Rastuća izoliranost elita znači, među ostalim, da su političke ideologije izgubile doticaj s brigama običnih građana. Budući da je politička debata većinom ograničena na "govoreće klase", kao što ih se zgodno opisalo, ona postaje sve uvučenija u sebe i sve stereotipnija. Ideje kolaju i iznova kolaju u obliku krilatica i uvjetovanog refleksa. Stara razmirica između ljevice i desnice iscrpla je svoju sposobnost da razjasni probleme i pruži pouzdan prikaz realnog stanja. U nekim krugovima došla je u pitanje i sama ideja realnosti, možda zato što govoreće klase nastanjuju artificijelan svijet u kojem simulacije realnosti zamjenjuju samu stvar.
U svakom slučaju, i lijeve i desne ideologije danas su tako rigidne da nove ideje slabo utječu na njihove pristaše. Obzidavši se od polja argumenata i događaja koji bi mogli uzdrmati njihova uvjerenja, vjernička stada više i ne pokušavaju uvući svoje protivnike u debatu. Njihovo štivo najčešće se sastoji od djela pisanih s istog gledišta kao što je njihovo. Umjesto da se hvataju u koštac s argumentima s kojima nisu upoznati, zadovoljavaju se njihovim klasificiranjem među pravovjerna ili heretička. Raskrinkavanje ideološkog zastranjenja, na obje strane, iscrpljuje snagu koja bi se mogla i trebala uložiti u samokritiku: sve manja sposobnost za potonju najsigurniji je znak odumiranja neke intelektualne tradicije.
Umjesto da razmatraju društvene i političke promjene koje dovode u pitanje konvencionalne pobožnosti, ideolozi ljevice i desnice radije razmjenjuju optužbe za fašizam i socijalizam – usprkos očitoj činjenici da ni fašizam ni socijalizam ne predstavlja silu budućnosti. Njihovo viđenje prošlosti jednako je iskrivljeno kao i njihovo viđenje onoga što dolazi. Oni su se brižljivo oglušili na društveni komentar koji je nastao u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, kad je postalo jasno da malo posjedništvo nestaje i kad su se ljudi počeli pitati mogu li se vrline povezane s pravom na vlasništvo očuvati, u nekom obliku, u ekonomskim uvjetima za koje je izgledalo da čini to pravo neodrživim.
Prije Građanskog rata uglavnom se smatralo, od jedne do druge strane političkog mišljenja, da demokracija nema budućnosti u naciji plaćenika. Pojava permanentne klase nadničara nakon rata bila je duboko uznemirujući događaj, koji je zabrinuo komentatore američke politike mnogo više nego što smo dosad shvaćali. Agrarni pokreti koji su dosegli vrhunac s People's Party nisu bili jedini pokušaji očuvanja malog poduzetništva pomoću kooperativne kupnje i prodaje. Liberali poput E. L. Godkina, utjecajnog glavnog urednika novina Nation i New York Evening Post, također su podupirali kooperativne pokrete, sve dok nisu otkrili da njihov uspjeh ovisi o državnoj regulaciji kredita i bankarstvu. Početkom dvadesetog stoljeća sindikalisti i gildski socijalisti u Europi predlagali su hrabra i maštovita (premda na kraju neostvariva) rješenja za problem nadničarskog rada, u vrijeme kad su socijaldemokrati kapitulirali pred "logikom povijesti" – tobože neumoljivim kretanjem prema centralizaciji i popratnom svođenju građanina na potrošača.
Čak i u Sjedinjenim Državama, gdje se nikad nije razvio snažan sindikalistički pokret, problemi na koje su ukazivali sindikalisti pobudili su veliko zanimanje tijekom takozvanog razvojnog ili progresivnog doba. Progresivna misao bila je živa i uzbudljiva upravo zato što se uvelike opirala političkim pravovjerjima povezanima s idejom progresa. Mnogi važni progresivci odbili su prihvatiti podjelu društva na učenu i radničku klasu kao cijenu progresa. I nisu prihvatili socijalnu državu kao jedini način zaštite radničkih interesa. Uvažili su snagu konzervativnog prigovora da će welfare programi pospješiti "osjećaj ovisnosti", prema izrazu Herberta Crolyja, ali su odbili gledište konzervativaca da je "nadničarova jedina nada postati posjednikom". Dio odgovornosti za "upravljanje poslovnim mehanizmom modernog života", tvrdio je Croly, morao bi se prenijeti na radničku klasu – ili točnije, radnici bi ga morali istrgnuti iz ruku poslodavaca jer "njihova se nezavisnost ... ne bi svodila na bogzna što" kad bi im bila "uručena odozgo od države ili poslodavačkih udruga".
Konvencionalna mudrost, svojstvena i ljevici i desnici, tvrdi da živimo u društvu međuovisnosti, u kojem je vrlina samostalnosti postala jednako anakronistična kao malo poduzetništvo. Populistička tradicija se, ako sam dobro shvatio, suprotstavila tom gledištu. Populisti su u samostalnosti (koja, naravno, ne priječi suradnju u građanskom i ekonomskom životu) vidjeli bit demokracije, vrlinu za kojom potražnja nikad nije pala. Njihov prigovor velikom poduzetništvu i političkoj centralizaciji bio je da oslabljuju duh samostalnosti i odvraćaju ljude od preuzimanja odgovornosti za svoje postupke. Da su te bojazni relevantnije nego ikad pokazuje kult žrtve i njegova istaknutost u nedavnim kampanjama za socijalnu reformu. Snaga pokreta za ljudska prava, koji se može shvatiti kao dio populističke tradicije, počivala je upravo u tome što je on dosljedno odbijao zahtijevati povlašten moralni status za žrtve opresije. Martin Luther King bio je liberal u svojoj evanđeljskoj socijalnoj teologiji, ali bio je populist u svojem ustrajavanju na tome da Crnci moraju preuzeti odgovornost za svoje živote i u svojem uzvisivanju malograđanskih vrlina: umješnosti, umjerenosti, osobnog napredovanja. Ako je pokret za ljudska prava bio trijumf demokracije, to je bilo stoga što je Kingovo liderstvo preobrazilo obešćašćene ljude u aktivne građane pune samopoštovanja, koji su stekli novo dostojanstvo braneći svoja ustavom zajamčena prava.
King je imao cjelovitije shvaćanje demokracije od mnogih demokrata, i to šire shvaćanje također je dio populističkog nasljeđa. Kad je Walter Lippmann počeo tvrditi, dvadesetih godina 19. stoljeća, da je javno mnijenje nužno loše informirano i da je upravljanje državom najbolje prepustiti stručnjacima, John Dewey s pravom se suprotstavio tom gledištu. Za Lippmanna, demokracija nije značila drugo do univerzalni pristup dobrim stvarima života. Za Deweyja, ona je morala počivati na "pretpostavci odgovornosti" običnih muškaraca i žena, na "stabilnom i balansiranom razvoju uma i karaktera". Ono što on nije uspio objasniti bilo je kako točno demokracija može cvasti u svijetu kojim dominiraju goleme organizacije i masovne komunikacije. Klasični teoretičari demokracije dvojili su može li samoupravljanje učinkovito funkcionirati iznad lokalne razine – upravo je to bio razlog zbog kojeg su toliko podupirali lokalizme gdje to bilo moguće. I sam se Dewey nadao "pokretu povratka... u lokalne domove čovječanstva", ali nije mogao reći svojim čitaocima kako bi se takav povratak mogao ostvariti, budući da je prihvatio neizbježnost centralizacije kao gotovu činjenicu, zajedno s "dezintegracijom obitelji, crkve i susjedstva".
Deweyjeva prepiska s Lippmannom postavlja neugodno pitanje uključuje li demokracija visoke kriterije osobnog ponašanja. Za razliku od mnogih onodobnih liberala, Dewey je jasno mislio da uključuje. U The Public and Its Problems, sa zabrinutošću je primijetio da "vjernosti koje su nekoć držale pojedince, koje su im davale potporu, usmjerenje i svjetonazorsko jedinstvo, gotovo su iščezle". Problem na koji je naslov njegove knjige upućivao bio je kako ih obnoviti. Kao i drugi progresivni mislioci, napose Charles H. Cooley, Dewey je bio neumoljiv prema kritičarima demokracije koji su tvrdili da ona potiče osrednjost, ugađanje vlastitim sklonostima, pretjeranu ljubav prema komforu, traljav rad i bojažljivo priklanjanje dominantnom mnijenju. Ideja da je demokracija neuskladiva s vrsnosti, da su visoki kriteriji inherentno elitistički (ili, kao što bismo mi danas rekli, seksistički, rasistički i tako dalje), uvijek je bio najjači argument protiv nje. Nažalost, mnogi demokrati potajno (ili manje potajno) dijele to uvjerenje i stoga su nesposobni odgovoriti na nj. Umjesto toga ponavljaju tvrdnju da demokratski orijentirani muškarci i žene nadoknađuju tolerancijom ono što im manjka u karakteru.
Zadnja inačica te poznate teme, njezin reductio ad absurdum, jest to što nam poštovanje prema kulturnoj raznolikosti zabranjuje da nametnemo kriterije povlaštenih grupa žrtvama opresije. To je toliko bjelodano recept za sveopću nekompetenciju (ili u najmanju ruku za katastrofalni raskol između kompetentnih i nekompetentnih klasa) da brzo gubi i ono malo vjerodostojnosti što ju je imao dok je naše društvo (zbog obilja zemlje i drugih prirodnih resursa, u spoju s njegovim kroničnim pomanjkanjem radne snage) nekompetenciji još pružalo izdašnije prilike. Rastući dokazi o sveprisutnosti nesposobnosti i korupcije, pad američke produktivnosti, trka za špekulacijskim profitima na štetu tvorničke proizvodnje, propadanje materijalne infrastrukture naše zemlje, bijedni uvjeti života u našim kriminalom preplavljenim gradovima, uznemirujući i sramotni porast siromaštva i sve veći jaz između siromašnih i bogatih, što je i moralno opsceno i politički eksplozivno – to stanje stvari, čije zloslutne posljedice više nije moguće ni ignorirati ni zataškati, ponovo je otvorilo povijesnu debatu o demokraciji. Nakon svoje blistave pobjede nad komunizmom, demokracija sve više dolazi pod tešku paljbu kod kuće, i kritika će neminovno biti sve više ako se stvari nastave raspadati sadašnjim tempom. Demokratske institucije formalno ne zajamčuju funkcionalan društveni poredak, kao što znamo iz primjera Indije i Latinske Amerike. Kako se uvjeti života u američkim gradovima približavaju onima Trećeg svijeta, demokracija će se morati dokazati ponovo ispočetka.
Liberali su uvijek smatrali da demokraciji nije nužno potrebna građanska vrlina. Prema takvom gledištu, demokraciju funkcionalnom čine liberalne institucije, ne čini je takvom karakter građana. Demokracija je pravni sustav koji ljudima omogućuje da žive sa svojim različitostima. Neizbježna kriza kompetencije i građanskog pouzdanja, međutim, baca golemu sjenu sumnje na ugodnu pretpostavku da će institucije, a ne karakter ljudi, opskrbiti demokraciju svim vrlinama koje su joj potrebne. Kriza kompetencije ukazuje na potrebu za revizionističkom interpretacijom američke povijesti, interpretacijom koja naglašava mjeru u kojoj se liberalna demokracija napajala posuđenim moralnim kapitalom moralnih i religijskih tradicija koje su prethodile pojavi liberalizma. Posljedični element tog revizionizma jest veće poštovanje prema dosad zanemarenim tradicijama mišljenja, proizašlim iz klasičnog republikanizma i rane protestantske teologije, koje nikad nisu gajile iluzije o nevažnosti građanske vrline. Što ćemo više uvažavati vjernosti koje su nekad davale pojedincima "potporu, usmjerenje i svjetonazorsko jedinstvo", to ćemo više tražiti smjernice kod mislilaca – Emersona, Whitmana, Brownsona, Hawthornea, Josiaha Roycea, Cooleyja, Deweyja, Randolpha Bournea – koji su shvatili da se demokracija mora zalagati za nešto zahtjevnije od prosvijećenog koristoljublja, "otvorenosti" i tolerancije.
Pitanje nije samo može li demokracija opstati. I to je već dovoljno da bi se problemi od kojih smo uvijek tako harno pokušavali pobjeći ponovo učinili gorućima. Ali dublje pitanje je, naravno, zaslužuje li demokracija opstati. Usprkos svim svojim intrinsičnim privlačnostima, demokracija nije sama sebi svrhom. O njoj se ima suditi po njezinoj uspješnosti u urađanju višim dobrima, višim djelima umjetnosti i znanja, višim tipom karaktera. "Demokracija se ne može potvrditi na neupitan način", napisao je Walt Whitman u Democratic Vistas, "sve dok ne utemelji i izdašno razvije svoje vlastite oblike umjetnosti", svoj vlastiti "religiozni i moralni karakter", "savršene osobnosti" koje će pretvoriti "naš zapadni svijet u nacionalnost nadmoćnu svima dosad poznatima". Kamen kušnje demokracije, smatrao je Whitman, jest pitanje može li ona proizvesti "skup junaka, karaktera, podviga, patnji, prosperiteta ili nesreće, slave ili sramote, zajednički svima, tipičan za sve".
Onima koji štuju ideal otvorenog uma (pa makar se ispostavilo da je taj um prazan), taj govor o junacima, podvizima, slavi i sramoti odmah je sumnjiv – zapravo, zastrašujući. To pozivanje na uzore junaštva "zajedničke svima" čini se da ugrožava pluralizam etičkih opredjeljenja koji je demokracija obvezatna štititi. U odsutnosti zajedničkih kriterija, međutim, tolerancija se pretvara u ravnodušnost, a kulturni pluralizam srozava se na estetski spektakl u kojem su zanimljivi tradicionalni običaji naših susjeda predmet znalačkog uživanja. No, o samim našim susjedima, kao pojedincima, ne donosi se nikakav sud. Zbog te odsutnosti etičkog suda u danas uvriježenom shvaćanju ili neshvaćanju pluralizma, postoji neprikladno uopće i govoriti o bilo kakvom "etičkom opredjeljenju". Estetička prosudba je sve što se može postići pod sadašnjim definicijama kulturne raznolikosti. Pitanja koja nas navodno dijele bez mogućnosti sporazuma su, pokazuje se, pitanja životnog stila, kako se to naziva u dnevnom žargonu. Kako ću se obući? Što ću jesti? S kim ću ući u brak? Koga ću odabrati za prijatelje? U tom kontekstu pitanje koje je doista važno – Kako bih trebao živjeti? – također postaje pitanje ukusa, čisto osobne naklonosti, u najboljem slučaju religijskog ili etničkog identiteta. Ali to dublje i teže pitanje, ispravno shvaćeno, zahtijeva od nas da govorimo o neosobnim vrlinama kao što su moralna čvrstina, umješnost, hrabrost, čestitost i poštovanje prema protivniku. Osim toga, vjerujemo li u te stvari, moramo biti spremni preporučiti ih svakome, kao moralne preduvjete za dobar život. Svesti sve na "mnoštvenost etičkih opredjeljenja" znači da ne zahtijevamo ništa ni od koga i ne priznajemo nikom pravo da išta zahtijeva od nas. Taj nedostatak suda neminovno nas osuđuje na samoću. Ako nismo spremni postavljati zahtjeve jedni drugima, možemo imati samo najrudimentarniju vrstu zajedničkog života.
Čak i ako se ne možemo složiti oko toga što tvori dobar život – a sve ukazuje na to da još nikad nismo ozbiljno ni pokušali to učiniti – zacijelo se možemo složiti oko minimalnih kriterija umješnosti, pismenosti i opće kompetencije. Bez njih, nemamo temelja na kojem bismo bilo zahtijevali poštovanje, bilo ga iskazivali. Zajednički kriteriji neophodni su za demokratsko društvo. Društva temeljena na nekoj hijerarhiji povlastica mogu si priuštiti mnogostruke kriterije, ali demokracija ne može. Dvostruki kriteriji znače drugorazredno građansko pravo.
Priznanje jednakopravnosti nužan je ali i nedostatan uvjet demokratskog građanskog prava. Sve dok svatko nema jednak pristup sredstvima kompetencije (utoliko ukoliko su nam ona poznata), jednaka prava neće uroditi samopoštovanjem. Zbog toga je pogrešno temeljiti obranu demokracije na sentimentalnoj fikciji da su svi ljudi jednaki. U zbilji, ljudi nisu jednaki u svojim sposobnostima (to nam, dakako, ne priječi da imaginativno uđemo u život drugih). Kao što je istaknula Hannah Arendt, prosvjetiteljstvo je to shvatilo naopako. Građansko pravo pruža jednakost, ne stvara jednakost pravo na građanstvo. Istost nije jednakost, i "politička jednakost je, stoga, sama suprotnost jednakosti pred smrću", tvrdi Arendt, "ili pred Bogom". Politička jednakost – građansko pravo – izjednačuje ljude koji su inače nejednaki po sposobnostima, i univerzalizacija građanskog prava stoga mora biti popraćena ne samo formalnom izobrazbom u pitanju građanskih vještina nego i mjerama čiji je cilj zajamčiti najširu moguću distribuciju ekonomske i političke odgovornosti, čije je vršenje čak i važnije od formalne obuke što se tiče valjanog načina prosuđivanja, jasnog i uvjerljivog govorenja, sposobnosti za odlučivanje i spremnosti prihvaćanja posljedica vlastitih postupaka. Upravo zbog tog razloga univerzalno građansko pravo uključuje čitav svijet junaka. Demokracija zahtijeva takav svijet ako se građansko pravo ne želi pretvoriti u puku formalnost.
Demokracija zahtijeva i poticajniju etiku nego što je tolerancija. Tolerancija je lijepa stvar, ali ona je samo početak demokracije, a ne njezin cilj. U naše vrijeme ozbiljnija prijetnja demokraciji dolazi od ravnodušnosti nego od nesnošljivosti ili praznovjerja. Postali smo suviše stručni u nalaženju opravdanja za sebe – još gore, u nalaženju opravdanja za "obespravljene". Toliko smo zauzeti obranom svojih prava (udijeljenih, većinom, sudskom odlukom) da zaboravljamo na svoje odgovornosti. Rijetko izražavamo svoje mišljenje, da ne bismo nekog uvrijedili. Svim silama nastojimo poštovati svakog, ali zaboravili smo da se poštovanje mora zaslužiti. Poštovanje nije druga riječ za toleranciju ili prihvaćanje "alternativnih životnih stilova i zajednica". To je turistički pristup moralnosti. Poštovanje je ono što doživljavamo u prisutnosti zadivljujućih postignuća, zadivljujuće formiranih karaktera, dobro upotrijebljenih prirodnih darova. Ono podrazumijeva razlučujući sud, a ne nekritično prihvaćanje.
Naše se društvo nalazi u kandžama dvaju velikih, paralizirajućih strahova: od fanatizma i od rasnog rata. Sa zakašnjenjem otkrivši kontingentnost svih religijskih i ideoloških sistema, opsjednuti smo užasima koji se pojavljuju kad se djelomične istine uzmu kao univerzalne. U stoljeću u kojem su vladali fašizam i komunizam taj je strah razumljiv, ali danas je već moguće utvrditi, a da se ne bude optužen za samodopadnu nekritičnost, da totalitaristička prijetnja jenjava. Niti islamski fundamentalizam predstavlja sličnu opasnost, kao što nam se često ponavlja. Oni koji su pretjerano uznemireni zbog ideološkog fanatizma često podliježu vlastitoj samodopadnoj nekritičnosti, prisutnoj naročito kod liberalnih intelektualaca. Čini se kao da su samo oni shvatili opasnost zabludjelog poimanja univerzalnosti, relativnost istine, potrebu za nepristranim prosuđivanjem. Ti pobožno predrasuda lišeni intelektualci gledaju na sebe kao na civiliziranu manjinu u moru fanatizma. Dičeći se svojom emancipiranošću od religije, oni pogrešno tumače religiju kao skup konačnih, apsolutnih dogmi koje se opiru svakoj intelektualnoj procjeni. Njima promiče čitava borba protiv fanatizma u samoj religiji. "Potraga za izvjesnosti", kao što je to nazvao Dewey, nigdje nije osuđena s tolikom silinom i nepopustljivošću kao u proročkoj tradiciji zajedničkoj judaizmu i kršćanstvu, koja neprestano upozorava na opasnost idolatrije, uključujući idolatriju same Crkve. Mnogi intelektualci pretpostavljaju da religija zadovoljava potrebu za moralnom i emocionalnom sigurnosti – što je stav koji bi rasteplo i najpovršnije poznavanje religije. Postoje granice, izgleda, i otvorenosti otvorenog uma, granice koje izlaze na vidjelo čim se govor povede o religiji.
Problem rasne nesnošljivosti usko je povezan s fanatizmom. I ovdje nalazimo mnogo samodopadne nekritičnosti i moralne arogancije upletene u strah od netolerancije. Misleće su klase žrtve, prema svemu sudeći, žrtve iluzije da su samo one nadvladale rasnu predrasudu. Ostatak zemlje prema njihovu mišljenju i dalje je nepopravljivo rasistički. I sama gorljivost s kojom one pokušavaju sva pitanja svesti na ono rase pobuđuje sumnju da njihov interes za taj problem nadilazi sve što bi moglo biti opravdano stvarnim stanjem međurasnih odnosa. Monomanija nije znak zdravog rasuđivanja. Ali bilo da proizlazi iz moralne arogancije ili panike ili neke mješavine toga dvoga, pretpostavka da većina Amerikanaca ostaje rasistička ne može odoljeti pomnijem ispitivanju. Poboljšanje rasnih nazora jedno je od rijetkih pozitivnih kretanja zadnjih desetljeća. To ne znači da je rasni sukob splasnuo, ali je ozbiljna pogreška tumačiti svaki sukob kao dokaz nazadnjačkog svjetonazora običnih Amerikanaca, kao preporod povijesne nesnošljvosti koja je odigrala toliku ulogu u povijesti naše zemlje. Novi rasizam je reaktivan više nego što je rezidualan, a kamoli da je riječ o bilo kakvom oživljavanju. On je odgovor, ma kako neprikladan i ofenzivan bio, na dvostruki kriterij rasne pravednosti koji većina Amerikanaca doživljava kao nerazuman i nepravedan. Kako se protivljenje "afirmativnom" dvostrukom kriteriju rutinski odbacuje kao rasističko, jedna od reakcija na tu uvredu, koja dolazi iz radničkih i nižih srednjih klasa uznemirenih tom afirmativnom akcijom i busingom, a sad i od studenata uznemirenih pokušajima nametanja politički korektnog jezika i mišljenja, jest prihvatiti "rasizam" kao predmet ponosa, mahati njime, na način promišljene provokacije, pred onima koji žele pretvoriti rasizam i manjinska prava u jedini predmet javne rasprave.
S gledišta ljudi koji su fanatično opsjednuti rasizmom i ideološkim fanatizmom, demokracija može značiti samo jedno: obranu onoga što oni nazivaju kulturnom raznolikosti. Ali postoje mnogo važniji problemi s kojima se prijatelji demokracije moraju suočiti: kriza kompetencije, širenje apatije i opresivnog cinizma, moralna paraliza onih koji vrednuju "otvorenost" iznad svega. Sedamdesetih godina 19. stoljeća Walt Whitman napisao je sljedeće: "Možda nikad prije nije postojala takva praznina u srcima ljudi nego danas, i to ovdje u Sjedinjenim Državama. Istinska vjera kao da nas je napustila." Te riječi nisu izgubile ništa od svoje svježine. Kad ćemo biti spremni poslušati ih?