Johna Cowpera Powysa ne treba brkati s Theodorom Francisom Powysom, autorom romana Black Bryony i Innocent Birds – s kojim ga, uostalom, nije moguće pobrkati. Theodor Francis je ogorčeni čovjekomrzac. John Cowper je već prešao taj stadij. Već uviđa da je čovjekomrštvo neisplativo i da ne služi svrsi. Pa se potpuno okrenuo sebi. Više se ne zanima za svijet, samo za sebe sama. U krajnjoj liniji, njegov je roman bezmalo osobni dnevnik, zapis njegovih privatnih, intimnih uspomena. Točan, podroban, iskren, častan i lišen iluzija. Samopriznanje čovjeka koji toliko ozbiljno voli sebe da ne može podnijeti ni najmanju natruhu narkoze, površnosti, opskurnosti ili zbrke. Želi čistu situaciju. A prvi korak prema tome nije čovjekomrštvo, već možda upravo ono njemu suprotno. Želi u zametku ugušiti svaku laž. “Razmjerno je rijetko”, tvrdi Nietzsche, “da čovjek obmane drugog; on obmanjuje sebe sama.” Powys to zna. Štoviše: čovjek živi u neprestanoj, mukotrpnoj, strahovitoj borbi za vlastite laži, ulažući u nju svu svoju snagu.

John Cowper Powys je engleski pisac, ali njegov je jezik samo u najstrožem smislu engleski. Čita li ga tko u njemačkom prijevodu, doimat će ga se ponajviše kao europeizirani Rus. Uspoređivali su ga s Dostojevskim, no koliko u njemu ima Dostojevskog, toliko ima i Goethea, Tolstoja, Hamsuna, Strindberga, Ibsena, Zole. Njegov je jezik tipični jezik dvadesetostoljetne Weltliteratur. Psihologija također. Junak romana, Wolf Solent, živi u Engleskoj. Jednako bi tako mogao živjeti i u Švicarskoj, Italiji, Kini, Chileu, i njegovi bi likovi mogli govoriti mađarski, grčki, norveški umjesto engleskoga. Radnja romana uopće ne ovisi o vremenu. Ono što njegovi likovi govore i proživljavaju, još i manje. On je slobodno odabrao svoju tradiciju iz pettisućljetne književnosti čovječanstva. On pripada “duhom i tijelom” svjetskoj književnosti.

Powys je europski tip. U petnaestom je stoljeću bio kipar, u šesnaestom protestant, u sedamnaestom protureformator, u osamnaestom prosvjetitelj, u devetnaestom izumitelj strojeva i socijalist. Zašto tražiti od njega da se odrekne svoje prošlosti? On ne može biti drugo od onoga što je bio i što će biti. Europejac.

Njegova zbirka eseja Smisao kulture (The Meaning of Culture) objavljena je kod njujorškog izdavača Nortona, u istoj otmjenoj ediciji kao djela Watsona, Deweyja i Russella. Znanstveno gledano, to je beznačajno djelo. Neshvatljivo je kako se on uopće našao u društvu apostola pragmatizma i behaviorizma. Kod njega ne nalazimo nikakva objektivna postignuća, njegova su određenja s teoretskog gledišta naivna i, osim toga, on ih uopće ne pokušava sistematizirati. Njegova je knjiga osobna sinteza. Sažetak iz bilježaka zadivljujuće načitana umjetnika. Knjiga se može čitati napreskok. Svagdje se govori o književnosti, bilo da je riječ o filozofiji, religiji, slikarstvu. Postavlja pitanje kojoj se religiji prikloniti: evanđeoskoj (Dostojevski) ili naturalnoj (Walter Pater). Ali dilema se razrješava u višem umjetničkom jedinstvu: niti jednoj i obama. Prepared for either event – spreman za obje mogućnosti. Ni filozofski sistemi nisu nešto čemu se može prikloniti s potpunim uvjerenjem. Filozofije su prozori. Platon je zelen, Hegel žut, Nietzsche grimizan – kroz te prozore sve izgleda zeleno, žuto ili grimizno. Inače, “filozofija može mnogo doprinijeti osobnoj kulturi, ali nimalo ne može doprinijeti sreći”.

Vrlo je mnogostran i vrlo moderan. Poznaje svaku uličicu književnosti. Objedinjuje sav moderni život. Tolstoj pomiješan s Montaigneom. Don Quijote koji ostaje kod kuće. Istovremeno Keats i Whitman. Zna napamet Gilgameša kao i Prousta. Čitao je Tisuću i jednu noć, Eckermanna, Bruna, Plotina, Vauvenarguesa, Conrada, Valéryja, Kanta, Hieronymusa, Hölderlina, Dantea, Barrésa, Keyserlinga, Santayanu, Tagorea, Unamuna i Krishnamurtija. Raspravlja o ekonomskim, psihološkim, društvenim, tehničkim, povijesnim, pedagoškim pitanjima. Upio je cjelokupnu kulturu. I tu nalazimo “Weltliteratur”.

Radnja romana: Wolf Solent iz Londona odlazi u provinciju, pomoći ćudljivom osobenjaku imenom Urquhart u njegovu književnom radu. Zaljubljuje se u dvije žene, od kojih je jedna zanosna ljepotica, dražestan divlji cvijet, Gerda, čiji je osobit dar da savršeno govori ptičji jezik – bigliše poput slavuja, zvižduče poput drozda, ćurliče poput ševe – a druga čuvstvena, izobražena, oplemenjena Christie, koja piše filozofiju žene pod naslovom “Anatomija melankolije”. Za jednu ga veže ljubav, za drugu passionate friendship – strastveno prijateljstvo. Gerda predstavlja život, krv, ljubav, zbilju, Christie intelekt, kulturu, duh. Wolf Solent je razdrt između tih dviju žena, između dviju mogućnosti života. Kad bi imao dvije duše, jednom bi volio Gerdu, postao bi vrtlar i plijevio nasade jagoda za blistavih ljetnih jutara, dok bi drugom volio Chrisite i izgradio filozofski sistem nalik na Westminster Abbey. Ali ima samo jednu dušu, i može se samo klatiti od jedne do druge.

Bori se i pati. Mnogo se bori i mnogo pati. Ljubi – one mrze. Daje se – odbijaju ga. Odlazi – hvataju ga. Želi mir – uznemiruju ga. Ako se rasplamsa, hlade ga – ako se ohladi, raspaljuju ga. S jedne strane Gerda, priroda, duša, tvrđava, ptičji pjev; s druge Christie, uzvišena distanca, trezveno spokojstvo, mudrost. Želi izgorjeti u grozničavom ognju života, no istovremeno gledati svijet kao “Bog sedmoga dana”.

Postoji samo jedan izlaz iz toga: Shakespeareov. “Zrelost je sve.” Wolf Solent odabire to. Zrije.

Prva rečenica romana: “Od kolodvora Waterloo do gradića Ramsgard u Dorsetu samo je tri do četiri sata vožnje, no, kako mu se posrećilo da nađe prazan kupe, Wolf Solent se prepustio takvom vrtlogu zadubljenog razmišljanja, te su mu se ta tri ili četiri sata otegnula u nešto što nadilazi svaku ljudsku mjeru.”

Već na prvoj stranici, već u prvoj rečenici život poprima takvu dimenziju da je čitalac potpuno opčinjen njegovim zračenjem. Jezik kao da je živa tvar, riječi kao da se gibaju i posjeduju vlastito žiće. Iz njih nešto isijava. Život, napon. To zadubljeno razmišljanje, sposobno “otegnuti” vrijeme “u nešto što nadilazi svaku mjeru”, ta intenzivna, prodorna, strastvena apsorpcija ne dopušta vam da dođete do daha sve do posljednje točke. Prava orgija razmišljanja. Bujica čuvstava, sjećanja, misli, slika. Između analize i opisa, i jedno i drugo te više od toga dvoga zajedno. Samo prividno objektivna, zapravo sugestivna i subjektivna. To je ozračje nutarnje oluje. Život na mnogo višoj temperaturi od uobičajenog postojanja. Takve dubine nutarnjeg života, koje ne ošamućuju samo stoga što čitalac nema vremena doći k sebi – već se pomalja nova dubina pa opet nova. Pojedine odlomke, osobito dijaloge između Solenta i Christie, kao da je napisala osoba pod groznicom. Tu je kategoriju Goethe nazvao “demonskom”. Ovaj je roman nesaglediva struja demonskih “sudbinom bremenitih” trenutaka.

Kao što tvrdi Ortega u svojem izvrsnom ogledu o modernom romanu, moderni roman ima tri faze: Dostojevski, Proust i Joyce. U te tri faze postupno su postali suvišni priča, kompozicija i jedinstveni stil. Stare su se proporcije raspale, iščeznulo je sve što je još prije pedest godina bilo neophodno. Jedini zadatak romana odsada je stvaralačka psihologija. Minulo je doba kada su likovi romana bili psihološki posjednici djela. Jer “u romanu više nije bilo života, već samo neke derivacije života”. Moderni roman stvara novi život. Tko se uklapa u tu povorku, predvođenu trojicom divova, taj je suvremen, moderan, plodan, prav. Tko ne umije proizvesti stvaralačku psihologiju, neopozivo je zastario, uzalud se trudi, nesuvremen je, suvišan i beznačajan.

Među malobrojnima koji su moderni, suvremeni, pravi, plodni, nalazi se John Cowper Powys. Wolf Solent je stvaralačka psihologija u Orteginom smislu. Ono prema čemu teži jest nova mogućnost života. Još samo mogućnost. Ali ipak već mogućnost. Ono što pruža daleko je od svega što se još donedavno nazivalo romanom. Nipošto nije zabavan. Kinji, zbunjuje, ozlojeđuje, razjaruje, panji, snužđuje, izaziva. Ali prinuđuje vas da živite. Barem dok čitate Wolfa Solenta. No, kad ga budete pročitali nećete ga pamtiti kao roman, već kao intenzivno razdoblje života, možda kao osobu, ili putovanje, ili dubok razgovor, ali ni u kom slučaju kao knjigu, nego kao pravi život.

(Preveo s mađarskog: Marko Gregorić)

Marko Gregorić: Wolf Solent prvi je značajniji roman engleskog pisca Johna Cowpera Powysa (1872. – 1963. ), prvi u nizu monumentalnih romana (A Glastonbury Romance, 1933., Weymouth sands, 1935. i Maiden Castle, 1937.) koji tvore glavninu romanesknog opusa toga osebujnog pisca.

Wolf Solent napisan je i objavljen 1929. u Sjedinjenim Državama, gdje je Powys živio od 1905. do 1934., i u “Predgovoru” iz 1960. opisao ga je kao “knjigu Nostalgije” za krajem njegova djetinjstva – okolicom gradića Sherbornea u Dorsetu – “napisanom u stranoj zemlji s perom putnika i tintom-krvlju njegovog zavičaja”. U svakom slučaju, objavljivanjem tog romana Powys se afirmirao kao romanopisac: iako je već bio objavio tri romana i dvije zbirke poezije, dotad je bio poznat uglavnom kao karizmatični putujući predavač, koji je očaravao najrazličitije publike širom Amerike. I doista u Wolf Solentu već su u najvećoj mjeri prisutne sve osobine zbog kojih će Powys kasnije biti hvaljen, ali i zbog kojih je sve donedavno bio napola zaboravljen. Majstor duge rečenice, vještak pridjeva, mag književnosti koji se, prema vlastitu priznanju, želio “služiti riječima kao osjetilnim predmetima” da bi čitaoce dovodio do ekstaza koje mijenjaju život, pisac koji nije pisao ni za kakvu publiku, a najmanje akademsku, već da “pruži zadovoljstvo svojim prijateljima i ozlojedi svoje neprijatelje”, umjetnik koji se nije libio spajati najavangardnije principe s najtradicionalnijim formama, tvorac nesumnjivo najveličanstvenijeg ostvarenja u autobiografsko-ispovjednom žanru u XX. stoljeću (Autobiography, 1934.), on je zbog očitih razloga bio ili zanemaren, ili kritiziran od dugo prevladavajuće “negativističke” kritike, pogotovo one egzistencijalističke i marksističke. No to nije spriječilo pronicavije i dalekovidnije, kao što su Henry Miller, Theodore Dreiser, Iris Murdoch ili George Steiner, da odmah uvide njegov značaj kao romanopisca. George Steiner je tako proglasio Wolfa Solenta “jedinom knjigom na engleskom jeziku koja može konkurirati Tolstoju”. Philip Larkin opisao je njegovoga autora kao “divovski mitopejski književni vulkan”. Béla Hamvas redovito se pozivao na njega i nazivao ga svojim “učiteljem”. Danas kada Powysovo djelo malo-pomalo izlazi iz zaborava, te se tvrdnje više ne doimaju retoričkima ni hiperboličnima. Wolf Solent zorno i u punini svjedoči o trajnoj važnosti po svoj prilici najzanemarenijega romanopisca dvadesetog stoljeća.    

JOHN COWPER POWYS: WOLF SOLENT, ULOMCI

Poglavlje 15: „OBAVIJENA SNOM“

Kolovoz se primicao kraju, i s njime praznici gimnazije u Blacksodu. Potomke uglednijih ramsgardskih obitelji do početka njihove školske godine dijelilo je još nekoliko tjedana, ali za manje imućne učenike, čije je poučavanje palo Wolfu u dio, odmor je bio pri kraju.  

Nastojeći što bolje iskoristiti dragocjena besposlena jutra, koja će mu tako brzo biti ugrabljena, Wolf je u zadnje vrijeme odvodio Gerdu, odmah nakon što bi suđe od doručka bilo oprano, na duge izlete po obližnjem kraju. 

Tako su već obišli okolno područje u gotovo svim smjerovima. Ali s vremenom je zaključio da je najzgodnije napraviti stanku za objed na pola puta do King’s Bartona, tako da kad se raziđu može stići na poslijepodnevni posao u Urquhartovoj kuriji ne odviše umoran i ne suviše kasno.

Tri dana prije početka škole uspio je sklonuti Gerdu da pođe s njime do Poll’s Campa. Ponijeli su jelo u košari i objedovali s neobičnim zadovoljstvom pod okriljem niskih platana na zapadnom obronku humka, koji gleda na veliku ravnicu Somersetshirea.

Gerda je čvrsto zaspala. Ležala je poleđuške, nepomična poput sjenki oko nje, dok joj je jedna ruka podupirala ljupku glavu a druga počivala ispružena na tepihu mahovine. Wolf je sjedio rukama obgrlivši koljena, leđima oslonjen o deblo.

Ljeto je bilo blagodatno za pšenicu i sunce nije suviše opržilo travu, pa kad je svrnuo pogled prema velikoj ravnici u smjeru Glastonburyja, pred očima mu se ukazalo golemo prostranstvo pravilno omeđenih zelenih polja, okruženo potkresanim briješćem još tamnije boje i prošarano žutim strništima.

Nasipi Poll’s Campa nisu bili tako duboko prokopani ni visoko podignuti kao većina rimsko-britanskih utvrda u tom dijelu jugozapadne Engleske. Nisu bili onakve važne znamenitosti kao što je, na primjer, Cadbury Camp na sjeverozapadu, ni tako dojmljivi kao Maiden Castle, nešto južnije. No bili kakvi bili, Wolf je znao da je prema ovdašnjoj predaji kralj Arthur… rex quondam rexque futurus… u svojim tajanstvenim potucanjima više puta prokrstario tim travom obraslim hrptovima.

Dan je bio topao. Ali nebo je bilo zastrto magličastim velom sivih oblaka, i prostranstvo što se pružalo pred njim izgledalo je poput krajolika čije je glavno obilježje ustrajno uklanjanje svih naglašenih ili upadljivih osobina. Zelenilo livada bilo je slabašno, razvodnjeno zelenilo. Briješće je tvorilo jednoliku mrkozelenu, bezmalo crnu mrlju. Žuta boja pokošenih njiva strništa bila je blijeda, uvela i zagasita. 

Pogledao je svoju usnulu družicu, i učinilo mu se da Gerdino lice, nježno poput baršuna, nikad nije odisalo takvom svježinom kao pod tim zamagljenim, nepomičnim nebom.

Disala je gotovo nečujno, poluotvorenih usta u povjerljivoj prepuštenosti blaženom snu, dok je njezina skladna i bijela gola ruka koju je nehajice ispružila po mahovini odavala onu mladenačku draž nesvjesnog pouzdanja u dobrotu čovjeka i prirode što ga se uvijek doimala, kad god bi je zapazio, jednom od najdirljivijih osobina te djevojke.      

Tada je iznenada shvatio kako strahovitu odgovornost muškarac preuzima na sebe kad odluči, kao što se kaže, „učiniti sretnom“ neko od tih osjetljivih bića. Dok je gledao Gerdu kako spava, postalo mu je jasno da mladoj ženi ono što se naziva “srećom” mnogo više znači nego muškarcu. 

Ili možda, pomislio je, muškarac može proizvesti sreću ustrajnim naporom svoga uma, dok je mlada žena u tome pogledu ovisna o svakojakim nedohvatnim izvanjskim silama što izviru iz prirode i vraćaju se u prirodu?

Bilo kako bilo, u tome je trenutku doista izgledalo da se Gerda strastveno podala moći trave, sivoga neba, toploga, nepomičnog zraka.

Tužna, bespomoćna čežnja obuzela ga je kad je odvratio pogled od djevojke i ponovo se zagledao u tu bezizražajnu, neuglednu daljinu. Kao da ju je poželio preletjeti, u nekom nezamislivom neljudskom obličju – preletjeti, ne s pratiocem od krvi i mesa, već s nekom neopipljivom bestvarnom supstancijom, laganom poput sjemena maslačka koje je tog časa zapazio kako se vinulo visoko iznad njegove glave i odlebdjelo prema zapadu – s nekom bestvarnom supstancijom koja istovremeno jest i nije Christie Malakite – nekom supstancijom koja je ono što je Christie u dubini svoje duše, bestjelesan, bezobličan identitet u tome tanašnom tijelu, koji suočen s beskonačnim prostorom može izgovoriti samo one tajnovite riječi, „ja sam ja“, i ništa drugo.

O, da je to mogao sada učiniti, kakvim magičnim izvrtanjem prirodnih zakona! Gerda je spavala čvrsto i duboko. Za nju Vrijeme u tom trenu nije postojalo. Osjetio je kako ga spopada bijes zbog toga što ne može ovaj čas prodrijeti s Christie, s njezinom najdubljom dušom, u neko područje izvan svega ovoga, gdje je trenutak poput cijele godine ovozemaljskog života!

Prostranstvo što ga je promatrao činilo se, pod sivim nebom, nekako sjetno i pusto. Podsjećalo je na one tihe, tugaljive poljane, ni sretne ni nesretne, na kojima je Dante susreo duše velikih umova u Limbu. Dok je njegov pogled počivao na tim staloženim obzorjima, mogućnost da sretne Christie i s njome pobjegne, izgubi se, stopi i rasprši u svemu ovome nije mu se činila tako nevjerojatnom!

Tada je ponovo osmotrio krasoticu koja je ležala kraj njega, blažena u svome bezvremenu svijetu snova, puna pouzdanja u njega i u prirodu, s nečim nalik na osmijeh na usnulom licu.

Dok ju je tako promatrao, pomislio je kako se te ljubiteljice „sreće“ izvrgavaju strahovitoj opasnosti kad odluče porušiti mostove za sobom i podvrgnuti svoj život ćudljivosti muškaraca. 

Pred prizorom njezine ljepote, učinilo mu se bezdano potresnim da čak i takva ljepota mora ovisiti, da bi dobila puno priznanje, o promjenjivim seksualnim raspoloženjima određenog muškarca.

Takva ljepota, pomislio je, trebala bi njezina uživaoca obdariti nadljudskom srećom, kao u starim legendama, kada „sinovi Božji vidješe kćeri ljudske“. Postoji neka okrutna ironija u činjenici da je upravo on od svih muškaraca izabran da posjeduje tu ljepotu – on, koji u dubini srca pripada nekome drugom!

Dok je razmišljao o svemu tome, učinilo mu se neobičnim da takva rijetka ljupkost ne štiti osobu koja je posjeduje, poput srebrna oklopa, od udaraca i nepravednosti života. Tako neuobičajena ljepota je dragocjen dar, poput pjesničkog genija, i trebala bi imati moć da zaštititi srce žene koja je njome obdarena od okrutnih hirova ljubavi.

„Izgleda je točno“, pomislio je, „da se pošto su dijelile krevet s muškarcem, makar i samo nekoliko mjeseci, stvara neka posebna veza koju je jednako teško prekinuti kao što je teško istrgnuti ucijepljenu mladicu s grane stabla. Izgleda da moja ljubav”, nastavio se tok njegovih misli, “zapravo više znači, na taj iracionalni, iskonski način, Gerdi – samo zato što već tri mjeseca skupa spavamo – nego što bi ikad mogla značiti Christie, mada ona prebiva u dubini moga srca! Valjda je to ona pradrevna sudbinska vezanost puti s drugom puti, veza slijepe materije, koja se kad se sve zbroji pokazuje najjačom stvari na ovome svijetu.“

Uto, prije no što je uopće postao svjestan da bi njegove misli mogle odlutati u tom smjeru, našao se usred žestoke raspre s ocem. Imao je dojam da se raspra zapravo odvija u njegovu grobu, i premda je i dalje nazivao Williama Solenta „Starim Poštenjakom“, osjećao je kao da se preobrazio u crvića u mraku njegove šuplje lubanje s kojom se svađao, jer svađao se s onime od njega što je ostalo svjesno i prijekorno, iako zatomljeno „na dnu jame“.

„Ovaj svijet nije načinjen od kruha i meda,“ dobacio je Wolf, crv, lubanji svojega oca, „niti od slatke djevojačke puti. Svijet je načinjen od oblaka i sjenki oblaka. Načinjen je od duševnih krajolika, propusnih poput zraka, gdje muškarci i žene sliče hodajućim stablima i trsci što je povija vjetar.”   

Ali lubanja mu je odgovorila smjesta i osornim riječima: „To što si danas otkrio, crve moje ludosti, ja sam prerastao u četvrtom razredu ramsgardske gimnazije, kada me očarao Western ‘Manji’ u ravnateljevu dvorištu. Pretvoriti svijet u dim je lako i jadno. Održati ga na životu, održati ga stvarnim, držati ga nadomak ruke, znači slijediti put bogova i demona.“

Na te riječi, Wolf se svom silinom svoga crvljeg glasa usprotivio rugaočevoj bestidnoj zagrobnoj promućurnosti.

„Jedina stvarnost jest ona koju um izlučuje iz sebe sama. Jedino što postoji jest zrcalo nasuprot drugom zrcalu, i okrugli kristal nasuprot drugom okruglom kristalu, i nebo u vodi nasuprot vodi na nebu.“

„Ha, ha, crve moje ludosti,“ zasmijala se šuplja lubanja. „Ja sam još živ, mada sam mrtav, a ti si mrtav, mada si živ. Jer život nadmašuje tvoja zrcala i tvoje vode. Prebiva na dnu tvog jezerceta, u tijelu tvog sunca; nalazi se u prašini tvojih zvjezdanih prostranstava, u očima lasice i u štakorovoj njušci, u žaoci koprive i jeziku guje, u žabljim jajima i puževoj sluzi. I dalje prebiva u meni, crve moje ludosti, i djevojačka put slatka je u vijeke vjekova, i med je židak i suze su slane, i jaja strnadice imaju nestašne vijugave šare!“

Na te riječi, Wolf se sav narogušio.

„Zavaravaš se, Stari Poštenjače! Zavaravaš se svojom starom, žarkom, neuhvatljivom, grozničavom laži. To što smatraš tako stvarnim samo su prazni izrazi tvoje pomame za životom – ništa stvarniji od snova što ih snivaju trpuci koji su prekrili tvoj grob!“

Jedna Gerdina nesvjesna kretnja prekinula je tok njegove uobrazilje, i je on pogledao na sat. 

Dovraga! Vrijeme je da se krene, ako želi stići do Urquharta u uobičajeno vrijeme.

„Neću popiti čaj s njim,“ pomislio je, „nego kod Otterovih. Tako ću provjeriti kako su Mattie i Olwen.“

Ustao je. Tiha i spokojna ljepota tog časa ulila mu je novu snagu za podnošenje onoga što mu je sudbina predodredila.

Sakupio je komad po komad ostatke od objeda i vratio ih u Gerdinu košaru, i vrškom štapa utisnuo je komadiće papira u koje su oni bili zamotani u meku zemlju krtičnjaka.

Tada je ispružio obje ruke i sa svakom dohvatio po jednu granu mlade platane, zanjihao ta dva podatna uda naprijed-nazad, dok mu je pogled počivao na djevojci do njegovih nogu. 

No, u tome času njegov se pogled u budućnost zamutio te ga je obuzela jedna čudnovata dvojba. Možda Gerda tako čvrsto i blaženo spava zbog neke tajnovite privlačnosti između njezinog tijela i toga povijesnog brežuljka?    

Kao da je htjela potkrijepiti njegovu ludu misao, djevojka se u tom trenu sanjivo prevalila na trbuh i još dublje ukopala obje ruke u meku mahovinu. Dubok, drhtavi uzdah prostrujao je kroz njezino tijelo, koje je vidno zadrhtalo pod tankom haljinom. 

Postoji li možda kakav neobični neljudski erotizam, upitao se, u dodiru između toga starog poganskog tla i toga usnulog tijela? Nasmiješio se na tu pomisao, ali je odmah potom tjeskobno nabrao čelo. Počeo se na neki nejasan način osjećati uvrijeđenim zbog djevojčine odalečenosti i nepristupačnosti. Učinilo mu se kao da prisustvuje kakvu bajoslovnu okršaju između Gerdina tijela i želje nekog lukavog zemaljskog božanstva. Počeo je osjećati nagrizajuću ljubomoru prema Poll’s Campu, nezatomljivo neprijateljstvo prema njegovim mahovinom obraslim oblinama i travnatim udubljenjima.   

„Pa dobro!“ pomislio je ogorčen svojom maštarijom, kao da je doista ugledao svoju družicu u naručju mjesnoga božanstva. „Ako se ona može odalečiti od mene, mogu i ja od nje!“ I njegov se pogled, koji se vinuo spram gradskih krovova, zaustavio na mjestu gdje je znao da se nalazi krov antikvarijata. Još se čvršće uhvativši za dvije grane, duboko udahnuvši taj mirni, topli zrak, u mislima se otpravio na krov kuće u kojoj je živjela Christie, i pošto je uzvitlao njezinu utvarnu sliku visoko među oblake – nikad nije zamišljao njezino tjelesno obličje tijekom tih mentalnih izleta – zgrabio ju je i pohrlio s njome u pravcu onoga samotnog humka nalik na češer, koji je izbijao iz ravnice, za koji je znao da je Glastonbury. 

U tom trenutku njegov se um predao krajnje čudnovatim mislima. Učinilo mu se da je ta bestjelesna prikaza, koja je bila Christie Malakite, na neki način dijete te mistične ravnice, toga „šahovskog polja kralja Arthura“, a usnula djevojka do njegovih nogu da je u savezu s nekim još starijim i još poganskijim silama koje vladaju tim utvrđenim humkom. Neobično zamršena osobnost kralja Arthura, pojačana prisutnošću velikoga Merlina, bila je povezana s obadvjema. Ali Christiein „Arthur“ potjecao je iz Glastonburyja, dok je Gerdin potjecao iz mnogo starijeg doba.

Wolf je potom počeo trezvenije razmišljati o toj razlici između brežuljka na kojem je stajao i predjela koji se pružao pred njim. „Ovaj komad zemlje,“ pomislio je, „po svoj je prilici puno stariji dio planeta nego ravnica pod njim. Čak i ako je njegov magnetizam čisto kemijski i nema nikakve veze sa starim religijama, itekako bi mogao imati stanovit učinak na ljudske živce! Ravnica je vjerojatno bila, još u razmjerno nedavnoj prošlosti, prekrivena morem. Gdje sada rastu brijestovi vjerojatno su bile školjke i pijesak i lelujava morska trava i divovske spužve i putujuća jata riba. Zacijelo, upravo zbog skorašnjeg izlaska iz oceana ta “polja šahovnice” imaju tu prigušenu, čednu ljepotu, sličnu onoj starih srednjovjekovnih slika. 

Napregnuto je promatrao, naborana čela, obline i vijuge Poll’s Campa.

„Koliki su samo”, pitao se, “od doba kada su kormorani i nesmotrene njorke kriještali oko ovih nasipa, stajali ovdje ovako ukopani kao ja i pokušavali proniknuti u tajnu ovog rta? Je li se možda koji sluga kralja Arthura, ili čarobnjaka Merlina, ovdje naslonio na koplje i sašao mislima u dubinu zemlje, sve do žive iskonske tvari starije od svih bogova? Je li ikad koji strogi i prekaljeni rimski legionar, pretvorivši ovaj humak u ‘sveto mjesto’ za neobičan novi kult Mitre, zaboravio i Mitru i Apolona pod ovim zemaljskim magnetizmom – ovom silom koja se već sveudilj očitovala i prije no što se Saturn rodio od Urana?” 

„Poll’s Camp je skroz naskroz poganski“, pomislio je, „i čak i ako stari bogovi nikad nisu postojali, tu je prisutna moć koja je na čudan način…možda samo po nekim kemijskim svojstvima…istovremeno tako zapanjujuća i meni neprijateljska. Ali ova dolina…ova nenametljiva čedna dolina…poput golema, bezbojnog cvijeta koji pluta na skrivenoj vodi…oh, to je nešto što volim najviše na svijetu!“       

Kad je pustio iz ruku dvije savitljive grane platane, gusto svježe lišće mladih stabala, tako krepko i žilavo na svojim glatkim, crvenkastim stapkama, klepnulo ga je po čelu.  

„Duh ovog humka mi je nedokučiv“, zaključio je. „Nekako mi se čini da me čak i sada gleda s krajnjom zluradosti. Ali ne shvaćam točno zbog čega mi i čime prijeti. Ovdje postoje sile… sile… no, zaboga, one bi mogle biti čisto kemijske! Ali što znači ‘kemijske’? …“

Gotovo je ljutito svrnuo pogled k jugozapadnim međama doline, gdje Leo’s Hill i Nevilton Hill narušavaju ravno prostranstvo.  

„Ti humci nisu poput ovoga“, pomislio je; „a što se Glastonburyja tiče, on je poput peludonosna tučka čitavog tog lotosovog dola! Ali ovo mjesto…tako mi svega, ono me zbog nečeg podsjeća na gospodina Urquharta. Stalno me promatra. I čini mi se da u ovom trenutku vodi ljubav s Gerdom!“

Uzdahnuo je te podigao šešir i štap.

„Moram probuditi Gerdu i krenuti“, rekao je u sebi. „Inače ću zakasniti.“  

Poglavlje 16: “BOĆARSKI TURNIR” (dio)

…

Ali odjednom Wolf je pomislio – i njegova je misao bila živa, oštra, uznemirujuća –   na gospodina Malakitea.

“Nadam se da neću nabasati na njega!” pomislio je, i zatim, prije no što je ta želja uopće stigla izroniti na površinu njegove svijesti, ondje u polutami, kao da ga čeka, stajala je Christie! 

“Prepoznala sam tvoj korak. Prepoznala sam kuckanje tvog štapa”, kazala je žurno. “Nedavno sam došla. Otac se vratio kući i rekao mi je da je popio čaj s tobom i zatim je otišao u grad na večeru, jer je znao da kod kuće nemam nikakvih namirnica.”

Govorila je užurbano, ali vrlo staloženo. Sve vrijeme dok je govorila u jednoj je ruci čvrsto držala Wolfovu, dok je drugom neprestano trljala njegove zglobove, kao da je htjela otrti neku mrlju nanesenu samim Vremenom, otisak što su ga ondje ostavili dani koji su protekli otkad su se zadnji put vidjeli.

“Zamisli”, reče on, “čas prije no što sam te ugledao iznenada sam pomislio na tvojega oca. To je neki znak, ne misliš li?”

“I ja sam razmišljala o njemu, a i o tebi, Wolfe, cijelo popodne. Kad mi je rekao da si otišao na onaj boćarski turnir, odmah sam pomislila – ‘Izaći ću i dočekati Wolfa kad se bude vraćao!’ – i kao što vidiš, to sam i učinila.”

Izgovorila je te riječi s nekim titravim ushićenjem zbog kojeg se činilo da se njezin glas podiže i spušta u mraku poput brodića koji leluja na nabujaloj rijeci.

“Sjednimo negdje na trenutak”, reče Wolf. “Ne mogu pravo pojmiti da si tu sa mnom, dok ovako stojimo ukopani na mjestu.”

Čvrsto ju je primio za ruku i odveo do ograde. Zapljusnuo ih je val neprobojne, guste tame.       

“Čekaj!” reče on tiho, “da nema tu kakav jarak.”

Koračao je polako, opipavajući štapom tlo među stabljikama kukute i štavelja.

“U svakom slučaju, vode nema”, reče, probijajući se kroz gusto raslinje oštra mirisa. “Samo malo”, povika, “mislim da se ovuda možemo popeti.”

Slobodnom je rukom opipao tlo. Mogao je razaznati samo nejasne obrise grana nekog stabalca ili žbuna. Ispostavilo se – njegove su nosnice odmah prepoznale opori rastrežnjujući miris – da je to grmlje bazge, i hvatajući se za njegove lomne stabljike uspeo se navrh živičnjaka.

“Hajde! Primi se!” povikao je pobjednički, našavši čvrsto tlo pod nogama i pružajući joj dršku svoga štapa.

Nekoliko se časaka s teškoćom probijala kroz drač, nesigurno koračajući s rukom podignutom u zrak, prije no što je dospjela do ispruženoga oslonca. No čim ga je osjetila među prstima, čvrsto se uhvatila za njega s obje ruke, i Wolf ju je hitro povukao k sebi.

Sretnim stjecajem okolnosti, obreli su se usred polja pšenice koja je bila posječena ali još nije bila odvezena; nakon što su učinili nekoliko koraka po strništu, jednodušno su se i s poklicima zadovoljstva zavalili uz hrpu naslaganog snoplja.

Duboka i prozračna ljetna noć prekrila ih je svom težinom poput kakva golema kristalnog vala. Lebdjeli su tom svježom, podatnom tamom koja nije imala tvarnosti ni oblika, tamom ispunjenom blagim mirisom koji nije bio ni miris djeteline, ni makova, ni žita, ni trave, nego je bio više dah same zemaljske kugle, tamni, duboki, siloviti miomirisni zapuh vjetra koji zapljuskuje nepregledna prostranstva, ondje gdje gornji svod dotiče donji, gdje se jedan prostor uzdiže do drugoga.

Držao ju je čvrsto za ruku, i njeni su se prsti doimali jednako hladnima i krutima i neosjetljivima kao kad ih je dotaknuo maloprije na kolniku. Nije nagnula glavu k njemu kad su sjeli jedno do drugoga, niti ju je on u bilo kojem trenutku pokušao obgrliti rukom.            

Wolf je malko spuznuo niz krstinu kako bi im glave bile na istoj razini, i radoznalim sovama ili legnjima što su oblijetali prostor iznad strništa njih su dvoje vjerojatno izgledali kao dva vješto izrađena strašila, dovoljno uvjerljiva da zaplaše luckaste danje gačce, no posve beznačajna i bezopasna za pronicavije noćne oči. 

„Kad smo zajedno ovako sami“, otpoče Wolf, „imam osjećaj da mi je svijest pročišćena od svega što nije ona; da je iskočila iz svojeg omotača, kao što svlačim odjeću prije spavanja! Imam dojam da mogu vidjeti svoju svijest, kao onu jezivu oderanu kožu na ‘Posljednjem sudu’, kako leži ovdje na podu. Razabirem raspore u njoj i mrlje na njoj i svakakve čudne izlomljene nabore!“

„Znala sam da ću te sresti večeras,“ reče Christie, „kao što sam znala, mada to ne bih priznala, da ćeš mi prići onog dana na sajmu. Znala sam da će biti ovako onoga trena kad je otac izišao iz radnje. Što misliš, imam li te predosjećaje zato što potječem od majke od kakve potječem, ili misliš da ih sve zaljubljene djevojke ponekad imaju?“

Pitanje je poput zgusnute miline te noći zatitralo površinu Wolfove duše, ali on nije odgovorio i nastavio je misliti naglas. 

„Najčudnije je to da si kad te nema jedva mogu predočiti izgled tvog lica. Majčino lice i Gerdino lice mogu prizvati bez problema. Ali tebe, tvoju bit, kao da nosim tako duboko u sebi da ne mogu vidjeti nikakav njezin izraz.“

„Osjećam se nestvarno,“ reče Christie. „Baš tako – nestvarno. Od malena sam maštala o ljubavniku. Ali nakon što se rodila Olwen – oh, a i prije toga – život mi je bio tako skršen i  ustajao da mi se činilo da gledam svijet iz neke izvanjske točke – moja svijest bila je kao hladno, tvrdo, tromo zrcalo koje sve odražava, ali ništa ne osjeća. No kad sam upoznala tebe sve se promijenilo. Ponovo osjećam stvari. Sve ono užasno vrijeme osjećala sam se kao prazna ljuska ili ljuštura bez srca. Sada je ljuštura oživjela, a s njome i srce. Ali ponekad mi se čini da je moje srce još polumrtvo.“

„Ja sam sasvim zadovoljan tvojim srcem kakvo je“, dobaci Wolf. „Živo ili mrtvo, ono je sada moje i nikad ga neću pustiti od sebe. Ali, zanimljivo, uopće te ne idealiziram. I mislim da ni ti mene ne idealiziraš. Mislim da je predivno što tako prihvaćamo jedno drugo onakve kakvi jesmo.“

„Bilo da sam to naslijedila od majke ili ne“, reče Christie, „drago mi je da imam to sedmo čulo u vezi s tobom. Da ti se nešto dogodi, mislim da bih odmah znala.“

„Pitam se kako to da smo ti i ja“, nastavi svoju misao Wolf, „tako sretni s onim što imamo? Drugi bi parovi na našem mjestu silno željeli voditi ljubav, živjeti zajedno, dobiti dijete. A nas smo dvoje, evo, potpuno zadovoljni jednostavno što smo zajedno, jedno pored drugog, u ovom polju. No reci, Christie, želiš li ti išta više od toga?“      

„Ne znam, Wolfe, hoću li uvijek imati iste osjećaje kao sada. Kako bih to mogla znati? Ali večeras sigurno ne želim ništa drugo.“

Ušutje. Zatim, nakon kratke stanke, njezin glas ponovo odjekne u tami.

„Ali ne misliš valjda, Wolfe“ – u tonu njenog glasa sada se mogla razabrati neka napola obješenjačka zabrinutost – „da bi se to što osjećamo jedno prema drugome moglo nazvati ‘platonskim’? Ne znam… možda zato što je ta riječ tako zloupotrijebljena…Ali meni je ona uvijek bila odbojna. Sama mogućnost da se ona upotrijebi za tajanstveni osjećaj koji nas veže, samo zato što ne želimo ono što zaljubljeni inače žele, izgleda mi kao da nekako srozava sve… razumiješ što hoću reći?“

„O, Christie! Christie!“ povika Wolf. „Kako bi se samo moj otac nasmijao da te čuje! Znaš li što bi on mislio o nama i našem ponašanju? E, pa, smatrao bi da smo potpuno šenuli! Vrag me odnio ako i sam znam što znači ‘platonsko’… ali ja mislim… mislim… da je naše gledanje na stvari… na osjećaje koje gajimo jedno prema drugom… mnogo više srednjovjekovno nego platonsko.“

„Srednjovjekovno, Wolfe?“ u nevjerici će Christie.

„Nemoj mi zamjeriti. Znam da pričam gluposti. Vjerojatno u cijeloj Engleskoj nema osobe koja je pod tolikim utjecajem filozofskih fraza kao što sam ja! Volim kako zvuče. One u sebi imaju nešto… nekakvu magiju… nešto… što mi čini život bogatim i uzbudljivim.“    

„Oh, potpuno te shvaćam, Wolfe!“ reče Christie. „Zato sam voljela čitati one knjige u našem antikvarijatu… posebno Leibniza i Hegela. Vjerojatno nikad nisam uspjela dokučiti njihov pravi smisao; ali svejedno, njihovo mi je čitanje pružalo veliko zadovoljstvo.“ 

„Ne mislim da je to pedanterija ili snobovština, ni kod tebe ni kod mene“, nadoveza se Wolf. „Mislim da nas te fraze ushićuju jer su bremenite, natopljene poviješću. Ne radi se o samoj riječi, ili njenom neposrednom značenju. Ono što nam daje to osobito zadovoljstvo je talog ljudskih senzacija što ga one sadrže, nakupljanih kroz niz stoljeća, niz života. Misliš li i ti tako, Christie?“

„Htjela sam reći,“ zausti djevojka, „da otkad sam upoznala tebe više ne marim toliko za te filozofske knjige.“

„Gluposti!“ promrsio je. Ali u tome ga je času opet preplavio nalet ustalasane sreće zbog koje je i samo podrhtavanje njezina glasa u njemu proizvelo dojam sličan onim tamnim grimiznim sjenama što se ponekad viđaju na otvorenom moru, što upozoravaju na prisutnost podvodnih poljana lelujavog morskog raslinja.

“Znam da su besmislene… te fraze…“ nastavi. „Riječi kao što su ‘pluralizam’ i ‘dualizam’ i ‘monizam’. Ali one u meni bude samo misao na osobitu vrstu neodređenih, zanosnih, fizičkih senzacija! I sama činjenica da takvi osjećaji postoje, u dalekim, duboko zakopanim ljudskim reakcijama, jest ono zbog čega nam one pružaju toliki užitak. Pod njihovim utjecajem život se čini jedriji i bogatiji i složeniji, ako znaš što hoću reći?“

Oboje su neko vrijeme šutjeli. Zatim, iznenada, ona se nezgrapno osovi na noge. 

„Wolfe dragi“, reče, „mislim da je vrijeme da pođemo! Ne sviđa mi se što baš ja to moram reći… i prekinuti naš razgovor… ali otac će se vratiti, i Gerda te sigurno već čeka.“

Sada je i on ustao, i neko su vrijeme samo ukočeno stajali ondje, jedno pored drugoga u toj mukloj noći. Wolf je na trenutak imao osjećaj da ih je svijet potpuno mimoišao… otišao svojim putem i zaboravio ih… tako da nitko ne zna da postoje osim njih samih. Kao što sjenka samotne ptice na pustom pijesku odslikava njezin oblik, tako mu se u u tome času činilo da njegov duh odslikava njezin duh. 

Ali taj je čas brzo prošao. Nejasna, neugodna pomisao na onu “žutu bujad” uz sprudove Lunta iskrsnula je u njegovoj svijesti iznenada i bez povoda. “Gerda sigurno misli na mene”, pomislio je. I kako mu je ta misao prostrujala glavom, osjetio je neodoljiv poriv da se okrutno naruga sebi zbog svoje nevjere. “Pitam se”, pomislio je, “što bi Jason rekao da sve zna!”     

Tako blizu njemu, djevojčin se lik doimao kao stup magle. “Ljubav”, pomislio je, “samo olakšanje što ga pruža tjelesna ljubav oslobađa osjetljive umove od morbidnih misli. Ali Christie nije ovisna o tome ništa više nego što sam ja. Što bi Jason rekao da nas sada vidi?” Tada se osjetio neobično posramljen zbog toga što njegov um ima moć da odluta tako daleko. “Luta li i njezin um?” upitao se. “Što se zbiva u njezinom umu?”  

Tada joj se obratio… njoj, odnosno mrlji koja je bila njezino lice u mraku.

“Dok se budemo ovako viđali, sve će biti u redu, zar ne, Christie?”

Bruj što ga je proizveo njezin glas odgovarajući na njegov mogao je biti mrmor iz njegova vlastita srca, a mogao je biti i krik s druge strane svijeta. 

“Ali sada je teško. Teško je kada dođe kraj”, reče ona tiho.

“Mogli smo se nikad ne susresti”, kaza on čvrstim glasom. “A večeras smo dobili sve što smo željeli. Kao da su se svi šumovi svijeta stopili u jedan, i onda zamrli. Slušaj, Christie, sve je tako savršeno mirno. Upravo smo takvu tišinu ti i ja uvijek željeli… čitav život.”

“Ali je teško kada dođe kraj”, ponovi ona.

“Ne smijemo misliti o tome”, reče on. “U mislima ćemo uvijek moći ponovo pronaći tu tišinu. Uvijek ćemo moći doprijeti jedno do drugoga svojim mislima, gdje god bili. Zar ne osjećaš to, Christie?”

“Trudim se”, odvrati ona.

“Osjećaš. Nitko osim tebe ne bi mogao odgovoriti na nečije misli prije nego što su izgovorene! Ti sigurno znaš, zar ne, Christie, da ti stalno govorim u dubini svoje duše, danju i noću, da ti govorim i o najneznatnijim osjećajima koje imam?”

“I ja tebi svašta govorim, Wolfe. Ponekad i razgovaram s tobom… ali ipak…”

Njezin se glas pretvorio u blagi uzdah koji je odlepršao u strnište, laganiji od padajućeg pera.

“Znam”, otpovrne on s jednakom odlučnosti. “Ali nemoj biti nezahvalna prema bogovima, Christie. Pomisli samo kako se lako moglo dogoditi da se nikad ne susretnemo! Da ja ostanem u Londonu, ti u Blacksodu, živeći svaki svoj život! Ali sada je sve drukčije. I u određenom realnom smislu … zar ne vidiš, Christie? … da smo samim time što se poznajemo, i što smo takvi kakvi jesmo, izišli iz Vremena i Prostora! Stupili smo u područje gdje sve ovo –”

“Dosta, Wolfe, dosta!” uzvikne Christie. “Ne mogu to sada podnijeti. Vjeruj mi, ne mogu –”

Približio joj se i pokušao je dotaknuti. Ali ona se odmaknula od njega.

“Oprosti!” izusti ona tiho, gotovo šaptom. “Nemoj misliti da te ne shvaćam. Doista osjećam sve to. Samo… na kraju… kad moram otići od tebe… sve se to čini… odnosno ne čini…”

Milina njenog glasa ublažila je svaki mogući prijekor u njezinim riječima, i Wolf je osjetio kako se u njemu budi neki potmuli otpor protiv nedokučiva ponosa u njima oboma zbog kojeg se nije odvažio ni na tako bezazlen odušak kao što bi bio zagrljaj. Sada je on uzdahnuo – njegov uzdah bio je teži od njezinoga – i ona je odmah primijetila njegovu promjenu raspoloženja.

“Toliko te volim, Wolfe”, reče ona. “Ni za što te na svijetu ne bih povrijedila. Upravo mi je zbog onoga što osjećam prema tebi tako teško kad ti moraš otići i ja moram otići. I shvaćam te kad govoriš … stvarno te shvaćam kad govoriš o… o… našim mislima!”

Dok je to govorila malkice mu se primaknula u tami. To je bila gotovo neprimjetna kretnja, ali dovoljna da u njemu izazove moćan srh nježnosti koji ga je cijelog prožeo. 

“Christie, oh, Christie…” zavapio je, i nehotice zakoraknuo prema njoj. 

Ali ona je već prebacila ogrtač preko ramena i čvrsto ga rukom stisnula pod bradom.

“U redu je, Wolfe! U redu je!” promrsila je i, kao da ju je nešto nagnalo na bijeg, hitro se uputila k ogradi. 

“Sada bi valjda bilo besmisleno”, pomislio je dok je koračao za njom kroz prepleteno granje.        

(Preveo s engleskoga i bilješku napisao: Marko Gregorić)