U prvoj polovici ovog eseja dao sam naslutiti kako bi se najdublja svojstva stvarnosti djelomično mogla objasniti. Od nebrojeno mnogo kozmičkih mogućnosti, ili mogućih izgleda stvarnosti, nekolicina ima vrlo posebna svojstva. Ostvarenje jedne takve mogućnosti moglo bi ne biti slučajnost. Stvarnost je takva kakva jest možda zato što ovaj njezin oblik ima to svojstvo. Prema tome, da nikada ništa nije postojalo, to je moglo biti istinito jer bi to bio najjednostavniji oblik izgleda stvarnosti. A ako je stvarnost maksimalna zbog toga što postoje svi mogući lokalni svjetovi, to može biti istinito jer je to najpuniji oblik stvarnosti. Najviši zakon moglo bi biti to da su bivanje mogućim te bivanje dijelom najpunijeg oblika stvarnosti – dovoljni za bivanje ostvarenim.
Ako je neka kozmička mogućnost ostvarena jer ima neko posebno svojstvo, to bismo svojstvo mogli nazvati odabiračem. Ako postoji više takvih svojstava, sva su ona djelomično odabirači. Baš kako postoje različite kozmičke mogućnosti, tako postoje i različite eksplanativne mogućnosti. Za svako od tih posebnih svojstava postoji eksplanativna mogućnost prema kojoj je baš to svojstvo odabirač ili jedan od odabirača. U tom slučaju stvarnost je onakva kakva jest (djelomično) zato što taj njezin oblik ima to svojstvo.
Postoji još jedna eksplanativna mogućnost: da ne postoji odabirač. Ako je to istina, stvarnost je takva kakva jest zahvaljujući pukom slučaju. Premda su događaji uzročno neizbježni, oni su u jednom smislu slučajni. Tako je slučajnost hoće li meteor pasti na kopno ili u more. Ako nemaju uzroka, događaji su slučajni u jednom dubljem smislu. Tako većina fizičara doživljava neka svojstva događaja koji uključuju subatomske čestice. Ako je izgled stvarnosti slučajnost, svemir ne samo da nema uzroka nego nema ni bilo kakva objašnjenja. Tu tvrdnju mogli bismo nazvati stajalištem zasnovanim na činjenici koja nema objašnjenja.
Vjerodostojno bi bilo smatrati nekoliko svojstava mogućim odabiračima. Premda je vjerodostojnost pitanje stupnja, možemo se pozvati na jedan prirodan prag. Ako pretpostavimo kako stvarnost ima kakvo posebno svojstvo, možemo se upitati koje bi od dvaju uvjerenja bilo vjerojatnije: da stvarnost ima to svojstvo zahvaljujući pukom slučaju ili da je stvarnost takva kakva jest jer takav njezin oblik ima to svojstvo. Ako je potonje vjerojatnije, to bi se svojstvo moglo nazvati uvjerljivim odabiračem. Vratimo se, na primjer, pitanju o broju mogućih lokalnih svjetova. Od različitih odgovora na to pitanje, kako ustvrdih, svi nam daju i nijedan nam ne daje uvjerljiv odabirač. Bilo bi nevjerojatno da su postojanje svih svjetova i nepostojanje nijednog svijeta – slučajnost. No recimo da postoji 58 svjetova. Taj broj ima neka posebna svojstva, poput toga što se radi o najmanjem zbroju sedam različitih primbrojeva. Bilo bi pojmljivo da je to razlog postojanja 58 svjetova; no bilo bi razumnije smatrati kako taj broj svjetova postoji zahvaljujući pukoj slučajnosti.
Ustvrdio sam kako postoje izvjesni vjerodostojni odabirači. Stvarnost je možda takva kakva jest zato što je to njezin najbolji ili najjednostavniji ili najmanje proizvoljan oblik, ili zato što postojanje tog oblika omogućava stvarnosti najveću punoću i različitost, ili zato što su njezini temeljni zakoni, na izvjestan način, najelegantniji što mogu biti. Za pretpostaviti je kako postoje i druga slična svojstva, koja sam previdio.
Tvrdeći kako postoje uvjerljivi odabirači pretpostavljam kako su neke kozmičke i eksplanativne mogućnosti vjerojatnije od drugih. Ta pretpostavka može se dovesti u pitanje. Procjene vjerojatnosti, može se opet reći, moraju biti utemeljene na činjenicama o našem svijetu, pa se one ne mogu primijeniti na mogući oblik ukupne stvarnosti niti na njezino moguće objašnjenje.
Smatram da taj prigovor nema osnove. Kad odabiremo između različitih znanstvenih teorija, naše prosuđivanje njihovih vjerojatnosti ne može počivati jedino na predviđanjima utemeljenim na potvrđenim činjenicama i zakonima. Takve su nam prosudbe potrebne kad pokušavamo odrediti što su te činjenice i ti zakoni. I u tom smislu možemo opravdano prosuđivati kad razmatramo različite moguće oblike koje stvarnost ima ili je mogla imati. Usporedimo dvije takve kozmičke mogućnosti. U prvoj od njih postoji jedan beživotni svemir koji se sastoji samo od nekakvih kuglastih gvozdenih zvijezda čije je relativno kretanje onakvo kakvo bi bilo u našem svijetu. U drugoj mogućnosti sve je jednako osim toga što se zvijezde kreću prema uzorku menueta te oblikom podsjećaju na kraljicu Viktoriju ili na Caryja Granta. S pravom bismo ustvrdili kako prva mogućnost ima veće izglede za ostvarenje.
Pri toj tvrdnji ne bismo mislili kako je ostvarenje prve mogućnosti vjerojatnije. Budući da se ta mogućnost odnosi na postojanje beživotna svemira, znademo da do njezina ostvarenja nije došlo. Samo bismo tvrdili kako je ta mogućnost intrinsično vjerojatnija ili, grubo rečeno, da su postojali veći izgledi da stvarnost izgleda tako. Ako neku mogućnost prate veći izgledi da se ostvari, to često znači da će se ona odista i ostvariti; no dvije su vrsti izglednosti međusobno prilično različite, bez obzira na to što jedna podupire drugu.
Ovdje bi se važnim mogao činiti još jedan prigovor. Od bezbroj kozmičkih mogućnosti tek nekolicina ima posebna svojstva, a njih sam nazvao uvjerljivim odabiračima. Ostvarenje jedne takve mogućnosti na izbor nam nudi dva zaključka. Ili stvarnost ima to svojstvo zahvaljujući kakvoj krajnje slučajnoj podudarnosti ili je to svojstvo – a to je i vjerojatnije – jedan od odabirača. Moglo bi mi se prigovoriti da govoreći o krajnje slučajnoj podudarnosti nužno pretpostavljam kako sve te kozmičke mogućnosti imaju jednako vjerojatne izglede za ostvarenje. No sad sam odbacio tu pretpostavku. I moglo bi se činiti da nejednake vjerojatnosti ostvarenja tih mogućnosti – potkopavaju moje razmišljanje.
Kao i ranije, tomu nije tako. Uzimo kako, od svih kozmičkih mogućnosti, mnogo veću vjerojatnost ostvarenja imaju one s posebnim svojstvima. U tom prigovoru sadržana je opravdana tvrdnja prema kojoj ostvarenje takve mogućnosti kao posljedica pukog slučaja – ne bi bilo ništa zapanjujuće. No to ne potkopava moje razmišljanje, jer radi se samo o drugačijem izricanju mojeg zaključka. O drugačijem načinu da se kaže kako su ta svojstva odabirači.
Međutim, te primjedbe ipak ukazuju na to da bismo trebali razlučiti dva načina na koja pojedino svojstvo može biti odabirač. Probabilistički odabirači uvećavaju vjerojatnost ostvarenja neke kozmičke mogućnosti, no ne utječu na to hoće li se ona odista ostvariti. U okvirima bilo kojeg vjerodostojnog stajališta postoje neki odabirači te vrsti, s obzirom na to da su neki oblici izgleda stvarnosti intrinsično vjerojatniji od drugih. Prema tome, od naša dva zamišljena svemira onaj koji se sastoji od kuglastih zvijezda intrinsično je vjerojatniji od onog u kojem zvijezde oblikom podsjećaju na kraljicu Viktoriju ili Caryja Granta. Osim probabilističkih odabirača mogao bi postojati i efektivni odabirač (ili više njih). Neka mogućnost, zbog činjenice da ima određeno svojstvo, mogla bi biti ne samo intrinsično vjerojatnija nego i ona koja je ostvarena. Prema tome, da je jednostavnost bila efektivni odabirač, to bi bilo značilo da je istinito to da ništa nikada nije postojalo. A da je maksimalnost efektivni odabirač, što je moguće, to bi značilo da je stvarnost ispunjena do krajnjih granica. Kad govorim o odabiračima, na tu vrst mislim.
Nadalje, postoje različite kozmičke i eksplanativne mogućnosti. Pri pokušaju da odredimo koje su od njih ostvarene djelomično se možemo pozvati na činjenice o svojem svijetu. Stoga, iz puke činjenice da naš svijet postoji možemo zaključiti kako mogućnost nule nije ostvarena. A to što u našem svijetu, kako se čini, postoje besmisleni oblici zla – daje nam razlog za odbacivanje aksiarhičkog stajališta.
Uzmimo sad stajalište zasnovano na činjenici koja nema objašnjenja, prema kojem je stvarnost takva kakva jest zahvaljujući pukom slučaju. Nema te činjenice o našem svijetu koja to stajalište može opovrgnuti. No neke činjenice umanjile bi vjerojatnost da je ono istinito. U slučaju da je izgled stvarnosti bio odabran slučajno, trebali bismo očekivati da postoje mnogi međusobno različiti svjetovi te da nijedan od njih nema svojstva koja bi, u okvirima mogućnostî, pripadala ijednoj krajnosti. To bismo trebali očekivati jer bi to, u gotovo najvećem rasponu kozmičkih mogućnosti, bilo ono što postoji. Da naš svijet ima vrlo posebna svojstva, to ne bi išlo u prilog stajalištu zasnovanom na činjenici koja nema objašnjenja.
Vratimo se sada pitanju o tome postoji li Bog. U usporedbi s uzrokovanim postojanjem jednog svijeta ili mnoštva složenih svjetova, za hipotezu da Bog postoji tvrdi se da je jednostavnija i manje proizvoljna te, prema tome, i vjerojatnije istinita. No ta hipoteza nije jednostavnija od stajališta zasnovanog na činjenici koja nema objašnjenja. A ako je to koja će se kozmička mogućnost ostvariti posljedica slučajnosti, ne bismo trebali očekivati kako je ona koja se ostvarila jednako jednostavna i neproizvoljna kao što se tvrdi za postojanje Boga. Prije bismo, kao što upravo rekoh, trebali očekivati da postoji mnogo svjetova a da nijedan od njih nema posebnih svojstava. Naš bi svijet mogao biti od one vrsti koju bismo, u okvirima stajališta zasnovanog na činjenici koja nema objašnjenja, smatrali vrijednim razmatranja.
Slično vrijedi i za hipotezu o postojanju svih svjetova. Postoji nekoliko činjenica o našem svijetu koje bi mogle opovrgnuti to stajalište; ali, ako postoje svi mogući lokalni svjetovi, naš svijet vjerojatno nosi narav umnogom jednaku onoj o kojoj govori stajalište zasnovano na činjenici koja nema objašnjenja. S obzirom na razlike koje postoje između tih dvaju stajališta, ova tvrdnja nekoga bi mogla iznenaditi. Jedno stajalište bavi se time koja je kozmička mogućnost ostvarena, a drugo time zašto je ostvarena ta mogućnost koja je ostvarena. I ta se stajališta kòse jer bismo, kad bismo znali da je jedno istinito, imali čvrsta razloga ne vjerovati u istinitost drugog. Krajnje je nevjerojatno da bi postojanje svih mogućih svjetova bilo činjenica koja nema objašnjenja. No oba su ta stajališta, svako na svoj način, ne-odabiračke naravi. Ni prema jednom od njih određeni svjetovi ne postoje zbog toga što imaju određena posebna svojstva. Dakle, ako je istinito bilo koje od tih dvaju stajališta, ne bismo trebali očekivati da naš svijet ima takva svojstva.
Kod ove posljednje tvrdnje postoji jedan izuzetak. To je svojstvo s kojim smo i počeli: da naš svijet pruža uvjete za život. Premda je to svojstvo na neki način posebno, njega ujedno ne možemo ne razmatrati. A to ograničava ono što možemo zaključiti iz činjenica da naš svijet ima to svojstvo. Umjesto toga da tvrdimo kako je posjedovanje uvjeta za život jedan od odabirača, možemo se pozvati na neku verziju hipoteze o postojanju mnoštva svjetova. Ako postoji mnogo svjetova, valjalo bi očekivati da nekolicina njih pruža uvjete za život, a naš svijet nužno bi morao biti jedan od njih.
Uzmimo nadalje druge vrsti posebnog svojstva, one koje ne moramo nužno razmatrati. Recimo da otkrijemo kako naš svijet ima neko takvo svojstvo te se upitamo je li to slučajnost. Ponovno bi se moglo reći kako bi se, u slučaju da postoji mnogo svjetova, moglo očekivati da nekolicina njih ima to posebno svojstvo. No to ne bi objasnilo zašto je to istinito u slučaju našeg svijeta. Ne bismo tvrdili – kao u slučaju svojstva pružanja uvjeta za život – kako naš svijet nužno mora imati to svojstvo. Stoga pozivanje na mnoštvo svjetova ne bi moglo objasniti tu slučajnost. Recimo, na primjer, da je naš svijet vrlo dobar, ili da njime u potpunosti upravljaju različiti zakoni, ili pak da njime vladaju vrlo jednostavni prirodni zakoni. Te činjenice ne bi išle u prilog ni jednom neodabiračkom stajalištu: ni hipotezi o postojanju svih svjetova ni stajališti zasnovanom na činjenici koja nema objašnjenja. Istina je da bi, ako postoje svi svjetovi ili ako postoji vrlo mnogo slučajno odabranih svjetova, valjalo očekivati kako je nekolicina svjetova vrlo dobra, ili da njome u potpunosti upravljaju različiti zakoni, ili da njome vladaju vrlo jednostavni prirodni zakoni. No to ne bi objasnilo zašto naš svijet ima ta svojstva. Dakle, imali bismo određenih razloga da vjerujemo kako je naš svijet takav kakav jest zato što takav njegov oblik ima ta svojstva.
Ima li naš svijet takva svojstva, ona koja ne bi išla u prilog neodabiračkim stajalištima? Čini se kako moralna narav našeg svijeta ide u prilog takvim stajalištima, jer čini se kako je kombinacija dobra i zla ono što bi, u okvirima neodabiračkih stajališta, i valjalo očekivati. No naš svijet možda ima ona druga dva svojstva: možda njime u potpunosti upravljaju različiti zakoni ili njime možda vladaju vrlo jednostavni prirodni zakoni. Nijedno od tih dvaju svojstava, čini se, nije nužno za postojanje života. I mnogo veći broj svjetova, od onih mogućih na kojima postoji život, ne bi imao ta svojstva. Prema tome, na svaki svijet kojim upravljaju zakoni dolazi bezbroj verzija kojima na različite načine ne bi u potpunosti upravljali zakoni. I, u usporedbi s jednostavnim zakonima, postoji mnogo veći broj složenih zakona. Dakle, u okvirima nijednog od neodabiračkih stajališta ne bi valjalo očekivati to da naš svijet ima takva svojstva. A ako ih ima, što će možda otkriti fizičari, to bi nam dalo više razloga za to da odbacimo i hipotezu o postojanju svih svjetova i stajalište zasnovano na činjenici koja nema objašnjenja. U izvjesnoj bismo mjeri imali razloga vjerovati u postojanje barem dvaju djelomičnih odabirača: u vladavinu zakonâ i jednostavnost zakona koji vladaju.
Možda naš svijet ima neka druga svojstva na temelju kojih bismo mogli pokušati zaključiti kakva je stvarnost i zašto je takva kakva jest. No opažanjem ćemo prijeći samo dio tog puta. Ako i budemo mogli nastaviti dalje, to će morati biti pomoću čistog logičkog razmišljanja.
Mnogi od onih koji prihvaćaju stajalište zasnovano na činjenici koja nema objašnjenja – pretpostavljaju da to mora biti istina. Prema mišljenju tih ljudi, premda je izgled stvarnosti posljedica pukog slučaja, to što je njezin izgled posljedica pukog slučaja nije istinito pukim slučajem. Za izgled stvarnosti ne može postojati objašnjenje jer takvo objašnjenje ne može biti utemeljeno na uzročnosti, a nijedno drugo objašnjenje ne bi imalo smisla.
Ta je pretpostavka, kako ustvrdih, pogrešna. Stvarnost bi mogla biti ovakva kakva jest jer je takav njezin izgled najpuniji ili jer je najraznolikiji ili jer se pokorava najjednostavnijim ili najelegantnijim zakonima ili jer ima kakvo drugo posebno svojstvo. Budući da stajalište utemeljeno na činjenici koja nema objašnjenja nije jedina eksplanativna mogućnost, ne bismo trebali pretpostavljati kako ono mora biti istinito.
Kad pobornici ovog stajališta prepoznaju te druge mogućnosti, oni će možda prijeći u drugu krajnost, tako što će ustvrditi da je istinitost njihova stajališta još jedna činjenica koja nema objašnjenja. Kad bi tomu bilo tako, ne samo da se ne bi moglo objasniti zašto je stvarnost takva kakva jest, nego se ne bi moglo objasniti ni zašto se to ne može objasniti. Kao i ranije, premda to možda jest istinito, ne bismo trebali pretpostavljati kako to mora biti istinito. Ako je neka eksplanativna mogućnost ostvarena pukim slučajem, ta koja se ostvarila možda nije stajalište zasnovano na činjenici koja nema objašnjenja. Ako se slučajno odabire hoće li stvarnost biti slučajno odabrana, a uz postojanje drugih mogućnosti, onda slučajan odabir može ne biti odabran.
Nadalje, postoji još jedan način ostvarenja neke eksplanativne mogućnosti. Umjesto toga da se ostvarila pukim slučajem, ta mogućnost možda ima neko posebno svojstvo, ili skup takvih svojstava, koje bi objasnilo njezino ostvarenje. Takvo bi svojstvo bilo odabirač višeg reda, jer ono ne bi vrijedilo za zbiljske nego za eksplanativne mogućnosti. Ono ne bi odredilo hoće li stvarnost izgledati na izvjestan način nego to da ona bude određena na izvjestan način, onako kako bi stvarnost trebala izgledati.
Ako je stajalište zasnovano na činjenici koja nema objašnjenja istinito, ono je možda odabrano na taj način. Čini se da ono opisuje najjednostavniju od svih eksplanativnih mogućnosti, s obzirom na to da se sastoji jedino od tvrdnje kako stvarnost nema objašnjenja. Možda je ta mogućnost ostvarena zato što je najjednostavnija. Moguće je da je jednostavnost odabirač višeg reda, onaj koji određuje da nema odabirača koji bi birao između različitih mogućih oblika stvarnosti.
Ponovimo, međutim, kako za to, premda je možda istinito, ne možemo pretpostaviti da je istina. Moguće je da je postojao kakav drugi odabirač višeg reda. Na primjer, neka je eksplanativna mogućnost mogla biti ostvarena jer je bila najmanje proizvoljna ili jer je najviše objašnjavala. Stajalište zasnovano na činjenici koja nema objašnjenja nema nijedno od tih svojstava. Ili je moguće da nema odabirača višeg reda, jer neka je eksplanativna mogućnost možda ostvarena pukim slučajem.
Te alternative predstavljaju različite mogućnosti na novoj, višoj eksplanativnoj razini. Stoga nam ostaju ista dva pitanja: koja je ostvarena i zašto baš ona?
Dosad smo se možda već obeshrabrili. Možda nam se čini kako svaki odgovor povlači novo pitanje. No tomu ne mora nije tako. Možda postoji kakav odgovor koji je nužno istinit. Naša bi potraga okončala s tom nužnošću.
Neka istina logički je nužna ako njezino opovrgavanje vodi u proturječje. U tom smislu ne može biti nužno niti to da je stvarnost činjenica koja nema objašnjenja niti to da postoji kakav odabirač višeg reda. Obje tvrdnje moguće je opovrgnuti bez stvaranja proturječja.
A postoje i ne-logičke nužnosti. Ona najpoznatija, uzročna nužnost, ne može nas odvesti do istine koja nam je potrebna. Uzročno nužno ne može biti ni to da stvarnost jest ni to da stvarnost nije činjenica koja nema objašnjenja. Uzročne nužnosti sežu niže. Slično vrijedi i za nužnosti povezane sa suštinskim svojstvima pojedinih stvari ili prirodnih vrsta. Nadalje, uzmimo metafizičku nužnost da neki pisci tvrde kako Bog postoji. Ta tvrdnja znači, kako oni sami kažu, da postojanje Boga ne ovisi ni o čemu drugom te da ništa drugo ne može utjecati na to da Bog prestane postojati. No te tvrdnje ne podrazumijevaju to da Bog mora postojati, zbog čega je takva nužnost suviše slaba da bi okončala naša pitanja.
Postoje, međutim, izvjesne vrsti nužnostî koje bi mogle biti dovoljno jake. Uzmimo istinu da je nezaslužena patnja loša te istinu da bi od nas, ako vjerujemo premisama zdrave argumentacije, bilo razumno očekivati i to da vjerujemo u zaključak te argumentacije. Te istine nisu logički nužne jer njihovo opovrgavanje ne bi dovelo do proturječja. No one ne bi mogle i ne biti istinite. Nezaslužena patnja nije loša pukim slučajem.
Pri obrani aksiarhičkog stajališta John Leslie poziva se upravo na tu vrst ne-logičke nužnosti. Leslie kaže kako vrijednost ne samo da upravlja stvarnošću nego i da nije moglo biti drugačije. No teško je vjerovati u tu tvrdnju. Premda je nepojmljivo da bi nezaslužena patnja sama po sebi mogla ne biti loša, očito je pojmljivo, čini se, to da je vrijednost mogla ne biti ta koja upravlja, ako ni zbog čega drugog a ono zato što je, čini se, tako očito da vrijednost odista ne upravlja.
Vratimo se sad stajalištu zasnovanom na činjenici koja nema objašnjenja. za koje postoji veća vjerojatnost da je istinito. Ako je to stajalište istinito, bi li njegova istina mogla biti ne-logički nužna? Je li nepojmljivo to da bi mogao postojati neki odabirač, ili najviši zakon, koji bi određivao izgled stvarnosti? Ustvrdih da je odgovor 'ne'. Sve i da je stvarnost činjenica koja nema objašnjenja, ona je to mogla ne biti. Prema tome, da nikad ništa nije postojalo, to je moglo ne biti slučajnost. Stvarnost bi bila mogla izgledati tako jer se radi o najjednostavnijoj i najmanje proizvoljnoj od svih kozmičkih mogućnosti. K tomu, kako također ustvrdih, baš kao što nije nužna istinitost stajališta zasnovanog na činjenici koja nema objašnjenja, tako nije nužno ni to da istina tog stajališta bude druga činjenica koja nema objašnjenja. To bi stajalište moglo biti istinito jer predstavlja najjednostavniju eksplanativnu mogućnost.
Još nismo iznašli nužnost koja nam je potrebna. Stvarnost je takva kakva jest možda zahvaljujući slučaju, a moguće je i da postoji kakav odabirač. Što god od tog dvoga bilo istinito, ono je istinito možda zahvaljujući slučaju ili pak postoji kakav odabirač višeg reda. To su različite mogućnosti na višoj eksplanativnoj razini, pa se vraćamo svojim dvama pitanjima: koja je ostvarena i zašto baš ona?
Mogu li se ta pitanja nastaviti nametati unedogled? Bi li na svakoj razini mogao postojati drugi odabirač višeg reda? Uzmimo drugu verziju aksiarhičkog stajališta. Stvarnost bi mogla biti najbolja što uopće može biti, a to bi moglo biti istinito jer je istinitost toga najbolja, a to bi pak moglo biti istinito jer je istinitost toga najbolja, i tako unedogled. Čini se da bi se na taj način sve moglo objasniti. No tomu nije tako. Poput beskonačna niza događaja, takav niz eksplanativnih istina ne bi mogao objasniti sama sebe. Sve i da svaku istinu istinitom čini sljedeća istina, i dalje bismo mogli postaviti pitanje zašto je baš taj niz istinit a to nije neki drugi ili zašto uopće postoji ikakav niz.
Do zaključka se može doći na jednostavniji način. Premda bi mogao postojati kakav odabirač višeg reda, ne bi se moralo raditi o dobroti nego o kakvu drugom svojstvu, kao što je neproizvoljnost. Što bi moglo odabrati između tih mogućnosti? Bi li dobrota mogla biti odabirač najvišeg reda jer je to najbolje ili bi taj odabirač mogla biti neproizvoljnost jer bi se u tom slučaju radilo o najmanje proizvoljnoj mogućnosti? Smatram da nijedna od tih ideja nema smisla. Baš kao što Bog ne bi mogao stvoriti sama sebe, tako i nijedan odabirač ne bi mogao postaviti sebe za onog koji upravlja na najvišoj razini. Nijedan odabirač ne bi mogao odrediti hoće li on upravljati jer ne bi mogao odrediti ništa ako ne upravlja.
Ako postoji kakav odabirač najvišeg reda, to ne može, kako ustvrdih, biti nužna istina. Niti bi taj odabirač mogao postaviti sama sebe za odabirača najvišeg reda. A budući da bi taj odabirač bio najvišeg reda, ništa drugo ne bi to moglo učiniti istinitim. Stoga smo možda pronašli nužnost koja nam je potrebna. Ako postoji kakav odabirač višeg reda, to, tvrdim, mora biti istinito pukim slučajem.
Pobornici stajališta zasnovanog na činjenici koja nema objašnjenja sada bi mogli pomisliti kako su njihove tvrdnje opravdane. Zar na koncu nismo prihvatili njihovo stajalište?
Nismo. Prema stajalištu zasnovanom na činjenici koja nema objašnjenja, stvarnost je takva kakva jest pukim slučajem. To, ustvrdih, možda nije istinito, s obzirom na to da bi mogao postojati odabirač koji bi objasnio, ili dijelom objasnio, postojeći izgled stvarnosti. A mogao bi postojati i odabirač višeg reda, koji bi objasnio postojanje tog odabirača. Ja tvrdim samo to da na kraju bilo kojeg takva eksplanativnog lanca mora postojati kakav odabirač višeg reda koji upravlja zahvaljujući pukom slučaju. To je drugačije stajalište.
Razlika između tih stajališta možda se čini malenom. No možemo vjerovati da bi odabirač mogao objasniti stvarnost ako upravlja zahvaljujući pukom slučaju. Ipak, ta je pomisao, ma koliko bila prirodna, pogrešna. Ako se neko objašnjenje poziva na činjenicu koja nema objašnjenja, ono ne objašnjava tu činjenicu; no moglo bi objasniti druge.
Uzmimo, na primjer, da je stvarnost ispunjena do krajnjih granica. U okvirima stajališta zasnovanog na činjenici koja nema objašnjenja ta činjenica nema objašnjenja. U okvirima maksimalističkog stajališta stvarnost bi bila ovakva jer je najviši zakon to da je ono što je moguće – zbiljsko. Ako je stvarnost ispunjena do krajnjih granica, to maksimalističko stajalište bilo bi bolje od stajališta zasnovanog na činjenici koja nema objašnjenja jer bi objašnjavalo zašto je stvarnost ovakva kakva jest. A to bi stajalište pružalo to objašnjenje sve i da je istinito pukim slučajem. No drukčije je kad dođemo do činjenice koja nema objašnjenja.
Ta se razlika dijelom očituje u tome što, unatoč postojanju bezbrojnih kozmičkih, postoji tek nekolicina pojmljivih eksplanativnih mogućnosti. Ako je stvarnost ispunjena do krajnjih granica, bilo bi vrlo zbunjujuće da je to činjenica koja nema objašnjenja. Budući da postoji bezbroj kozmičkih mogućnosti, bilo bi zapanjujuće da je mogućnost koja je ostvarena – pukim slučajem maksimalna. U okvirima maksimalističkog stajališta ta činjenica ne bi bila puka slučajnost. A budući da postoji tek nekolicina eksplanativnih mogućnosti, ne bi bilo zapanjujuće da maksimalistički najviši zakon upravlja zahvaljujući pukom slučaju.
Ne bismo trebali tvrditi kako neko objašnjenje, ako počiva na činjenici koja nema objašnjenja, zapravo nije objašnjenje. Većina znanstvenih objašnjenja ima taj oblik. Najviše što bi moglo biti istinito jest to da takvo objašnjenje na izvjestan način predstavlja tek bolji opis.
Da je to istinito, postojala bi drugačija obrana one vrsti logičkog zaključivanja koju smo razmatrali. Objašnjenja su nam potrebna čak i da bismo otkrili kako stvari jesu. A objašnjenja bi nam mogla trebati i na najširoj osnovi. Naš svijet mogao bi naizgled imati neko svojstvo za koje ne bi bilo vjerojatno da je slučajnost. Bilo bi razumno predmnijevati da je to svojstvo odabirač ili jedan od odabirača. Ta hipoteza mogla bi nas navesti na to da prihvatimo kako, kao što se činilo, naš svijet odista ima to svojstvo. A to bi nam moglo pružiti razlog za to da zaključimo ili da je naš svijet jedini ili da postoje i drugi svjetovi koji imaju isto ili slično svojstvo. Tako bismo mogli doći do istinâ o cijelom svemiru.
Čak i ako sva objašnjenja moraju završiti s činjenicom koja nema objašnjenja, trebali bismo pokušati objasniti zašto svemir postoji i jest takav kakav jest. Činjenica koja nema objašnjenja možda ne nastupa na najnižoj razini. Ako je stvarnost takva kakva jest jer takav njezin izgled ima neko svojstvo, kako bismo saznali kakva je stvarnost, moramo postaviti pitanje zašto.
Na ta pitanja možda nikad ne budemo kadri odgovoriti, i to ili zato što je naš svijet tek sitan dio stvarnosti ili zato što, premda naš svijet predstavlja ukupnu stvarnost, nikad nećemo moći provjeriti je li to istina ili pak zbog vlastitih ograničenja. Ali, a to sam pokušao pokazati, možemo razviti jasniju svijest o tome koji su mogući odgovori. Tada bi se mogao raščistiti dio magle koja obavija ta pitanja.
Na primjer, to kako je stvarnost stvorena takvom kakva jest može djelovati zapanjujuće. Ako je Bog stvorio ostatak stvarnosti takvom kakva jest, tko je stvorio Boga? A ako Bog ne postoji, što je drugo moglo stvoriti ostatak stvarnosti takvom kakva jest? Kad razmatramo ta pitanja, čak se i stajalište zasnovano na činjenici koja nema objašnjenja može činiti nerazumljivim. Zbunjujuće je kako je stvarnost uopće mogla biti slučajno odabrana. Kakav je to proces mogao odabrati da, na primjer, vrijeme nema početka ili hoće li išta ikada uopće postojati? Kada je, i kako, moglo doći do ikakva odabira?
To nije stvaran problem. Od svih mogućih izgleda stvarnosti mora postojati jedan koji ona odista ima. Budući da je logički nužno da stvarnost izgleda ovako ili onako, nužno je i da jedan oblik njezina izgleda bude odabran kao onaj koji ona ima. Logika jamči da je do odabira došlo bez procesa ikakve vrsti. Nema potrebe za skrivenim ustrojstvom.
Nadalje, pretpostavimo da je stajalište zasnovano na činjenici koja nema objašnjenja istinito, a to većina ljudi i pretpostavlja. Ako naš svijet nema nikakvih vrlo posebnih svojstava, tada nema ničega što bi trebalo naročito zbunjivati. Kad bi bilo nužno da neka globalna mogućnost bude slučajno odabrana, a da pri tom nema objašnjenja toga zašto je odabir izvršen baš tako kako jest, ne bi bilo tajanstveno to što je stvarnost takva kakva jest. Svojstva stvarnosti bila bi neobjašnjiva, ali samo u smislu u kojem je neobjašnjivo nasumično kretanje kakve čestice. Ako se neka čestica može kretati onako kako se kreće pukim slučajem, i stvarnost može biti takva kakva jest zahvaljujući pukom slučaju. Nasumičnost bi na razini cijelog svemira čak mogla biti manje zbunjujuća, s obzirom na to da znamo kako činjenice na toj razini nisu mogle imati uzroka.
Stajalište zasnovano na činjenici koja nema objašnjenja, kako ustvrdih, nije nužno, a možda ni istinito. Mogao bi postojati jedan odabirač (ili više odabirača) oblikâ izgleda stvarnosti, a mogao bi postojati i jedan odabirač (ili više odabirača) tih odabirača. No, kako također ustvrdih, moguće je da je nužna istina da to postoje li takvi odabirači te, ako postoje, koji je od njih najvišeg reda – proizlazi iz činjenice koja nema objašnjenja.
Ako je to nužna istina, mogu se primijeniti slične napomene. Prema tim pretpostavkama ponovno ne bi bilo ničega što bi naročito zbunjivalo. Ako je od tih eksplanativnih mogućnosti jedna nužno ostvarena pukim slučajem, tada ne bi bilo objašnjenja zašto je ostvareno to što je ostvareno. No, kao i ranije, to ne bi bilo tajanstvenije nego što je nasumično kretanje kakve čestice.
Postojanje svemira može se činiti zapanjujućim na drugi način. Čak i ako ne zbunjuje to što je stvarnost stvorena tako da nekako izgleda, jer nema pojmljive alternative, može zbunjivati da je odabir prošao tako kako jest. Zašto uopće postoji svemir? Zašto stvarnost ne poprimi svoj najjednostavniji i najmanje proizvoljan oblik: onaj u kojem ništa nikada ne postoji?Ako to smatramo zapanjujućim, mi zapravo pretpostavljamo kako bi ta svojstva trebala biti odabirači: da bi stvarnost trebala biti što jednostavnija i manje proizvoljna što može biti. Smatram kako je ta pretpostavka vrlo vjerodostojna. No baš kao što je najjednostavnija kozmička mogućnost ta da nikad ništa ne postoji, tako je i najjednostavnija eksplanativna mogućnost to da ne postoji odabirač. Stoga ne bismo trebali očekivati jednostavnost i na zbiljskoj i na eksplanativnoj razini. Ne bismo trebali očekivati da u slučaju nepostojanja odabirača nema ni svemira. To bi bila krajnja slučajnost.