(Ovo je prijevod transkripta govora Boba Dylana povodom dodijeljene mu nagrade zaklade MusiCares za životno djelo i za osobu godine, a prigodom dodjele nagrada Grammy za 2015. MusiCares je dobrotvorna organizacija koja pomaže glazbenicima u nevolji. Priredbi su prisustvovali brojni poznati glazbenici koji su izvodili Dylanove pjesme: Tom Jones, Sheryl Crow, Neil Young, Jeff Beck, Jackson Browne, John Mellencamp itd. Priredbu je prigodnim govorom, posvećenim životu i djelu Boba Dylana, otvorio bivši predsjednik Sjedinjenih Država Jimmy Carter. Dylan je imao pripremljen i na papiru zabilježen govor, a ovo je njegov vjerni prijevod.)

Drago mi je što na ovakav način iskazujete počast i priznanje mojim pjesmama. Jer, znate, one ovdje nisu došle same. Prešle su dug put, a za to je trebalo vremena i napora. Ove moje pjesme, one su poput tajanstvenih priča kakve je Shakespeare gledao i slušao dok je odrastao. Mislim da taj trag možete pratiti unatrag sve do mojih početaka. Još u vrijeme njihova nastanka bile su, a vjerujem da su i sada, čupave i osobne. A i zvuče kao da su nastale u teškim vremenima i to ponajviše zbog političkih motiva.

     Moram spomenuti nekoliko ljudi koji su mi u tome pomagali cijelim putem. Prije svih želim naglasiti ime Johna Hammonda, sjajnog producenta i vrhunskog poznavatelja glazbe u diskografskoj kući Columbia Records. On me je pozvao i potpisao ugovor sa mnom kad sam bio posve nepoznat. Morao je imati mnogo povjerenja i pouzdanja u mene da bi učinio nešto takvo premda su mu se mnogi podsmjehivali, ali on je bio nepokolebljiv i hrabar. Zbog toga sam mu doživotno zahvalan. Posljednja osoba koju je prije mene otkrio bila je Aretha Franklin, a prije nje Count Basie, Billie Holiday i mnogi drugi umjetnici. U to vrijeme oni su još uvijek bili nekomercijalni. Trendovi i moda nisu zanimali Johna, a i ja sam bio posve nepoznat i mlad, ali on je stao uz mene. On je vjerovao u moj talent, i na kraju je to presudilo. Nikad mu neću moći dovoljno zahvaliti na tome.

     Lou Levy upravljao je diskografskom kućom Leeds Music, a oni su objavili moje najranije pjesme, ali kod njih se nisam dugo zadržao. Levy je oduvijek radio po svome i na svoju ruku. On je potpisao ugovor sa mnom i snimio moje pjesme na magnetofon, a ja sam mu ih otpjevao. Bez okolišanja sam mu rekao da u onome čime se bavim nemam prethodnika, i da sam, ili jako ispred svoga vremena, ili da jako kasnim. I da sam mu kojim slučajem bio donio pjesmu “Stardust”, on bi je bez velikog premišljanja odbio jer bi to značilo da sam mu je donio prekasno.

     Isto tako mi je kazao – ali to mi nije mogao reći s punom sigurnošću – da ako sam ispred svoga vremena – a to se u stvarnosti događalo raznim glazbenicima, a bilo je istina – da publici obično treba tri do pet godina da shvati i prihvati umjetnika – i da budem spreman na to – a tako se i dogodilo. Ali problem je bio u tome što kad je publika shvatila da sam bio tri do pet godina ispred svega što se događalo, to je još više zakompliciralo stvari. Ali on me je hrabrio i pri tome me nije kritizirao, i zbog toga ću ga uvijek pamtiti.

     Artie Mogull u diskografskoj kući Witmark Music također me je želio u svojoj tvrtki, i on me je isto tako savjetovao da hrabro nastavim pisati i skladati pjesme bez obzira na bilo što, i da ću možda i uspjeti. Dakle, on je također stao iza mene i jednostavno nije mogao dočekati trenutak u kojem ću mu dati neku novu stvar. Prije toga nisam čak ni mislio da sam kantautor. I njemu sam jednako tako duboko zahvalan na takvom stavu.

     Također želim spomenuti neke glazbenike koji su još zarana snimili moje pjesme, a da me za to uopće nisu pitali. Ono što su osjećali prema tim mojim pjesmama njima je bilo sasvim dovoljno. Moram zahvaliti Peteru, Paulu i Mary koje sam sve poznavao osobno i prije no što su postali grupa.

     U to vrijeme nisam uopće razmišljao o sebi kao o tekstopiscu koji piše i sklada pjesme za druge izvođače, ali jednoga trena i to se počelo sve učestalije događati, a nije se moglo dogoditi s boljim sastavom od njihova.

     Oni su uzeli jednu moju pjesmu koja je već bila snimljena i predana zaboravu na jednoj od mojih ranih ploča i od nje napravili hit pjesmu. I to onako kako ja to nikad ne bih uspio ostvariti – oni su je učinili još boljom. Otada su je snimile stotine glazbenika i ne vjerujem da bi se to ikada dogodilo da nije bilo njih. Oni su definitivno bili pokretači onoga što mi se ubrzo potom dogodilo.

     Grupe The Byrds, The Turtles ali i Sonny & Cher – oni su neke od mojih pjesama uspjeli dovesti na ljestvicu među prvih deset hitova, ali ja nisam bio kantautor pop glazbe niti sam to želio biti, i dobro je što se tako dogodilo. Njihove verzije mojih pjesama podsjećale su na reklame, ali meni to nije smetalo. Jer, pedeset godina poslije moje su pjesme doista bile upotrebljene u reklamama. Ali ja u tome ne vidim ništa loše. Drago mi je što se to dogodilo, i drago mi je što su baš oni u tome sudjelovali.

     Pervis Staples i grupa The Staple Singers – mnogo prije no što su počeli snimati za diskografsku kuću Stax, imali su ugovor s diskografskom kućom Epic, i bili jedna od mojih omiljenih grupa. Sve sam ih upoznao '62. ili '63. Čuli su izvedbe mojih pjesama uživo i Pervis je poželio snimiti tri ili četiri moje pjesme i to je i učinio s grupom The Staple Singers. Oni su doista bili umjetnici za koje mi je bilo drago što su snimili moje pjesme.

     Nina Simone. Nabasao bih na nju u New Yorku u noćnom klubu Village Gate. Ona spada među umjetnike do kojih mi je doista bilo stalo. Snimila je neke moje pjesme do kojih mi je doista bilo stalo. Bila je sjajna umjetnica, sjajno je svirala klavir i neodoljivo pjevala. Moćna i energična žena, otvorena i iskrena. To što je snimila neke moje pjesme dalo je punu vrijednost onome tko sam želio biti i za što sam se spremao.

     Naravno, ne smijem izostaviti Jimija Hendrixa. Zapravo, slušao sam Jimija uživo kad je svirao u grupi Jimmy James and the Blue Flames – tako nekako. Tada još nije pjevao, jedino je svirao gitaru. Uzeo je neke moje pjesme na koje nitko drugi nije obratio pozornost i udahnuo im život. Učinio ih je uzbudljivima i preobrazio ih u klasične rock & roll pjesme. Volio bih da je sada s nama.

     Johnny Cash je također još zarana snimio neke moje pjesme, oko 1963., još dok je bio kost i koža. Puno je putovao, radio naporno i bio moj heroj. Slušao sam mnoge njegove pjesme i pratio kako sazrijevaju. Poznavao sam ih bolje od vlastitih – “Big River”, “I Walk the Line.”

     Njegov je stih “How high's the water, Mama?” Napisao sam pjesmu “Sve je u redu mama (samo krvarim)” dok je njegova pjesma sve vrijeme odzvanjala u mojoj glavi. Još uvijek se pitam “How high is the water, Mama?” Johnny je bio nevjerojatan lik. Vidio je da me ljudi kritiziraju jer sam s akustične prešao na električnu gitaru. On je bio taj koji je pisao pisma urednicima raznih časopisa prigovarajući im zbog njihove kritike, govoreći im da umuknu i puste me svirati.

     U svijetu Johnnyja Casha – u okorjeloj južnjačkoj drami – takvo nešto nije se moglo niti zamisliti. Nitko nikome ne govori što će pjevati ili što ne treba pjevati. Oni su jednostavno takvi ljudi. Uvijek ću mu biti zahvalan na tome. Johnny Cash je bio div od čovjeka u crnome. I uvijek ću poštovati naše prijeteljstvo sve do onoga dana kada za mene više ne bude dana.

     Bio bih nemaran ako ne bih spomenuo i Joan Baez. Ona je bila kraljica folk glazbe početkom šezdesetih, ali to je i sada. Svidjele su joj se moje pjesme i pozvala me da sviram na njezinim koncertima na kojima su je dolazile slušati desetine tisuća ljudi očaranih njezinom ljepotom i glasom.

     Ljudi su joj govorili: “Što će ti taj zapušteni, kržljavi skitnica.” A ona bi im hrabro i odlučno odgovorila: “Bolje vam je da umuknete i slušate njegove pjesme.” Čak smo ih nekoliko odsvirali zajedno. Joan Baez je beskompromisna i smiona osoba. A isto tako je slobodna, nezavisna duša. Nitko joj ne može reći što da učini ako ona to ne želi. Mnogo sam stvari naučio od nje. Ona je žena razornog poštenja. Nikad joj neću moći dovoljno zahvaliti na ljubavi i posvećenosti.

     Ali, te pjesme nisu nastale ni iz čega. Suprotno od onoga što je govorio Lou Levy, postojao je prethodnik. Sve je to nastalo iz tradicionalne glazbe: tradicionalne folk glazbe, tradicionalnog rock & rolla, tradicionalnih velikih swing orkestara.

     Naučio sam pisati pjesme i skladati ih zahvaljujući dugotrajnom i upornom slušanju folk pjesama. A i svirao sam takve pjesme. Premda sam sretao i neke druge glazbenike koji su ih svirali kada to gotovo nitko nije činio. Nisam pjevao ništa drugo doli te i takve folk pjesme, a one su mi pružile svojevrstan ključ za dešifriranje svega što je otvoreno i pošteno, za sve ono što pripada svima.

     Tri ili četiri godine jedino što sam slušao bili su folk standardi. Odlazio bih na spavanje pjevajući te pjesme. Svugdje sam ih pjevao, u klubovima, na zabavama, u barovima, kavanama, na festivalima. A tako bih usput sreo i druge pjevače koji su se prema svemu tome odnosili poput mene i jednostavno smo jedan od drugoga učili pjesme. Još mogu naučiti neku pjesmu i pjevati je već nakon jednoga sata, dovoljno je da je samo jednom čujem.

     Da je bilo tko od vas pjevao pjesmu “John Henry” onoliko puta koliko sam je ja pjevao: “John Henry zabijao je čelično svrdlo u kamen / Umro je s maljem u ruci / John Henry rekao je da čovjek nije ništa drugo doli čovjek / Prije no što dopustim da me parna bušilica pretekne u radu / Umrijet ću s maljem u ruci.” Da ste tu pjesmu pjevali onoliko puta koliko sam je ja pjevao, i vi biste napisali: “Koliko puteva čovjek mora proći?”

     Big Bill Broonzy je pjevao pjesmu koja se zove “Key to the Highway”. “Imam rješenje za autocestu / Dobio sam posao i moram na put / Odavde moram otići trčeći jer hodanje je presporo.” Često sam to pjevao. A ako to često pjevate, može vam se dogoditi da napišete:

     Georgia Sam imao je krvav nos

     Oni iz Socijalne skrbi nisu mu htjeli dati odjeću

     Pitao je jadnog Howarda “Kamo mogu otići?”

     Howard mu je odgovorio “Ima samo jedno mjesto za koje znam”

     Sam je rekao “Onda mi brže kaži jer moram ići”

     Howard je jedino uperio svoju pušku

     I kazao “Tim putem dalje niz autocestu 61.”

     I vi biste to napisali da ste “Key to the Highway” pjevali onoliko puta koliko i ja.

     Da ste sve vrijeme pjevali te “priđite i okupite se” pjesme i vi biste napisali: “Okupite se ljudi kamo god lutali, i priznajte da je voda oko vas sve viša / Shvatite da ćete uskoro biti mokri do kosti / Ako vam je stalo do vlastitog života / Bolje počnite plivati ili ćete potonuti kao kamen / Jer vremena se mijenjaju.”

     Doista biste ih napisali. Nema u tome ničega zagonetnog. Čovjek tome pristupa podsvjesno, gotovo nesvjesno jer to je već sasvim dovoljno, i jedino sam tako pjevao. Jedino to mi je bilo drago. Bile su to jedine vrste pjesama koje su mi djelovale smisleno i suvislo.

     Sve te pjesme su povezane. Nemojte se lako zavarati. Ja sam samo otvorio neka druga vrata na drukčiji način. Jednostavno sam govorio iste stvari na donekle drukčiji način. Ne čini mi se da je u tome bilo ičega neobičnog.

     Mislim da sam se bavio glazbom na sasvim prirodan način, ali još od samoga početka moje su pjesme iz nekoga razloga bile dvojako primljene. Nikad nisam uspio shvatiti zašto. Jedni su se ljutili na moje pjesme, a drugi ih voljeli. Nije mi jasno zašto su neki ljudi bili tako jako protiv mojih pjesama, a neki za njih. Kao da je bila riječ o skupinama ljutitih navijača koji su se sukobili nakon utakmice. Doista čudnovato okruženje kojem sam prepustio svoje pjesme, ali nije bilo druge.

     Posljednja stvar o kojoj sam razmišljao bili su ljudi i njihovo mišljenje o mojim pjesmama. Jednostavno sam pisao i skladao pjesme. Po mojem mišljenju ni u čemu nisam bio drukčiji od ostalih. Vjerujem da sam dao i pružio koliko sam mogao i umio. Možda donekle neposlušno, ali jednostavno sam želio analizirati situacije u kojima sam se zaticao. Možda je jako teško sve to točno odrediti, ali ništa za to. Mnoge ljude je teško točno odrediti. Čovjek se mora naviknuti na to. Doista mi uopće nije bilo stalo što Lieber i Stoller misle o mojim pjesmama.

     Njima se nisu svidjele, ali Docu Pomusu jesu. Ali i to je posve u redu što nisu voljeli moje pjesme jer ni ja nikada nisam volio njihove: “Yakety yak, Don't Talk Back”, “Charlie Brown is a Clown”, “Baby I'm a Hog for You”. Tek pomodne novotarije koje su kratko trajale. One nisu govorile ništa ozbiljno. Docove pjesme bile su puno bolje: “This Magic Moment”, “Lonely Avenue”, “Save the Last Dance for Me”. Njegove su me pjesme dirale u srce.

     Ahmet Ertegun nije mislio ništa osobito o mojim pjesmama, ali Sam Phillips i te kako jest. Ahmet je osnovao diskografsku kuću Atlantic Records i objavio neke sjajne ploče Rayja Charlesa i Rayja Browna, da spomenem tek njih.

     U to vrijeme pojavile su se neke sjajne ploče, to su nedvojbene činjenice. Ali Sam Phillips je snimio Elvisa i Jerryja Leeja i Carla Perkinsa i Johnnyja Casha. Bio je to radikalan pristup koji je prodrmao samu srž ljudskosti. Revolucija u stilu i u postignuću. Ozbiljna forma i boja. Temeljito do kosti. Pjesme koje se urežu u pamćenje. Vrhunski odmetnici koji su stvorili pjesme koje i danas jednako dobro odzvanjaju.

     Merle Haggard nije čak niti razmišljao o mojim pjesmama. Znam da nije. Nije mi to nikad priznao ali znam da nije. Buck Owens jest, a i snimio je neke od mojih ranih pjesama. Merle Haggard i njegove pjesme “Mama Tried”, “The Bottle Let Me Down”, “I'm a Lonesome Fugitive”. Ne mogu niti zamisliti da bi Waylon Jennings pjevao “The Bottle Let Me Down”.

     “Together Again”, to je pjesma Bucka Owensa i ona jasno pjeva o svemu što dolazi iz Bakersfielda. Buck Owens i Merle Haggard? Ako biste morali dobiti blagoslov jednoga od njih dvojice – čiji biste imali radije?

     Istina je, glazbeni kritičari nemilorsdni su prema meni još od prvoga dana. Kritičari govore da ne mogu pjevati. Da zvučim kao promukla žaba. Zašto kritičari ne kažu nešto slično i za Toma Waitsa? Kritičari govore da je moj glas šupalj. Da uopće nemam glas. Zašto nešto slično ne kažu i za Leonarda Cohena? Zašto prema meni postupaju drukčije? Kritičari čak govore da se ne mogu izborti s melodijom i otpjevati pjesmu do kraja. Jako zanimljivo. Nikad nisam čuo da su nešto slično rekli i za Loua Reeda. Zašto on prolazi bez pokude?

     Što sam to učinio da zaslužujem takav poseban tretman? Jer nemam vokalnu dubinu? Kad ste posljednji put čuli Dr. Johna? Zašto nešto slično ne kažu i za njega? Da nejasno izgovara riječi, a nema ni dikciju. Jeste li ikad slušali Charleyja Pattona ili Roberta Johnsona ili Muddyja Watersa. Pričajte mi o nejasno izgovorenim riječima i slaboj dikciji. Ali ni to nije važno.

     “Zašto baš ja, Bože?” postavljao sam pitanje samome sebi.

     Kritičari govore da sakatim svoje melodije i činim ih neprepoznatljivima. Stvarno? Dopustite mi da vam još nešto kažem. Prije nekoliko godina otišao sam na boksački dvoboj na kojem se Floyd Mayweather suprotstavio nekom boksaču iz Portorika. Svirala se portorikanska himna i netko ju je otpjevao i to sjajno. Iskreno i vrlo pošteno.

     Poslije toga na red je došla naša himna. I vrlo popularna soul pjevačica bila je izabrana da ju otpjeva. Pjevala je baš svaku notu koja postoji kao i neke koje uopće ne postoje. Pričajte mi o mrcvarenju melodije. Tako što učinite da jednosložna riječ traje petnaest minuta? Izvodila je vokalnu gimnastiku kao da je bila na trapezu. Ali meni to nije bilo smiješno.

     Gdje su bili kritičari? Mrcvarenje riječi jedne pjesme? Mrcvarenje melodije? Mrcvarenje nacionalne himne? Ali zato ja dobivam pokude. Ali ja ne vjerujem da sam takav. Mislim da me kritičari prikazuju takvim.

     Kad su jednom zgodom kazali Samu Cookeu da ima divan glas on im je odgovorio: “To je veoma ljubazno od vas, ali glasovi se ne smiju mjeriti po tome koliko milozvučno zvuče. Oni vrijede jedino ako vas uvjere da vam govore istinu.” Razmislite malo o tome.

      Vremena se stalno mijenjaju. Doista se mijenjaju. Čovjek mora stalno biti spreman na nešto što mu se približava, a tomu se ni u snu nije nadao. Još odavno dok sam boravio u Nashvilleu i snimao neke pjesme pročitao sam intervju Toma T. Halla koji se razgnjevio oko nekih novih pjesama, a nije mogao razumjeti o čemu govore te nove vrste pjesama koju su bile sve popularnije.

     Tom je bio jedan od najistaknutijih tekstopisaca toga vremena u Nashvilleu. Jako veliki broj glazbenika snimao je njegove pjesme, pa je čak i on snimao vlastite pjesme. Ali bio je jako bijesan na Jamesa Taylora i njegovu pjesmu koja se zove “Country Road”. Tom je u tom intervjuu govorio otprilike ovako: “Ali James ništa ne govori o seoskoj cesti. On jedino pjeva o tome kako se čovjek osjeća na seoskoj cesti. Ja to ne razumijem.”

     Neki će možda reći da je Tom sjajan tekstopisac. Ja to ne poričem. U trenutku kad sam čitao taj intervju slušao sam jednu njegovu hit pjesmu na radiju.

     Zvala se “I Love”. Slušao sam je u studiju za tonsko snimanje, a on je govorio o svim stvarima koje voli, o raznim vrstama prosječnih pjesama, pokušavajući uspostaviti odnos s ljudima. Pokušavajući ih uvjeriti da je on isti kao i oni, a oni kao i on. Svi mi volimo iste stvari, i svi smo u ovome zajedno. Tom voli ljupke guskice, spore vlakove i kišu. Kad spava nikad ništa ne sanja. Viski u čaši. Kava u šalici. Sve jako jednostavno i prosto.

     Vjerujte mi, nikad neću omalovažiti nekog drugog kantautora. Neću to učiniti. Ne kažem da je to slaba pjesma. Jedino govorim da je možda malo više jednolična i suhoparna. Ali ipak je bila na top ljestvicama među deset prvih hitova. Tom i nekoliko drugih tekstopisaca imali su cijeli Nashville pod svojom kontrolom. Ako ste željeli snimiti ploču i postići uspjeh, i da je na top ljestvici među prvih deset hitova, morali ste otići k njima, a Tom je bio jedan od glavnih.

     Otprilike u to vrijeme Willie Nelson se odlučio preseliti u Texas. I dalje je u Texasu. Sve je bilo kako treba, jako dobro i opušteno – sve do trenutka dok Kris Kristofferson nije došao u grad. Došao je u grad poput raspojasanog naftaša, sletio je svojim helikopterom u stražnje dvorište Johnnyja Casha poput tipičnog kantautora, uništio sve tekstopisce oko sebe i postao naočiti i neumoljivi laf. “Sunday Morning Coming Down”…

           Probudio sam se u nedjelju ujutro

           Ali glava mi je padala premda me nije boljela

           Pivo koje sam popio za doričak nije bilo loše

           Pa sam popio još jedno za desert.

           Tada sam pretražio po ormaru

           I pronašao najčistu prljavu košulju

           Potom sam se umio / oprao lice i počešljao kosu

           I posrćući sišao na ulicu da vidim kakav je dan.

     O Nashvilleu se može razmišljati kao o razdoblju prije Krisa i poslije Krisa, jer on je baš sve promijenio. Ta jedna pjesma (“Sunday Morning Coming Down”) pokvarila je pokerske igre Tomu T. Hallu. Možda ga je poslala u ludnicu.

           Ulaziš u sobu

           S olovkom u ruci

           Vidiš nekoga gologa

           I pitaš: “Tko je taj muškarac?”

           Trudiš se iz sve snage

           Ali nije ti jasno

           Što ćeš uopće reći

           Kada se vratiš kući.

           Jer tu se nešto događa

           Ali ti ne znaš što

           Zar ne, gosp. Jones?

     Ako je pjesma “Sunday Morning Coming Down” pokvarila sve Tomove planove i poslala ga u ludnicu, moja bi ga pjesma vjerojatno raspametila.

     Nedavno sam objavio album (Shadows in the Night) s raznim standardima koje su pjevali drugi pjevači, pjesme koje su uglavnom izvodili Michael Buble, Harry Connick Jr., možda je Brain Wilson otpjevao nekoliko njih, Linda Ronstadt ih je pjevala. Ali kritike i prikazi njihovih ploča razlikuju se od kritika i prikaza moje ploče.

     U kritikama njihovih uradaka kritičari gotovo ništa bitno ne kažu. U kritikama onoga što ja stvaram oni redovno prouče svaki detalj. Takvi kritičari moraju spomenuti imena svih tekstopisaca. Ali meni to ne smeta. Na kraju, to su sjajni tekstopisci i njihove pjesme se često izvode. Čitam takve prikaze i u njima njihovi autori često polovinu teksta potroše na spominjanje svih tekstopisaca, kao da svi znaju za njih. Nitko nije čuo za njih, barem ne u današnje vrijeme. Buddy Kaye, Cy Coleman, Carolyn Leigh, da spomenem tek nekolicinu.

     Ali, ipak mi je drago što spominju njihova imena, a znate zašto? Drago mi je što su njihova imena u medijima. Možda je potrajalo dok se to dogodilo, ali, ipak se dogodilo. Ja se jedino pitam zašto je trebalo proteći toliko vremena? I jedino mi je žao što više nisu među živima da to vide i čuju.

     Tradicionalni rock & roll, eto o čemu govorimo. Sve je u ritmu. Johnny Cash je to najbolje izrazio: “Uhvati ritam. Uhvati ritam kad sviraš blues.” Danas svega nekoliko rock & roll sastava zna svirati ritmički. Oni ne znaju što je to. Rock & roll je kombinacija bluesa, a to je čudnovata glazba nastala iz dva dijela. Jako puno ljudi ne zna za to, ali blues koji je tradicionalna američka glazba nije ono što vi mislite da jest. Blues je kombinacija arapskih violina i Straussovih valcera spojenih u jednu cjelinu. Zuvči ludo ali istina je.

     Drugi dio rock & rolla ne može biti ništa drugo doli hillbilly. Ali to je pogrdni izraz, a to ne bio smio biti. To je izraz koji uključuje grupe kao što su The Delmore Bros. i Stanley Bros., i pojedince kao što su Roscoe Holcomb, Clarence Ashley… takve grupe i pojedince. Krijumčari alkohola koji su pomahnitali. Brzi automobili na zemljanim seoskim cestama. To je vrsta kombinacije koja tvori rock & roll, a koja se ne može stvoriti u znanstvenim laboratorijima niti u tonskim studijima.

     Jednostavno morate imati pravi ritam da biste mogli svirati takvu vrstu glazbe. Ako jedva možete svirati blues, kako možete ostvariti ostale dvije vrste glazbe? Možete je imitirati ali je ne možete ozbiljno svirati.

     Mnogi kritičari koji su ostvarili uspjeh u poslu optužuju me da sam karijeru izgradio na zbunjujućim očekivanjima. Jesam li? Jer ja jedino to i činim. Eto što mislim o tome. Zbunjujuća očekivanja, nije nego.

     “Kako zarađuješ za život, čovječe?”

     “Oh, znaš, tako što stvaram zbunjujuća očekivanja.”

     Članovi gospel grupe The Blackwood Bros. dogovarali su se sa mnom da zajedno snimimo ploču. I to bi mogla biti zbunjujuća očekivanja, ali posve sigurno neće. Naravno, to će biti gospel album. Ne vjerujem da će biti išta drukčiji u odnosu na sve ono što stvaram. Niti malo. Jedna od pjesama koju namjeravam snimiti zove se “Budi uz mene” (“Stand By Me”) a koju izvode the Blackwood Bros. Ne ona pop pjesma koje se isto tako zove “Budi uz mene”. Ne ta. Nego ona stvarna koja ide otprilike ovako:

Kad životna oluja bijesni / Budi uz mene / Kad životna oluja bijesni / Budi uz mene / Kad me svijet pritiska / Poput broda na moru / Ti koji vladaš vjetrovima i morima / Budi uz mene

Usred patnje / Budi uz mene / Usred patnje / Budi uz mene / Kad vojske pakla jurišaju / A moja snaga počne slabjeti / Ti koji nikada nisi izgubio borbu / Budi uz mene

Usred grešaka i promašaja / Budi uz mene / Usred grešaka i promašaja / Budi uz mene / Kad činim najbolje što mogu / A moji prijatelji to ne razumiju / Ti koji znaš sve o meni / Budi uz mene

     U svakom slučaju, zašto baš ja, Bože? Što li sam to učino?

     Drago mi je što sam večeras ovdje s vama. Počašćen sam što su svi ovi umjetnici noćas pjevali moje pjesme. Doista sjajni glazbenici. Svi su pjevali iskreno, a to se čuje u njihovim glasovima.

     Drago mi je što sam ovdje večeras u organizaciji zaklade MusiCares. Često mislim na ljude iz te zaklade. Pomogli su mnogim ljudima. Mnogim glazbenicima koji su puno doprinijeli našoj kulturi. Želim im osobno zahvaliti za ono što su učinili za mojega prijatelja Billyja Lee Rileyja. Mojega prijatelja kojemu su pomagali šest godina dok je bio bolestan i nije mogao raditi. Dakako, Billy je bio sin rock & rolla.

     On je uistinu bio osebujan i originalan. Svirao je, pjevao, skladao pjesme. Mogao je postati velika zvijezda ali pojavio se Jerry Lee Lewis. A dobro znate što se dogodi kad se netko takav pojavi. Jednostavno nemate ni najmanju šansu.

     Tako je Billy postao ono što je u glazbenoj industriji poznato – pod prilično uvredljivim izrazom – čudo od jednoga hita. Ali ponekad, samo ponekad i svako nekoliko, čudo od jednoga hita može imati mnogo veći utjecaj nego neka velika zvijezda koja iza sebe ima dvadeset ili trideset hitova. A Billyjeva hit pjesma zvala se “Red Hot”, i doista je bila crveno usijanje. Mogla vas je toliko ponijeti i zaludjeti i učiniti da se osjećate jako dobro. Mogla je promijeniti vaš život.

     On ju je stvorio velikim stilom i ljepotom. Ali njega nećete naći u Kući slavnih u rock & rollu. Njega ondje nema. Ali zato grupa Metallica jest. I Abba je ondje. I Mamas and the Papas – oni su u Kući slavnih. Kao i Jefferson Airplane, Alice Cooper, Steely Dan – nemam ništa protiv njih. Meki rock, tvrdi rock, psihodelični pop. Doista nemam ništa protiv svih tih ljudi ali na kraju to je ono što se zove Kuća slavnih u rock & rollu. Billy Lee Riley nije ondje uvršten. Nema ga u njoj.

     Svake godine bih ga vidio nekoliko puta i uvijek bismo puno vremena proveli zajedno. On je sudjelovao na nostalgičnim rockabilly festivalima i tu i tamo bismo se sreli. Tada smo se redovito družili. On je bio moj heroj. Vjerojatno sam imao petnaest ili šesnaest godina kad sam čuo “Red Hot” i zavolio tu pjesmu, ali i dan-danas sam duboko pod tim dojmom.

     Nikad mi nije dosadilo slušati tu pjesmu. Nikad mi nije bilo dosadno promatrati kako je Billy Lee izvodi uživo. Puno smo vremena proveli družeći se i svirajući do kasno u noć. Bio je iskren i vjerodostojan čovjek. Nije bio ogorčen na uspjehe drugih glazbenika ili nostalgičan. Jednostavno je prihvaćao postojeće stanje. Znao je odakle potječe i bio je zadovoljan time.

     A onda se jednoga dana razbolio. A kao što bi moj prijatelj John Mellencamp otpjevao – jer John je danas pjevao iskreno – jednoga dana se razboliš i više ti ne bude dobro. To je iz njegove pjesme koja se zove “Life is Short Even on Its Longest Days”. To je jedna od boljih pjesama u nekoliko zadnjih godina. Ne lažem vam.

     A isto tako ne lažem kad vam govorim kako je zaklada MusiCares platila za medicinske usluge i liječenje za moga prijatelja i još mu novčano pomagala. Barem su njegov život uspjeli učiniti podnošljivim do kraja. To je nešto što se ničim ne može vratiti. Svaka zaklada koja bi jednako postupila ima moj blagoslov.

     A sada se gubim odavde. Uz izreku koja glasi: “Stavit ću jedno jaje u cipelu i zgnječiti ga za sreću.” Vjerojatno sam zaboravio spomenuti puno ljudi, a o nekima sam govorio više no što je trebalo. Poput duhovne pjesme “Još uvijek prelazim preko rijeke Jordan.” Nadam se da ćemo se opet sresti. Jednoga dana. A i hoćemo ako, kao što je Hank Williams rekao: “dobri Bog to bude želio, a potok se ne izlije.”