu rentu na književnosti iščuđavali i sablažnjavali, svi ti bezimeni službenici ministarstava i uredništava. A Gombrowicz, jedan od najvećih u Dvadesetom stoljeću, u isto vrijeme živio je kao pas. Problem gubitka vlasti SKH vidio je u obliku reprezentacije: menadžersko-medijski tip, za kojim su komunisti posegnuli, bio mu je dokazom da se vlast izgubila namjero, da je prepuštena Tuđmanu i ekipi. Time je bio otvoren prostor za sudar Tuđman – Milošević, što je bila glavna utakmica devedesetih. Kada piše o hrvatskoj zaljubljenosti u gospodara Njemačku nadmašuje kritičke retke što ih je ispisao Jens Bjorneboe, i zaključuje da se takvom politikom briše cijelo Dvadeseto stoljeće. U povratku crkve ne vidi ništa dobro i piše da je u tisuću godina kler tako gazio hrvatski narod da ga ovdje više nikada ne bi trebalo pripustiti. Piše na ovu temu hrabrije i direktnije od učitelja Krleže, koji je znao kakva je moć Kaptola. No znao je i Malić, ali je nije fermao, s pravom. Licitarsko pozivanje na korjene i tradiciju, koje i dandanji kompromitira zemlju u kojoj živimo, podizao je na višu razinu, njegujući uvijek trezveno-znalački pristup: smatrao je, kao i Czeslaw Milosz, da ljubav kompromitira, baš kao i mržnja, isti je to novčić, i da je sve bezvrijedno osim uma, koji je jedino i pravo ljudsko dostojanstvo – obojica su, Milosz i Malić, aristotelovci, a tako je Stagiranin gledao na stvari – shvati, pa pričaj, ne farbaj nas ljubavlju, ne predstavljaj mržnju Drugoga kao domoljublje, ili kako bi rekli u Bosni: skontaj. Ne Aurelije Augustin i njegovo „voli i radi što hoćeš“, nego shvati, razumi. Ovako on kaže: treba se uvijek vraćati Michelangelu i Aristotelu, pa ćemo nekamo, možda, i stići. A potpomaže se Montaigneom: da bi shvatio neznanje, moraš ga priznati. Na koncu ćeš doći u poziciju iz koje ćeš vidjeti da je za shvaćanje tog neznanja potrebno jednako mnogo znanja kao i za shvaćanje znanja. Paralelno se odvija ono famozno, nezaboravno pretvaranje  nacije u stranku, koje su mnogi zapamtili kao specijalan spektakl izveden na Zapadnom Balkanu, samo za naše susjede i nas. Malić je iznimno potrešen, logično, ratom koji se prelio i na susjednu Bosnu i Hercegovinu, ondje ima rodbinu, stalno se brine kako mu je brat (koji je grafički uredio zadnje izdanje Krležinih sabranih djela, s Čengićem kao urednikom), pomno bilježi poživinčavanje okoline, a nije slijep i za junake novog doba, koji su kasnije posve preplavili scenu. Radi se o ovim tehno-menadžerima, gospodskih manira iza kojih se nalazi bezdan neznanja i gluposti: maniri i prazna glava, zapisuje Malić, i dodaje: „pamet ima svoju otesanost, otesanost ima svoju pamet.“ Gdje god pogleda, Malić nešto vidi, on nije kao ovi poststrukturalistički i dekonstrukcionistički slijepci koji su ga naslijedili za katedrama, pa tako primjećuje da se i nogomet promijenio, da više nitko ne igra na pobjedu, ni ne zna više tako, da sad svi znaju igrati na neriješeno. Hrvatski književni život opisuje kao malograđanski pakao, s naše mu strane možemo dobaciti (do njegovog raspisanog groba) kako smo u međuvremenu još napredovali u tom smislu. Književnost je to s malo značajeva, kaže. Značaj u smislu karakter. Pa nabraja trojicu: Mažuranića, Kranjčevića, Matoša. Lista se u međuvremenu nije proširivala, do devedesetih, a kasnije pogotovo. Književnost je u sjeni takozvane demokratizacije društva, koju točno i precizno naziva: povratak feudalizma-austrizma. Ismijava Tuđmanovo (ali i narodno) obožavanje svega njemačkoga. U tome vidi samo ljigavost i sluganstvo najnižeg ranga. Naziva ih: govnad. U usporedbi s Feralovom kritikom režima, s kojom se Malića može komparirati, Feral na svojoj strani ima duhovitost, Malić sve ostalo – pojmovni moćniji, potkovaniji, a njegova nezainteresiranost za šalu – kada je vladajuća garnitura u pitanju, na momente djeluje još ljekovitije odo onih razornih Feralovih sprdačina. Maliću je dovoljno nekoliko preciznih, ubojitih riječi. Ovaj tekst je prekratak za sve što Malić nudi, u tom je dnevniku cijela književnost, cijeli program, temelj za ozbiljno shvaćanje teme. Onako kako je sam opisao svoje i Iwaskiewiczevo mišljenje o Andersenu i Gogolju, da gorak „sadržaj istine o svijetu i čovjeku oblažu mnoštvom protutežnih pojedinosti, koje svjedoče ljepotu i radost života“, tako bi se moglo konstatirati i za Zdravka Malića – da je unatoč jezivim stvarima kojima je svjedočio, njegovo izdizanje prema svijesti, prema onom znanom neznanju o kojemu piše Montaigne, fascinantno svjedočanstvo o ostvaraju ljudskosti usred zvjerinjaka, ili, da budemo precizniji, jer se sada o tome radi, usred klupka glista, u koje se u međuvremenu pretvorilo hrvatsko društvo.