Postoji more u dubinama krošnje,
Kad zibaju se lipe slaveći ljeto
I zastruje odasvud žudne tišine
U preostale školjke, izokrenute.

I katkad, od kopna ne ostaje ništa,
Ništa baš od poznatog obrisa stvari,
Sjenki što prate svaki korak po zemlji,
Glasova što dižu sve duše ka nebu.

Ništa, u bakrenog gonga zaglušenju,
Ne dopušta odjek, ni pomak sa mjesta,
A kroz cjevčice oka gviri se, uvis,
U od mreškaja čistu, tuđinsku plavet.

Daleke su sada pamtive blizine,
U razmacima prestrogim rasuto sve –
Bez doticaja biće s drugim s međi,
Odavde donde beskrajni su puti.

I čini se dovijeka trajat će to
Grušanje vremena kroz mjesto što bješe:
Koraci, ulice pijeskom prekrivene
Klepsidre zvjezdanim maljem razbijene.

Tek svečera, kao čudom što se vraća
Na udarac štapa u drhtavoj šaci,
Uzmiču vode, stvaraju se prolazi,
I ponovo časovi sipiti hoće.

Tek sada, sa svakim podizanjem ruke,
Tamno na sjeveru pomalja se brdo
I s njime, uz tihi smiješak odozgora,
Zidine nove, znane nam Atlantide.