Kad sam saznao da sam dobio Nobelovu nagradu za književnost, prva stvar na koju sam pomislio bila je kako su i na kakve sve načine moje pjesme povezane s književnošću. Želio sam o svemu promisliti i pronaći te veze. Pokušat ću to što jasnije obrazložiti. Poznavajući sama sebe, najvjerojatnije ću to iskazati na neizravan i zaobilazan način, ali nadam se da će ono što vam imam za reći biti svrsishodno i vrijedno vašeg truda.

     Ako se već moram osvrnuti na vlastite početke, vjerujem da svakako trebam započeti s Buddyjem Hollyjem. Buddy je poginuo kad sam imao oko osamnaest godina, a njemu su bile dvadeset i dvije. Od prvoga trenutka kad sam čuo kako pjeva osjećao sam veliku bliskost, svojevrsnu povezanost, kao da mi je bio stariji brat. Čak mi se činilo da mu sličim. Buddy je svirao vrstu glazbe kakvu sam volio – glazbu uz koju sam odrastao: country i western, rock 'n' roll, ritam i blues. Tri različita rukavca glazbe koja je on pomiješao i stopio u jedan žanr. U jedinstvenu glazbu. Buddy je također pisao pjesme – pjesme koje su imale divne melodije i maštovite stihove. Osim toga, sjajno je pjevao – i to na više načina. On je doista bio arhetip, pravi uzor. On je bio sve ono što ja nisam bio, a što sam želio postati. Vidio sam ga samo jednom, i to svega nekoliko dana prije smrti. Morao sam prevaliti više od stotinu i pedeset kilometara da bih vidio kako svira i pjeva, i nisam bio razočaran. 

     Ostavljao je uvjerljiv i uzbudljiv dojam, a njegova prisutnost bila je dominantna. Od njega me dijelilo svega nekoliko metara. Djelovao je hipnotizirajuće. Promatrao sam njegovo lice, njegove ruke, način na koji je jednom nogom držao ritam, njegove velike crne naočale, oči iza naočala, način na koji je držao gitaru i kako je stajao, prikladno odijelo na njemu i sve što je imalo bilo kakve veze s njime. Izgledao je starije od dvadeset i dvije godine. Nešto u njegovu držanju ostavljalo je dojam nepokolebljivosti i doista me ispunio povjerenjem. A tada se, posve neočekivano, dogodilo nešto zagonetno. Pogledao me je ravno u oči i krajnje smireno, i pri tome, kao da mi je svojim pogledom želio nešto poručiti. Nešto za što nisam znao što je. Naježio sam se.

     Mislim da se svega dan ili dva poslije toga zrakoplov kojim je putovao srušio. Tada mi je netko koga nikad prije nisam sreo – dao da poslušam Leadbellyjevu ploču na kojoj se nalazi pjesma “Cotton Fields”. Ta je ploča trenutačno i zauvijek promijenila moj život. Prenijela me je u svijet za koji nisam znao da postoji. Dogodilo se nešto poput snažne eksplozije. Kao da sam tapkao u potpunom mraku i odjednom me obasjala bliještava svjetlost. Kao da me je netko snažno zagrlio. Vjerojatno sam tu ploču preslušao stotinjak puta.

     Ploču je objavila diskografska kuća za koju nikad prije nisam čuo, a što je još zanimljivije, uz ploču je bila priložena i reklamna brošura o drugim umjetnicima koji su snimali za istu kuću: Sonny Terry i Brownie McGhee, the New Lost City Ramblers, Jean Ritchie i nekoliko gitarskih sastava. Do tada nisam bio čuo za bilo koga od njih. Ali, pomislio sam, ako su i oni snimali za istu diskografsku kuću za koju je snimao Leadbelly, to je jedino moglo značiti da su doista dobri i želio sam i njih čuti. Želio sam znati sve o tome i svirati takvu vrstu glazbe. I dalje sam osjećao određenu privlačnost prema glazbi uz koju sam odrastao, ali s vremenom sam s pravom zaboravio na nju. Nisam čak ni razmišljao o tome. Jednoga trena to je postala prošlost.

     Još nisam bio napustio roditeljski dom, ali jedva sam čekao da to učinim. Želio sam naučiti takvu vrstu glazbe i upoznati ljude koji su je izvodili. Na kraju, otišao sam od kuće i naučio svirati te pjesme. Bile su drukčije od pjesama koje su emitirali na radijskim programima, a koje sam stalno slušao. Bile su puno životnije i vjerodostojnije. S radijskim pjesmama izvođač je mogao imati hit u vrlo kratkom vremenu, ali u svijetu folk glazbe to nije puno značilo. Svaka je pjesma bila hit. Čovjek je jedino morao biti vješt i upućen u vrstu glazbe kojom se bavi i znati odsvirati određenu melodiju. Neke od tih pjesama bile su slatke i lake, neke nisu. Imao sam prirodan i posve prirođen osjećaj za stare balade i country i blues pjesme, ali sve ostalo morao sam naučiti kako sam znao i umio. Moji rani nastupi odvijalili su se pred jako malim brojem ljudi, nekada je u dvorani bilo jedva četvero ili petero ljudi, ili nekolicina slučajnih prolaznika na uglu ulice. Nedvojbeno, čovjek je morao imati širok repertoar ali i znati što i kada treba svirati. Neke pjesme su bile tihog, intimnog ozračja, a neke je čovjek morao pjevati iz svega glasa.

     Slušajući sve rane folk glazbenike, ali i pjevajući njihove pjesme, čovjek je s vremenom mogao pronaći vlastiti stil i izričaj. Dakako, sve skupa preobražavate u nešto vlastito dok pjevate ragtime blues, radne pjesme, mornarske radne pjesme iz Georgije, balade iz Appalachian gorja i kaubojske pjesme. Čujete sve profinjene pojedinosti i naučite svaki detalj.

     Jednoga trena, više-manje, sve vam je jasno. Izvadite pištolj i vratite ga u futrolu. Probijate se kroz prometnu gužvu, razgovarate u mraku. Znate da je Stagger Lee bio loš čovjek i da je Frankie bila dobra djevojka. Znate da je Washington grad buržoazije, znate prepoznati duboki glas Ivana Evanđelista, a vidjeli ste i kako je Titanic potonuo u močvarnom rukavcu. Isto tako ste prijatelj s divljim irskim lutalicom i hrabrim kolonijalnim dečkom. Čuli ste prigušene zvuke bubnjeva i drvenih svirala. Vidjeli ste kako je poročni Lord Donald zabio nož u svoju ženu, i mnogi od vaših prijatelja bili su zamotani u bijelo pogrebno platno.

     Jako dobro sam razumio pučki jezik i govor. Poznavao sam takvu vrstu retorike. Ništa od toga nije prošlo nezamijećeno pokraj mene – snalažljivost, način izvedbe, tajne, zagonetke – a isto tako sam poznavao i sve puste ceste kojima su takvi glazbenici putovali. Mogao sam sve to povezati i uskladiti s dnevnim događajima. Kad sam počeo pisati svoje pjesme, narodni tj. “folk” jezik bio je jedini koji sam poznavao, i upotrijebio sam ga.

     Ali imao sam i nešto drugo. Imao sam određena načela i umjetnički senzibilitet i bio u dobroj mjeri upoznat sa svijetom koji me je okruživao. Određeno vrijeme držao sam se toga. U srednjoj školi sam puno toga naučio. U gimanziji sam pročitao hrpu knjiga: Don Quijote, Ivanhoe, Robinson Crusoe, Gulliverova putovanja, Priču o dva grada i mnoge druge – tipična srednjoškolska lektira koja vam nudi svojevrstan pogled na svijet, razumijevanje ljudske prirode i standarde po kojima mjerite stvari. Sve sam to imao u sebi kad sam počeo skladati i pisati tekstove za pjesme. Teme iz spomenutih knjiga probile su put i pojavile se u mnogima mojim pjesmama, neke svjesno, a neke i gotovo slučajno. Želio sam pisati pjesme kakve nitko nikada nije čuo, a te teme su bile od osnovne važnosti da bih to postigao.

     Neke od tih knjiga ostale su uz mene još od vremena kad sam ih pročitao u gimnaziji – želim vam reći nešto iscrpnije o njima trima: Moby Dick, Na zapadu ništa novo i Odiseja.

* * *

     Moby Dick je neobična i zanimljiva knjiga ispunjena brojnim prizorima velike dramatičnosti, ali i sjajnom dramaturgijom. Knjiga je veoma zahtjevna. Radnja romana je izravna. Zagonetni kapetan Ahab – kapetan je broda koji se zove Pequod – tašti i egocentrični luđak s drvenom nogom koji progoni svoga zakletog neprijatelja, velikog bijelog kita imenom Moby Dick, a zbog kojega je izgubio nogu. Progoni ga na svim morima, od Atlantskog oceana preko krajnjeg juga Afrike sve do Indijskog oceana. Progoni kita na obje Zemljine polutke. To je apstraktan cilj, tu nema ničega pouzdanog ili izvjesnog. On Moby Dicka naziva vladarem mora, u njemu vidi utjelovljenje zla. Ahab na otoku Nantucketu ima ženu i dijete kojih se tek povremeno sjeti. Čovjek može predvidjeti što će se dogoditi.

     Posadu broda čine muškarci raznolikih rasa, a kapetan je onomu koji prvi ugleda kita obećao dati nagradu u zlatu. Mnoštvo zodijačkih simbola, religijskih alegorija, stereotipnih situacija. Ahab nailazi na druge brodove kitolovce i kod njihovih kapetana se raspituje za detalje o Moby Dicku. Jesu li ga vidjeli? Tu je i ludi prorok, Gabrijel, na jednom od brodova koje sreću i on predviđa Ahabovu sudbinu. Govori da je Moby Dick inkarnacija šejkerskoga boga i da će bilo kakvi odnosi s njime voditi potpunoj propasti. Tako je kazao kapetanu Ahabu. Još jedan brodski kapetan – kapetan Boomer – izgubio je ruku zbog Moby Dicka. Ali, on se miri s time i zadovoljan je što je preživio. Ahabova požuda za osvetom njemu je neprihvatljiva.

     Ta nam knjiga govori kako različiti ljudi različito reagiraju na isto iskustvo. Ima tu mnoštvo detalja iz Staroga zavjeta, biblijske alegorije: Gabrijel, Rakela, Jeroboam, Bildad, Elijah. Tu su i poganska imena: Tashtego, Flask, Daggoo, Fleece, Starbuck, Stubb, Martha's Vineyard. Pogani su veliki obožavatelji idola. Neki se mole malim voštanim figurama, neki drvenim kipovima. Neki obožavaju vatru. Pequod je zapravo ime indijanskog plemena.

     Moby Dick je priča o plovidbi morem. Jedan od moreplovaca, narator, kaže: “Zovite me Ishmael”. Netko ga pita odakle je, a on odgovara: “Iz mjesta kojega nema ni na jednom zemljovidu. Prava mjesta nikada nisu.” Stubb je drugi časnik na tom brodu ali on ne pridaje značenje bilo čemu, nego govori da je sve u životu predodređeno. Ishmael je cijeli život proveo na brodu. Brodove zove svojim Harvardom i Yaleom. I kloni se ljudi.

     Tajfun je zahvatio Pequod. Kapetan Ahab vjeruje da je to dobar predznak. Prvi časnik Starbuck vjeruje da je to loš predznak, i razmišlja o tome da ubije Ahaba. Dok se nevrijeme bliži svome kraju, član posade padne s vrha jarbola i utopi se, nagovještavajući daljnje događaje. Kvekerski svećenik mirotvorac, koji je zapravo krvoločni trgovac, govori Flasku, trećem časniku, da neki ljudi koji su nepravedno ranjeni nalaze svoju utjehu u Bogu, a drugi u gorčini. 

     Sve je pomiješano. Svi mitovi: judeokršćanska Biblija, hinduistički mitovi, britanske legende, Sveti Juraj, Perzej, Herkul – svi love nešto. Grčka mitologija, krvavo mesarsko znanje rasijecanja kitova. Veliki broj detalja i činjenica skupljen je u ovoj knjizi, zemljopisno znanje, kitovo ulje – koje služi pri krunidbi kraljeva – plemićke obitelji bave se lovom na kitove. Kitovo ulje koristi se za pomazanje kraljeva. Povijest kitova, frenologija, klasična filozofija, pseudoznanstvene teorije, opravdanje diskriminacije – sve je ispremiješano i malo toga je uopće racionalno. Intelektualno i priprosto, potraga za iluzornim, potraga za smrću, potraga za velikim bijelim kitom, bijelim poput polarnog medvjeda, bijelim poput bijelih ljudi, potraga za zlom kobi, za utjelovljenjem zla. Mahniti kapetan koji je izgubio svoju nogu prije puno godina pokušavajući napsati Moby Dicka običnim nožem. 

     Vidimo jedino površinu stvari. Možemo jedino interpretirati što leži ispod površine i kako mi to doživljavamo. Posada broda vrzma se po palubi i osluškuje kako morske vile, morski psi i strvinari prate brod. Većina članova posade može tumačiti lubanje i lica na način na koji mi čitamo knjige. Evo jednog lica. Stavit ću ga ispred vas. Protumačite ga ako možete.

     Tashtego kaže da je umro i ponovno se rodio. Dani njegova novoga života su mu darovani. Međutim, nije ga spasio Krist. Jer kaže da ga je spasio prijatelj koji nije kršćanin. Parodija uskrsnuća.

     Kad Starbuck kaže Ahabu da bi trebao zaboraviti stare sukobe, kapetan mu ljutito odgovara: “Da se nisi usudio govoriti mi o bogohuljenju, jer ako me uvrijedi, udarit ću i na samo Sunce.” Ahab je također sjajan govornik. Na jednom mjestu kaže: “Na putu do mojega točno određenog cilja vode me željezne šine po kojima će moja duša pobjeći.” Ili ove riječi: “Svi vidljivi predmeti nisu ništa drugo doli maske od kartona.” Pjesnički izričaji koje je teško nadmašiti.

     Na kraju, Ahab uspijeva primijetiti kita i harpuni su spremni za bacanje. Čamci su spušteni u more. Ahabov harpun kršten je u krvi. Moby Dick napada Ahabov  čamac i uništava ga. Idućeg dana ponovno su ugledali kita. Opet spuštaju čamce u more. Moby Dick iznova napada Ahabov čamac. Tećega dana, opet spuštaju čamac. Još jedna religizona alegorija. Uskrsnuo je. Moby Dick napada još jednom, probivši oplatu broda Pequod i potopivši ga. Ahab se zapetljao među konopcima harpuna i ispao iz svoga čamca u grob na dnu mora.

     Ishmael preživljava. Nasred mora pluta na sanduku. I to je to. To je cijela priča. Ta tema i sve što ona uključuje u sebi pronašli su put u nekoliko mojih pjesama. 

* * *

     Na zapadu ništa novo još je jedna knjiga koja je utjecala na mene. Zapravo, Na zapadu ništa novo je priča strave i užasa. To je knjiga u kojoj ostajete bez djetinjstva, bez vjere u smisleni svijet kao i bez bilo kakve brige za ljudsko biće kao jedinku. Nalazite se usred noćnog košmara iz kojega ne možete pobjeći. Uvučeni ste u zagonetni vrtlog smrti i bola. Pokušavate se obraniti od zla i uništenja. Izbrisani ste iz postojanja. Jednom davno bili ste nevin mladić s velikim snovima kako ćete postati poznati pijanist. Nekoć ste voljeli život i svijet, ali sada vidite kako se sve oko vas raspada u komadiće.

     Dan za danom ose vas ujedaju, a crvi vam sišu krv. Dovedeni ste u bezizlazan položaj gori od ijedne zvijeri. Nigdje se ne uklapate. Kiša što neprekidno pada djeluje depresivno. Juriši i napadi su neprestani, a neprijatelj upotrebljava bojne otrove i plinove, oko vas su morfij, rijeke benzina gore, ljudi prekapaju po smeću u potrazi za hranom, epidemijske bolesti, tifus, dizenterija. Život se raspada oko vas, a šrapneli fijuču. Najniži krug pakla. Blato, bodljikava žica, štakori u rovovima, štakori jedu utrobe mrtvih ljudi, rovovi puni smeća i izmeta. Netko pokraj vas viče: “Hej, ti tamo, ustani i bori se.”

     Tko može predvidjeti koliko će ludilo potrajati? Kad je rat u pitanju sve je moguće. Umorni ste i ranjeni, a vaša noga jako krvari. Jučer ste ubili čovjeka i razgovarali s njegovim truplom. Rekli ste mu da ćete čim rat završi, ostatak života provesti vodeći brigu o njegovoj obitelji. Tko profitira u svemu tome? Vođe i generali stječu slavu, a mnogi drugi materijalno se bogate. Ali vama ostaju samo ružne uspomene. Jedan od vaših suboraca kaže: “Pričekaj još malo, kamo ideš?” A vi mu odgovarate: “Ostavi me na miru. Vraćam se za minutu.” Tada zađete u mračnu šumu u lov na komad kobasice. Ne možete shvatiti kako bilo tko u civilnom životu vidi bilo kakav smisao u svemu tome. Sve njihove brige, sve njihove želje – ne možete to shvatiti. 

     Čuje se štektanje još većega broja strojnica, dijelovi ljudskih tijela vise sa svih strana, još ruku i nogu, lubanjā po kojima slijeću leptiri, još odvratnije rane, gnoj izbija iz svake pore, rane na plućima, rane odveć velike za ljudsko tijelo, trupla podbuhla od plinova, i mrtva tijela koja vas tjeraju na povraćanje. Smrt je posvuda oko vas. Ništa drugo nije moguće. Netko drugi će vas ubiti i upotrijebit će vaše truplo da bi vježbao pucanje. I vaše čizme će ukrasti. Uskoro će biti na tuđim nogama.

     Žabari se približavaju kroz šumu. Bezdušni nitkovi. Ponestaje vam streljiva. “Nije pošteno, iznova nas napadaju i to tako brzo”, govorite. Jedan od vaših suboraca leži u blatu i želite ga prenijeti u poljsku bolnicu. Netko drugi vam govori: “Nemoj se mučiti!” Pitate: “Što misliš time reći?” Odgovara vam: “Okreni ga prema sebi pa ćeš vidjeti.”

     Žudno čekate čuti vijesti. Pitate se zašto rat nije već završio. Vojsci nedostaju nove snage pa sada novače golobrade mladiće koji su im od male vojne pomoći, ali svejedno ih novače jer su ostali bez ljudstva. Boleštine i poniženja slomile su vam moral. Izdali su vas vaši roditelji, vaši srednjoškolski profesori, vaši ministri pa čak i vaša vlada.

     I general koji polako puši svoju skupocjenu cigaru jednako vas je izdao – preobrazio vas je u plaćenog ubojicu i koljača. Da možete, upucali biste ga bez razmišljanja. I zapovjednika isto tako. Maštate kako biste, da imate puno novca, raspisali nagradu koju biaste dali onomu koji bi ih na bilo koji način lišio života. Štoviše, ako bi taj netko pri tome morao poginuti, dopustili biste da novac ode njegovim nasljednicima. Tu je i pukovnik sa svojim kavijarom i kavom – on je još jedan od njih. Sve vrijeme provodi u časničkom bordelu. Isto tako, voljeli biste ga vidjeti mrtva pijana. Tu su i brojni bezimeni vojnici što pijani pjevaju uz vrčeve viskija. Ubijete ih dvadeset, ali dvadeset drugih će se odmah stvoriti. Sve to vam jezivo smrdi. 

     Jednoga dana počnete prezirati stariju generaciju koja vas je osudila na ludilo i poslala u prostoriju za mučenje. Posvuda oko vas, vaši prijatelji umiru. Umiru od teških trbušnih rana, dvostrukih amputacija, smrskanih bedrenih kosti i tada pomislite: “Svega mi je dvadeset godina, ali mogu ubiti bilo koga. Čak i svoga oca ako navali na mene.”

     Jučer ste pokušali spasiti život ranjenom psu tragaču, ali netko vam je doviknuo: “Daj, ne izigravaj budalu.” Jedan Žabar leži pred vašim nogama i krklja. Bodežom ga ubodete u trbuh, ali i dalje je živ. Znate da biste ga trebali dokrajčiti, ali jednostavno ne možete. Osjećate se grozno i razapeto, a rimski vojnik prinosi spužvu s octom da vam ovlaži usne.

     Prolaze mjeseci. Odlazite kući na dopust. Ne možete razgovarati s ocem. Kazao vam je: “Ispast ćeš kukavica ako se ne prijaviš u vojsku.” Majka vam na vratima kaže: “Čuvaj se Francuskinja.” Slijede još veće ludosti. Hrabro se borite tjedan ili mjesec dana i uspijete napredovati deset metara. A idućeg mjeseca odbace vas natrag na polaznu točku.

     Sva ta kultura od prije nekoliko tisuća godina, sva filozofija, sva mudrost – Platon, Aristotel, Sokrat – što se dogodilo sa svime? Zar nije trebalo spriječiti još jedan pokolj. Misli vam putuju prema vlastitom domu. I ponovno ste učenik koji korača drvoredom visokih jablana. To je ugodna uspomena. Još više bombi pada na vas iz zraka. Morate se pribrati. Čak se ne usuđujete pogledati u bilo koga zbog straha od neke pogrešno izračunate stvari koja bi se mogla dogoditi.

     Tada primijetite pupoljke na stablima trešanja i vidite da je priroda ravnodušna prema svemu što se oko vas događa. Jablani, crveni leptiri, krhka ljepota cvijeća, Sunce – vidite koliko je priroda indiferentna prema nasilju i patnji ljudske vrste. Priroda to čak niti ne primjećuje.

     Osjećate se veoma osamljeno. Tada vas komad šrapnela pogodi u glavu i već idućeg trena ste mrtvi. Prekriženi ste, eliminirani. Zatvorio sam knjigu i odložio je. Nikada više nisam poželio pročitati još jedan ratni roman, i nikada više nisam to učino.

     Charlie Poole iz Sjeverne Caroline imao je pjesmu koja je sve to povezivala. Pjesma se zove “Ne obraćaš se meni”, a stihovi glase otprilike ovako: 

           Hodajući gradom jednoga dana vidio sam oglas u izlogu.

           “Priključi se vojsci i nagledat ćeš se svijeta” eto što je na njemu pisalo.

           Vidjeti ćeš uzbudljiva mjesta s veselom ekipom,

           Upoznat ćeš zanimljive ljude i naučit ćeš se ubijati ih.

           Oh, te riječi nisu upućene meni, ni slučajno.

           Možda sam lud i još štošta, ali imam pameti.

           Te riječi nisu upućene meni, ni slučajno.

           Ubijati vatrenim oružjem nije zabavno.

           Te riječi nisu upućene meni.

* * *

     Odiseja je sjajna knjiga, a teme kojima se bavi pronašle su put do balada mngih kantautora, recimo u pjesmama “Homeward Bound”, “Green, Green Grass of Home”, “Home on the Range” – i u nekoliko mojih pjesama također.

     Odiseja je začudna, pustolovna priča o odraslom muškarcu koji se pokušava vratiti svome domu nakon što se borio u ratu. Glavni lik, Odisej, vraća se kući i na tom putovanju nailazi na brojne klopke i prepreke. Proklet je da godinama luta. Vjetar ga stalno tjera na otvoreno more i svaki put za dlaku izbjegne smrt. Goleme stijene padaju na njegovu galiju. Zamjera se ljudima kojima ne bi smio. Neki od članova posade skloni su izazivanju nereda i izdaji. Njegovi ljudi su pretvoreni u svinje, a potom ponovno dobivaju ljudski oblik, ali kao mlađi i zgodniji muškarci. Stalno se trudi nekoga spasiti. Sve vrijeme putuje ali zbog brojnih problema često je prisiljen stajati u mjestu.

     Nasukao se na pusti otok. Pronalazi puste špilje i krije se u njima. Nailazi na divove koji mu govore: “Pojest ću te”. Uspijeva pobjeći od divova. Uporno se trudi vratiti kući ali vjetrovi ga stalno bacaju amo-tamo. Neumorni, neumoljivi, hladni, neprijateljski vjetrovi. Uspijeva otploviti daleko ali vjetrovi ga iznova vraćaju.

     Stalno dobiva upozorenja za događaje koji će uslijediti. Dirljive stvari za koje mu je rečeno da ih se kloni. Postoje dva puta kojima se može zaputiti ali oba su opasna. Oba su pogibeljna. Na jednom je opasnost od utapanja, a na drugom smrt od gladi. Zalazi u tjesnace i moreuze sa zapjenjenim vrtlozima koji ga mogu povući na dno mora. Nailazi na čudovišta sa šest glava s oštrim zubima. Gromovi i munje sijevaju oko njega. Grane koje vise nad njime koristi da bi se spasio od pobješnjele rijeke. Božice i bogovi štite ga, ali neki ga žele vidjeti mrtvoga. Krije svoj identitet. Umoran je i iscrpljen. Pada u dubok san, a budi se uz zvuke žamora i smijeha. Svoju priču pripovijeda strancima. Na putovanju je proveo već dvadeset godina. Vjetrovi sa ga odnijeli daleko i ondje je ostao. Stavljaju mu omamljujuća sredstva u vino. Sve teže mu je putovati.

     Na razne načine neke od ovih stvari i vama su se dogodile. I vama su stavljali omamljujuće sredstvo u vino. I vi ste dijelili krevet s pogrešnom ženom. I vi ste jednako bili opčinjeni magičnim glasovima, privlačnim glasovima čudne melodioznosti. I vi ste isto tako stigli jako daleko i bili vraćeni natrag na polazište. I vi ste nekoliko puta za dlaku izbjegli smrt. I vi ste razgnjevili neke ljude koje niste trebali. I vi ste jednako tumarali ovom zemljom uzduž i poprijeko. I vi ste također osjetili opasan vjetar koji ne puše u povoljnom smjeru. A ni to još uvijek nije sve.

     Kad se uspije vratiti kući stvari nisu ništa bolje. Brojni nitkovi i podlaci uselili su se na njegovo imanje i iskorištavaju gostoprimstvo njegove žene. A ima ih jako puno. Premda je bolji od svih i u svemu – najbolji je drvodjelac, najbolji je lovac, najbolji je poznavatelj životinja, najbolji je moreplovac – njegova ga hrabrost neće spasiti, ali lukavost hoće.

     Sve ti nečasni muškarci morat će platiti za to što su obeščastili njegov dom. Prerušit će se u prljavog prosjaka, a priprosti sluga istjerat će ga sa stubišta njegova doma. 

     Arogantnost sluge ga ljuti, ali uspijeva obuzdati svoj gnjev. Sam je protiv stotinu, ali svi će pasti, čak i oni najsnažniji. On se pretvarao da je nitko. I kad je na kraju sve uspio razjasniti, kad je napokon stigao svojemu domu i sjeo uz svoju ženu, počeo joj je pripovijedati o svojim putovanjima.

* * *

     Pa što sve ovo znači? I ja ali i mnogi drugi kantautori bili smo nadahnuti istim ovim temama koje mogu imati različita značenja. Ako vam je određena pjesma draga i u vama izaziva određene emocije, to je jedino što je važno. Ne moram znati što pjesma znači. Doista sam pisao o svemu i svačemu u svojim pjesmama. Uopće se ne brinem oko toga – što bi pojedina pjesma mogla značiti. Kad je Melville u svom romanu upotrijebio teme iz Starog zavjeta, biblijske aluzije, znanstvene teorije, protestanske doktrine i sve postojeće znanje o moru i brodovima i kitovima zbio u jednu priču, ne mislim da se brinuo zbog toga – i što sve to znači.

     John Donne, pjesnik i svećenik koji je živio u Shakespeareovo vrijeme zapisao je ove riječi: “Sestos i Abydos njezinih prsiju. Ne za dva ljubavnika već za dvije ljubavi, dva gnijezda.” Ali, ja ne znam što to znači. Međutim, zvuči mi jako dobro. I vi želite da vaše pjesme zvuče dobro. 

     Kad je Odisej u Odiseji posjetio čuvenog ratnika Ahileja u podzemnom svijetu, Ahilej – koji je dug život pun mira i zadovoljstva mijenjao za kratak život pun slave i veličanja – kazao je Odiseju da je sve to bila velika pogreška. “Samo sam umro, ništa drugo nije se dogodilo.” Nema slave. Nema besmrtnosti. I da bi se, da može, rado vratio i bio običan rob nekom zemljoposjedniku nego bio ono što jest, kralj zemlje mrtvih. I da bi mu, bez obzira kakve sve bile njegove životne borbe, i one bile prihvatljivije od toga što se nalazi na mjestu mrtvih.

     O tome i pjesme također pjevaju. Naše pjesme žive u zemlji živih. Ali pjesme koje se pjevaju razlikuju se od čitane ili govorene književnosti. One su stvorene da bi se pjevale, a ne čitale. Riječi u Shakespeareovim dramama bile su namijenjene glumi na pozornici. Baš kao što su tekstovi glazbenih pjesama smišljeni da budu pjevani, a ne čitani na stranici knjige. Nadam se da će neki od vas imati priliku čuti moje stihove onako kako su i bili namijenjeni: na koncertu ili na ploči. Ili na bilo koji drugi način na koji ljudi danas slušaju glazbu. Još jednom se vraćam Homeru koji kaže: “Pjevaj mi, o muzo, i kroz mene pjevaj priču.”